Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Proglašenje NDH osmišljeno je na tajnom tavanu gdje je Slavko Kvaternik slušao vijesti i pijuckao rakiju

Knjiga 'Deset dana u travnju' otkriva kako je uistinu proglašena NDH prije 80 godina
19. travnja 2021. u 23:28 110 komentara 17807 prikaza
Ante Pavelić
Foto: Wikimedia Commons
Pogledajte galeriju 1/5

Kako je uistinu došlo do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske prije točno 80 godina? U knjizi koja se upravo pojavila na hrvatskim kioscima “Deset dana u travnju” (u izdanju 24sata) prikupljena su svjedočenja iz brojnih autentičnih izvora: memoara dr. Vladka Mačeka, pukovnika Slavka Kvaternika, Titova diplomata Vladimira Velebita, dnevnika Alojzija Stepinca i Josipa Horvata, autobiografskih tekstova Jože Horvata, Udbina dosjea pukovnika Marka Mesića – odlikovanog junaka triju vojski, kraljeve, ustaške i partizanske – prisjećanja Pavla Gregorića, čovjeka koji je danas poznatiji po unuci Bojani Gregorić nego činjenici da je sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji, događaju koji je promijenio XX. stoljeće.

Ante Pavelic PIKANTERIJE O POGLAVNIKU Pavelić je uoči pada NDH obitelj poslao u Austriju kako bi bio s ljubavnicom

U “Deset dana...” su i zapisi brojnih, slavnih ili anonimnih, sudionika tog burnog, povijesnog i krvavog vremena. Uvertira u dramu koja će stotine tisuća ljudi odvesti u smrt bio je beogradski državni udar 27. ožujka 1941. U njemu je srušena vlada Cvetković – Maček, prva koja je nastupala s pozicija riješenoga “hrvatskog pitanja.” Dr. Vladko Maček, vođa HSS-a i hrvatskoga naroda, Radićev nasljednik, pacifist, mirnim putem uspio je 1939. uspostaviti Banovinu Hrvatsku koja se prostirala na površini od 65.456 km² i u svojim granicama okupljala većinu Hrvata. Zato je pod svaku cijenu nastojao održati mir. Beogradski puč – koji nasuprot popularnom mitu nisu organizirali komunisti – dobrim je dijelom bio uperen protiv Banovine Hrvatske, svakako ne manje nego protiv saveza s Hitlerom, odnosno Trojnoga pakta.

Hitlerova pažnja prema Andriću

Ono što se događalo nakon puča danas je malo poznato – general Dušan Simović odmah je javio Berlinu da će nova vlada pristati na sve uvjete iz Pakta, no Hitler je već odlučio – Jugoslavija će biti razorena, a Hrvatska će biti povjerena dr. Vladku Mačeku... Njegov ključni saveznik, princ regent Pavle Karađorđević, glavni pokrovitelj hrvatsko-srpskog sporazuma, samo tjedan dana prije boravio je u Berlinu, gdje mu je jasno stavljeno do znanja što može očekivati ako ne bude poslušan.

Pavle Karađorđević s konferencije s Hitlerom održane 19. ožujka 1941. vratio se, piše Vlatko Maček u autobiografiji, „prepun očaja“.

10 dana u travnju | Autor :

„Dne. 18. III. boravio sam u Zagrebu, gdje mi je Šubašić saopćio da je knez Pavle toga dana prije podne proputovao kroz Zagreb, i to već na povratku sa konferencije s Hitlerom. (Šubašić mi je rekao) da je (Pavle) vrlo zabrinut, ali mu nije rekao razloge svoje zabrinutosti, nego je tek dao tomu izražaja ponovivši nekoliko puta (rekavši) ‘Šubašiću moj, ne znam šta ćemo...’
Osim toga, da je pitao gdje sam ja, pa kad je čuo da nisam u Beogradu, poručio mi je neka na svaki način sutradan, tj. 19. III. budem tamo. Ja sam naravno iste večeri otputovao u Beograd.”

Bivši vojnici NDH, borci Prve jugoslavenske partizanske brigade „Maršal Tito“ koji su se pridružili češkim partizanima NAJNOVIJE OTKRIĆE Povijesni ekskluziv Večernjaka: Vojnici NDH sudjelovali su u oslobađanju Češke od nacista

Zašto je knez Pavle bio tako zabrinut? Nalazio se između Scile i Haribde. Hitler je točno dvije godine prije Jugoslaviji pokazao što može očekivati ako bude svojeglava. Na svoj pedeseti rođendan, 20. travnja 1939,. u Berlinu je priredio spektakularnu vojnu paradu na kojoj je istaknuti gost bio jugoslavenski ambasador Ivo Andrić.

„Gotovo pet sati postrojbe paradiraju uz počasnu tribinu”, piše Michael Martens u „Požaru svjetova”. Goebbels oduševljeno zapisuje: „Prvi put je pokazano naše najteže topništvo. Svi su silno iznenađeni i zapanjeni. Salve oduševljenja. Narod slavi Führera onako kako još ni jedan smrtnik nije bio slavljen.“ Godinama poslije u svojim sjećanjima jedan strani diplomat potvrđuje da je demonstracija vojne sile ostavila željeni dojam: „Nakon mimohoda opći je dojam bio da se njemačka vojska stavila na čelo svih europskih vojski i da je više ni jedna ne može dostići. Neki su gledatelji napustili mimohod u čvrstom uvjerenju da odsad s velikim njemačkim susjedom moraju održavati samo još prijateljske odnose.“ Ta zastrašujuća demonstracija kod Andrića je vjerojatno pojačala ionako postojeći dojam da se Jugoslavija ni u kojem slučaju ne smije dati uvući u sukob s njemačkim Reichom. Ishodišna situacija za to činila se u proljeće 1939. vrlo obećavajućom. Fotografije prikazuju Andrića na počasnoj tribini u redu iza Hitlera. To što se veleposlaniku male države daje tako istaknuto mjesto pokazuje cijelom svijetu prepoznatljivu pozornost kojom Hitler postupa s Jugoslavijom. Želi je pridobiti za saveznicu da bi nesmetano mogao napasti Sovjetski Savez. To se iskazuje i tom posebnom pažnjom prema Andriću...”

Regent Pavle očajan je jer je britanski đak i obožavatelj engleske krune. Premda dolazi iz kraljevske kuće koja ne predstavlja uzor legalizma i demokracije, on je trezven čovjek koji nastoji koliko-toliko ujediniti zemlju, uvesti u njoj nekakav red i zatim je tako uređenu ostaviti zakonitom nasljedniku, Petru II. Karađorđeviću nakon stjecanja punoljetnosti. Nije intimno sklon Nijemcima, ali je svjestan da im se ne može oduprijeti. Nakon diktature i atentata na kralja Aleksandra uspio je postići sporazum s Hrvatima, u što je bilo mnogo teže uvjeriti Srbe. Bio je duboko svjestan da će se zaostala monarhija teško nositi s izazovima novog vremena. Još kod prvih pregovora oko sporazuma s ujedinjenom oporbom, točnije HSS-om i Hrvatima, Maček mu je, kako navodi, predlagao monarhiju britanskog tipa. Na to mu je knez Pavle s odobravanjem rekao kako je on britanski đak, pa dodao da je njemu taj tip uređenja najprihvatljiviji, ali je, nabrojivši imena nekih političara, uglednika i visokih oficira, zapitao Mačeka: „Vidite li vi među ovim ljudima Britance?“

Hitler: Budite neutralni

Maček se složio s njim. Tako je Nikola Pašić, kad su mu srpski političari koje desetljeće prije zamjerili da se ne ponaša poput lorda Gladstonea, uzvratio: „Kakvi ste vi Britanci, takav sam ja Gladstone.“

Ante Pavelić i Joachim von Ribbentrop u Salzburgu 6. lipnja 1941. ZVONIMIR DESPOT I sam je Hitler htio izbjeći Antu Pavelića

I Mačeku i knezu Pavlu bilo je savršeno jasno da su iz nemoguće situacije izvukli najviše što je bilo moguće i da Karađorđevići nikad neće biti Windsori. Uza sve mane, obojica su bili trezveni ljudi, realpolitičari bez avanturističkih sklonosti, zapadnjaci, zato su se poštovali i razumjeli.

Kao i većina ministara u vladi, regent Pavle nije vjerovao u konačnu pobjedu sila Osovine. Oxfordski student, na mnoge načine vezan za Britaniju, znao je da ne može računati na London. Nakon konferencije s Hitlerom jedna mu je stvar savršeno jasna. Jugoslaviji teče odjavna špica.

Jugoslavija je mogla birati – pristup Paktu ili sukob s Njemačkom, čiju je zastrašujuću vojnu silu Pavle Karađorđević vidio na

paradi.
Na sastanku Krunskog vijeća iznesena je situacija u kojoj su se našli. Maček o njoj piše ovako:

„Razgovor je otvorio knez s nekoliko riječi, istaknuvši tešku vanjsko političku situaciju i odmah zamolio Cincar-Markovića da podnese svoj referat. Cincar-Marković je nakon kratkog političkog uvoda iznio njemački prijedlog da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu, a Njemačka će zato prema svakomu, a naročito prema Italiji, garantirati nepovredivost jugoslavenskog teritorija. Štoviše, založit će se nakon završetka rata da Jugoslavija dobije Solun. Osim toga garantira Njemačka da ni jedan njemački ili talijanski vojnik, pa niti ranjenici, neće prolaziti preko jugoslavenskog teritorija, a isto tako da neće tražiti niti prijevoz bilo kakvog ratnog materijala preko jugoslavenskog teritorija. Osim toga obećava Njemačka da neće nikada od Jugoslavije tražiti da ide bilo protiv koga u rat s njom, osim ako bi Jugoslavija to sama htjela. Cincar-Marković je zaključio da to sve zajedno nije u stvari drugo nego obveza jugoslavenske neutralnosti, a forma pristupa Trojnom paktu da ima samo tu svrhu da bude i Italija prisiljena na poštivanje te jugoslavenske neutralnosti. Istaknuto je da je jedini minus toga utanačenja u tome što Nijemci neće da se klauzule o tome da nijedan njemački vojnik neće stupiti na teritorij Jugoslavije i da Jugoslavija ne mora s Njemačkom protiv nikoga u rat, stave u sam tekst pakta, ali je to njemačka voljna garantirati posebnim pismima, koja imaju ostati neobjavljena.

Ante Pavelić PROGLAŠENA PRIJE 80 GODINA Zašto je NDH Hrvatima teret i danas

Poslije Cincar-Markovića uzeo je prvi riječ Dragiša Cvetković. On se u svom prvom govoru nije decidirano izjasnio niti za, a niti protiv prihvata njemačkog prijedloga, nego je tek istaknuo razloge koji govore za, kao i sve koji govore protiv. Među razlozima koji govore protiv, istaknuo je naročito svoju sumnju da li se Hitleru, koji je toliko ugovora prekršio, uopće može vjerovati, pa je naročito naglasio da je sumnjivo već to što Hitler neće da se klauzule o faktičnom neutralitetu Jugoslavije uvrste u sam tekst pakta. Nakon njega uzeo je riječ predstavnik Slovenaca Kulovec, koji se prvi otvoreno izjasnio za pristup paktu, jer nam u svakom slučaju, ako ništa drugo, to daje vremena. Qui habet tempus, habet vitam! (Tko dobiva vrijeme, dobiva život!) A zagaziti u rat, koji će uostalom značiti za Jugoslaviju definitivnu katastrofu, ima još uvijek vremena.

Stepinac: Ovo je prekretnica

Nato sam ja postavio Cincar-Markoviću pitanje kakve će posljedice imati ako taj njemački prijedlog ne prihvatimo. On mi je odgovorio:

– Ovaj čas nikakve. No, posve je sigurno da će Nijemci staviti nakon toga mnogo teže zahtjeve, koje ćemo morati prihvatiti ili s njima zaratiti.

Ako sam vas dakle pravo razumio – rekoh ja – treba da biramo ili pakt ili rat.

Tako je – odgovorio je mirno Cincar-Marković.” Nadbiskup Alojzije Stepinac u svoj Dnevnik (putem svog tajnika) 9. travnja upisuje sljedeće riječi “!(Velika Srijeda). Rat se nastavlja na svim područjima, ali otpor jugoslavenske vojske je vrlo slab. Hrvatski vojnici neće da se bore. Na to su ih naučili Srbi kroz dva prošla decenija svojim postupkom prema Hrvatima, a koji je svakome jasan. Hrvati se predaju Nijemcima ili čak stupaju na njihovu stranu te se bore protiv Srba. Vodstvo pak vojske izgubilo je glavu. Osovinski zrakoplovi bombardiraju pojedine točke. U Zagrebu je svaki čas uzbuna i dolaze nad grad osovinski zrakoplovi, ali građanstvo je dosta mirno. Osovinske čete sve više napreduju u unutrašnjost i svaki čas se očekuju u Zagrebu. Čak je pomalo počelo sa rasulom države, a sva krivnja leži jedino i isključivo na Srbima radi njihovog barbarskog postupka prema Hrvatima.”

Na dan 10. travnja Stepinac piše: “Veliki Četvrtak. Današnji dan je prekretnica u životu hrvatskog naroda. Jugoslavija se raspala, a Hrvatska postaje nezavisnom državom. Zapovjedništvo vojske napustilo grad, a isto tako i ban Šubašić sa svojim nekim ljudima, dok je ostavio kao svoga zamjenika odjelnog predstojnika dra Žilića. Ustaše se sve više pripremaju i pomalo preuzimaju vlast. Upravo su bile lamentacije u prvostolnoj crkvi kad je ušla njemačka vojska u grad, a neposredno prije toga proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. O najnovijim događajima izvijestio je nadbiskupa nakon svršenih lamentacija, kojima je i nadbiskup prisustvovao, svećenik Cvetan. Narod je proglašenje primio s velikim oduševljenjem te su bile odmah izvješene hrvatske zastave. Isto tako narod je njemačkoj vojsci priredio srdačan doček.

Šetnja ulicama Zagreba u povodu 80. godišnjice proglašenja NDH šetnja Zagrebom u povodu 80 godina proglašenja NDH Puhovski: Tko se ne stidi naše povijesti je moralni idiot

Cecelja mi reče 1941. g. pred katedralom prigodom dolaska Nijemaca: ,Sve je svršeno.’ Mislio je reći: gotovo je i u redu. A ja mu jednako kratko odgovorim: ‘Sada je počelo!’

Danas zvuči nevjerovatno, ali proglašenje Nezavisne Države Hrvatske osmišljeno je na jednom tavanu, u glavi jednog austrougarskog časnika, koje su Zagrepčani tih mjeseci posprdno nazivali ‘naftalincima’. Na njemu se, u potpunoj konspiraciji – za njega nije znala ni vlastita žena – skrivao pukovnik Slavko Kvaternik.”

“Cijeloga dana” piše u “Deset dana...” “pukovnik Kvaternik je šetuckao po ilegalnom tavanskom stanu. Osluškivao je vijesti, razmišljao, sjedao, ustajao. Potom bi ponovno sjeo, ustao pa opet nervozno šetao, ispijajući s vremena na vrijeme rakijicu koja ga je prilično smirivala (tu će praksu nastaviti i kasnije, kad postane vojskovođa). Grčevito je odvagivao vijesti. Po glavi mu se vrzmalo jedno jedino pitanje: Je li trenutak? Kada proglasiti državu?

Neki đavo došapnuo mu je u uho: „Odmah, pukovničke, odmah; čim prije!“

Kad je pomno odvagao sve vijesti, te je večeri stari pukovnik ispio još jednu rakijicu i konačno prelomio: sutra!

„Navečer 9. 4. temeljem svih primljenih vijesti zaključio sam da je 10. 4. zadnji dan za proglašenje NDH prije dolaska njemačke vojske u Zagreb. Zato sam odlučio, pokraj sve nesigurnosti o tome hoće li stvorena država biti priznata ili ne, 10. 4. ujutro započeti ostvarenje i proglašenje NDH po utvrđenoj, navedenoj osnovi. Kad je nužda najveća, Božja pomoć je najbliža, uvjerio sam se nebrojeno puta u svojem životu, pa je tako i u ovom slučaju. Za moj rad manjkala mi je ona zadnja komponenta: (nisam znao) kakav je vojni položaj 10. 4. ujutro, da mogu ustanoviti gdje su Nijemci i kada će doći u Zagreb te čekaju li nas još kakvi otpori jugoslavenske vojske sjeverno i južno od Zagreba”, piše Kvaternik poslije u Slovačkoj, a završava u zagrebačkom zatvoru, u svojem sjećanjima, opis misli koje su mu se motale po glavi uoči fatalnog 10. travnja.

Njegov stari neprijatelj, komunistički pisac i agitator Miroslav Krleža, deseti će travnja ovako opisati.

Ostajem doma, otvaram radio i slušam odlomke iz ‘Borisa Godunova, pripovijeda Krleža svojem biografu Enesu Čengiću. „Najedanput, prekine se emisija i spiker najavljuje važno saopćenje koje će dati Slavko Kvaternik. Kvaternik čita proglas, proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Kad završi, nastavlja ploča s ‘Godunovim’ i to onim svečanim dijelom gdje zvone zvona. Tako je uz zvonjavu ruskih zvona proglašena Nezavisna Država Hrvatska...“, prisjetio se pisac, koji će u toj državi doživjeti jednu od najčudnijih sudbina na ovim prostorima.

Vjerovali u Crvenu armiju

Kraljevska jugoslavenska vojska toga je desetoga travnja u terminalnoj fazi raspada. Poraženi, odrpani vojnici u gomilama mile cestama. Proglašenje nove države odvija se na bizarnoj zvučnoj kulisi – uz zvuke iz Kremlja, s Crvenog trga, istog onog mjesta s kojeg će krenuti val koji će četiri godine poslije potopiti i Osovinu i državu nastalu pod njezinim patronatom. Miroslav Krleža propušta reći da su se na krugovalu nakon “Godunova” začuli zvuci Lijepe naše. Kvaternikov proglas svako malo puštan je s gramofonske ploče, sve do ponoći. Prenijet će ga i talijanski radio, gdje će ga iznenađen čuti i Ante Pavelić.

STO GODINA OD RAPALLSKOG UGOVORA Povijesni feljton: Tko je prodao hrvatsku obalu? Pavelić ili Karađorđević?

Slovenski revolucionar, poslije vrhunski diplomat, poliglot, Aleš Bebler, u uspomenama “Čez drn in strn”, opisuje kako je rukovodstvo CK Slovenije predviđalo mogućnost stvaranja fronte u srcu Bosne pa su 10. travnja, na dan proglašenja NDH, vodeći slovenski komunisti, Boris Kidrič, Luka Leskošek i Miha Marinko, na biciklima iz Ljubljane krenuli u smjeru Bosne, gdje je predviđeno uspostavljanje nove fronte. Došli su do Novog Mesta, a zatim krenuli prema Kupi – gdje su ih zaustavili ustaše.
Komunisti, zapravo, računaju na pobjedu, i na rat koji će trajati nekoliko mjeseci, do dolaska Rusa. Pravoslavno stanovništvo, Srbi i Crnogorci, vjeruje u Ruse kao pravoslavce. Komunisti vjeruju u Ruse „po idejnoj srodnosti“. Te će se dvije vjere spojiti, da bi se nakon rata opet našle u sukobu. Na dulji rok, pobijedila je ona vjera čiji obećani raj iskustvo nije moglo ni potvrditi ni demantirati.
„Vjerovalo se“, piše Dedijer, „da će Crvena armija za nekoliko dana uništiti Hitlerove trupe. U Crnoj Gori, na vijest da je došlo do rata na Istoku, seljaci su odmah počeli prije vremena da kose pšenicu i travu, da bi ruski padobranci mogli elegantno doskočiti. To je bila masovna pojava i u delovima Bosne i Hercegovine kao i u Srbiji. Milovan Đilas (očigledno uz Titovu saglasnost), saopćio mi je da će se krajem juna 1941. godine sastati Agitprop Pokrajinskog komiteta Srbije, čiji sam član bio i ja, samo sa jednom točkom na dnevnom redu: Pripreme za preuzimanje vlasti u Beogradu povodom brzog dolaska Crvene armije.“ Rodoljub Čolaković u knjizi “Kazivanja jednog pokoljenja” opisuje razgovor između Milovana Đilasa i Koče Popovića, vođen krajem lipnja 1941. godine.

“– Što misliš, kada će se rat završiti – upitao je Đilas.
– Do kraja godine – odgovorio je Koča Popović.
– Objesi se o banderu, uzvratio je Đilas. – To za dva mjeseca ima da bude gotovo.
Trajalo je četiri godine...”

A SVE LEGALNO....
Izgledaju kao normalan par, ali javnost njihov brak itekako osuđuje: Stric oženio nećakinju, imaju djecu
Pevex
BICIKL U PROMETU
Infrastruktura i edukacija kao preduvjet za razvoj biciklističke kulture u Hrvatskoj
  • Avatar putnik833
    putnik833:

    Pazi ti naslova?Hrvatska država te 1941. osmišljena na tavanu? Kao da Hrvati nisu baštinili 13 stoljeća povijesti prije toga? Granice,sabor,bana? Kao da nije bilo Frana i Krste,bana Josipa Jelačića, narodnog preporoda,jezične i kulturne zasebnosti našeg naroda?Radića,Starčevića,Franka? Već se eto Slavko ... prikaži još! Kvaternik jedno jutro sjetio s tavana "uskrsnut" hrvatsku državu i srušit tuđeg kralja i monarhiju?

  • Tackrla:

    Vjekovna teznja napokon ostvarena a srpski okupatori otjerani. Na zalost brzo su se vratili uz jos strasnije zlocine spram hrvatskog naroda

  • Avatar Domobran
    Domobran:

    Boris Rašeta. Pitam se šta mu dođe onaj general JNA Rašeta...