Prije točno 80 godina, 10. travnja 1941., u neredu Drugog svjetskog rata, proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Kako se prikazala, svima bi bilo bolje da se pod tim uvjetima nije ni pojavila: Hrvati bi imali problem manje. Teško i tragično razdoblje u svakom slučaju trajalo je četiri godine, a i dan-danas opterećuje hrvatsku memoriju. Što su mogli malobrojni Hrvati s državom koja im je u tome velikom košmaru i sama postala problem, a ne rješenje? Jedan dio znao je što se događa u Europi, plašeći se opravdano da ni u Hrvatskoj ne može biti bolje; drugi se ponadao da je svaka hrvatska država bolja od Jugoslavije, naivno vjerujući da će ona riješiti „hrvatsko pitanje“; treći dio je rezignirao, misleći realno da ne mogu promijeniti negativan tijek povijesti, a četvrti nije gubio borbeni duh, uzdajući se da svako zlo ima vijek trajanja.
Ratna hrvatska država nije nastala na izborima; ustaški pokret nije pripadao takvoj opciji. Uvezena je na nekoliko talijanskih kamiona, i uz zaštitu njemačkih tenkova koji su u glavni grad ušli prije budućega Poglavnika; dovoljno da se na prvom koraku vidi koliko će biti nezavisna. Proglašenje hrvatske države izazvalo je radost kod dijela stanovnika koji nisu znali, ili nisu vodili računa o tome što se događa u Europi, i otpor kod drugog dijela koji je dobro vidio što čeka Hrvatsku. Režim je dizajniran kao sve ratne diktature kojima se upravlja izvana, pa drukčije ne bi bilo ni da je Vladko Maček prihvatio nečasnu ponudu da on bude prinudni upravitelj: Hitler je tražio slugu, a Mussolini teritorij. Videći dobro da se veliki tuku, šef HSS-a stavio se ispod stola Povijesti i postao njezina žrtva; s tadašnjim gospodarom Europe moglo se samo na dva načina – ili s njim ili protiv njega. Najmoćniji hrvatski političar oslobodio je prostor za marginalne stranke i ličnosti iz drugog plana da se u ratu međusobno bore za vlast u Hrvatskoj. Lajbek je ionako bio otkopčan.
Kakav je legitimitet, zakonski i politički, da se o moralnome u njegovu slučaju ne govori, mogao imati Ante Pavelić kad je osnivao državu s kojom će četiri godine vladati željeznom rukom, uz pomoć logora i rasnih zakona, bez parlamenta i bez ikakve kontrole? Nikakav! Zabilježeno je da se Adolf Hitler popeo na vlast demokratskim ljestvama; kakav je bio, popeo bi se i bez ljestava, kako se znao služiti prijevarama i nasiljem. Zatrovao je naciju prije nego što je popio otrov i kaznio sebe za povijesni poraz. Hrvatski Poglavnik na kraju je spasio svoju kožu; prošao je bolje od Hrvatske. Kad se unatrag gleda, ne može se naći ništa što nije bilo vidljivo od samoga početka: Pavelić je bio talijansko rješenje koje su i Nijemci bolje koristili, a Talijani dobro naplatili. Hrvati su imali najmanje koristi; kad je otišao Pavelić, ostali su problemi koje je on stvorio. Za nj je Hrvatska bila poligon, za osvetu prije svega. On je hrvatskim teritorijem namirio Mussolinija, „riješio židovsko pitanje“ i ispunio obvezu prema Hitleru, a Srbima je vratio za sve što je mislio da su učinili Hrvatima i Hrvatskoj.
Kad stupa na vlast, Ante Pavelić nema biografiju kakvu je Philippe Pétain imao za Francuze, kad je preuzimao polovicu okupirane zemlje koju im je Hitler velikodušno ustupio, da ne prekine sasvim njihovu veliku državnost. Njih su dvojica usporedivi po tome što su vodili „nezavisne“ države koje su služile Hitleru i bile pod njegovim patronatom. Da se nije upustio u kolaboraciju s nacistima, francuski maršal uživao bi slavu velikog pobjednika nad Njemačkom u Prvom svjetskom ratu; Hitler je dodatno ponizio Francusku, ponižavajući njezina heroja položajem koji je uz njega uživao Kvisling. De Gaulle ga je nakon oslobođenja osudio na smrt, a onda ga pomilovao zbog starih ratnih zasluga i zbog starosti. Pavelića su okolnosti s margina izbacile u prvi plan; atentatom na Stjepana Radića i na druge hrvatske poslanike u Beogradu, kraljevina Jugoslavija još je više udaljila Hrvate od svake jugoslavenske mogućnosti: kralj je našao izlaz u diktaturi, a Ante Pavelić je od parlamentarizma skrenuo prema terorizmu. Bijegom u Italiju, otišao je pod skute Mussoliniju; Duce je financirao i pripremao ustaše da bi imao u rukama kartu kad na red dođe Jugoslavija. I manje agresivni političari iz Italije gledali su na „istočnu obalu“ (Jadrana), kamoli neće prepredeni Mussolini; Pavelić je za zahvalnost bio spreman prihvatiti i talijanskoga kralja. Toliko o njegovu hrvatstvu.
Ne može se znati kako bi se hrvatska povijest razvijala da grupa jugoslavenskih generala nije u Beogradu izvela puč za britanski račun; Hitler je negdje išao direktno, negdje u dvokoraku, ali bi teško pustio Jugoslaviju da bude Švicarska na Balkanu. Za neposluh generala, Srbe je kaznio bombardiranjem glavnoga grada i nametanjem režima koji je morao rješavati klasične domaće zadaće nacizma, Hrvate osudio državom koja je bila pod njegovom ingerencijom da bi mogla imati bolju perspektivu od njega samoga, a Slovence ponizio tako što je „deželu“ izravno priključio Reichu, da može doći u Maribor a da ne prelazi granicu. Svi su narodi iz Kraljevine Jugoslavije doživjeli sudbinu na koju je moralni Stefan Zweig gledao drukčije: „I ja znam što znači domovina, ali znam i to što ona znači danas: umorstvo i ropstvo“. Poglavnik je predugo bio u emigraciji da se ne bi vratio u Hrvatsku s glavom punom planova o revanšu zbog poniženja koja je doživljavao i u Jugoslaviji i u Italiji; nije on imao nikakve demokratske škole da bi barem pokušao smanjiti štetu svome narodu s onim što je njegov režim činio protivnicima, Židovima i Srbima, prije svih. Kad je režim pao, svi su računi došli na naplatu Hrvatima. Ustaše su prošle tragično, bilo da su uspjeli pobjeći u emigraciju bilo da su ostali u zemlji i smaknuti bez suda, bilo da su pobijeni na putu.
Politički, ustaše su kompromitirali ideju hrvatske državu kod onih koji bi pristali na demokratsku i europsku, dakle, zapadnu državu. To je njihov drugi zločin. Titov totalitarni režim nije imao snage organizirati svoj Nürnberg, da zaključi rat na platformi istine i pravde, i u interesu stvarnoga pomirenja među narodima. Ideologija bratstva i jedinstva nije mogla premostiti ostatke rata; umjesto da ih otvore i riješe, jugoslavenske su ih vlasti ili rješavale silom ili stavljale pod tepih, da istrunu. Nisu nacizam i fašizam doprli samo do Hrvatske, bilo ga je i u drugim dijelovima bivše države. Jedna frakcija Hrvata pripadala je i dušom i tijelom ustaškom pokretu; većina je, da se tako zaključiti, bila protiv njega. A gotovo da je bilo zabranjeno govoriti da su Hrvati podigli ustanak u Hrvatskoj, da su Hrvati stradavali na Sutjesci i na Neretvi, da je hrvatski antifašizam bio najbrojniji u Europi, prema broju stanovnika, da Hrvatsku nisu oslobađali ni Rusi ni Amerikanci. Koja to zemlja još može reći? Ne smije se zanemariti da su u partizanskome pokretu znatno sudjelovali hrvatski Srbi; bez Hrvata, njihova borba imala bi drugo značenje. I Hrvatima su trebali Srbi, da zajedno dokažu da NDH ne može preživjeti svoje „kumove“. Pavelić je vani bio sluga, a u zemlji diktator; tako je njegovu ulogu patentirao Mussolini, a koristio Hitler. Europom su vladali nacisti, dok ih zapadni saveznici nisu pobijedili, vojnički, pa politički. Pavelić je došao s njima i s njima otišao.
Hrvatska ratna država Hrvatima je ostala kao teret koji ih je pratio kroz drugu Jugoslaviju. Kad god bi digli hrvatsku glavu, brzo su im stavljali pod nos ustaštvo, kao da su svi Hrvati bili ustaše i kao da ustaša čuči u svakom Hrvatu. To je bila jedna strana medalja, vidljivija; postojala je i druga, skrivenija, da se na ustaše u tim potisnutim krugovima gledalo kao na „hrvatsku stvar“. Nedostajalo je, dramatično, kritičke valorizacije ustaškog pokreta, ne da ga se rehabilitira, nego da ga se arhivira. Nisu Hrvati izumili fašizam; fašizam im se obio o glavu. Nisu oni izumili ni nacizam; i nacizam ih je udario po glavi (nisu izumili ni komunizam, Karl Marx ih je vrijeđao da nisu revolucionarni narod). U tom nepoželjnom društvu nisu bili ni prvi ni posljednji, a pratio ih je usud ustaštva i kad se poredak raspadao, posvuda u Europi, pa i u Hrvatskoj. Ni Nijemcima nije stavljena tolika stigma kolektivne krivnje kao Hrvatima, iako je Hitler sto puta više zaludio Nijemce nego Pavelić Hrvate. Poglavnik je bio elementarna nepogoda, Führer i Duce bili su elementarno zlo. Čak su i ratoborni vikači kod naših istočnih susjeda, koji se iz rata nemaju čime podičiti pa rehabilitiraju Dražu Mihailovića, pred agresiju na Hrvatsku širili teoriju o „genocidnosti Hrvata“! Tko bi skrivao istinu, činio bi novi zločin. U prvom mjesecu NDH uhićuje i ubija Srbe, progoni Židove, strijelja antifašiste, u prvih sto dana zabranjuje ćirilicu, uvodi rasne zakone i osniva logor. Strašna je brojka od 85 tisuća žrtava, većinom srpskih (i židovskih), u Jasenovcu. Treba li išta dodavati da se vide razmjeri ustaškoga zločina?
Jedna djevojčica od 11 godina, kasnije slavna književnica Irena Vrkljan, upamtila je atmosferu oko Endehazije kao „kaos neznanja i instinkta“. Razum se izgubio kod vlasti, dok su ljudi u većini bili zatečeni da nisu znali bi li se veselili „svojoj“ državi ili bi se plašili režima, kad su već drugog dana postali svjesni što je u stanju učiniti. Dvojbi je bilo više: pristupiti i preuzeti krivicu; pokoriti se i nositi odgovornost; odbiti i živjeti s rizikom; suprotstaviti se i spašavati budućnost. Nisu svi ljudi bili učeni da su mogli znati što se može dogoditi, i s državom, i s njima. Loše iskustvo i razočaranje Jugoslavijom motiviralo je dio Hrvata da ode na krivu stranu, više da izraze antisrpstvo nego da brane hrvatstvo, koje su im velikodušno namrli fašisti i nacisti. Kako je ustaška država otkrivala svoje pravo lice, tako je slabila podrška u narodu, kako je jačao partizanski pokret tako je rasla ustaška represija. Čak su i dva najveća hrvatska uma iz toga vremena, Miroslav Krleža i Ivan Meštrović, živjela u stalnom strahu između zatvora u Savskoj i Vranešićeva sanatorija, čekajući hoće li im se, kao istaknutim Hrvatima, smilovati koji Pavelićev ministar. Život se svodio na preživljavanje, između zločina i kazne.
Nije Pavelić branio Zapad u Hrvatskoj, kao što ga se znalo pravdati; prije je izdavao zapadne vrijednosti, ako su to sloboda, jednakost i bratstvo, i ako se rasizam ne pripiše pogrešno zapadnoj kulturi. Nije branio ni interese Zapada, ako su to mir i sigurnost, nego ih je ugrožavao, vežući se uz nacistički poredak, zasnovan na najgrubljoj sili. Nacizam je puno bliži barbarstvu istočnih despocija, nema u njemu ništa od zapadnoga humanizma. Zapad se od terora nije mogao braniti drugim terorom: postao bi protivnikom samome sebi. Bio je to planetarni sukob Dobra i Zla koji mnogi u Europi, i u Hrvatskoj, nisu znali na vrijeme prepoznati. Groteskno zvuči podatak da je Pavelićeva država objavila rat demokratskome dijelu Zapada koji se borio protiv Hitlera, Velikoj Britaniji i SAD-u, što jasno pokazuje gdje je NDH bila na međunarodnoj mapi. A to što Vatikan nije priznao ustašku državu, što je odnose s njom spustio na donju razinu, i u jednom i u drugome smjeru, što je Pio XII. htio primiti Pavelića samo u privatnu audijenciju, na Poglavnikovo ogorčenje i bez nazočnosti državnoga tajnika, ne uklapa se u stereotipe o vatikanskoj vezanosti uz naciste. Trebat će dobro proučiti ratne arhive Vatikana, a ne bježati od njih, da se može dati cjelovita ocjena o odnosu Katoličke crkve i ustaških vlasti.
Kao glavno lice Endehazije, Pavelića se, krivo, vrednuje u opreci, ili čak u paru, s Titom, kao dva diktatora koja za Hrvatsku imaju isto negativno značenje. Oni su politički protivnici, neprijatelji zapravo, usporedivi samo u tome što i jedan i drugi opsesivno žele vlast, i što je koriste, kad je osvoje, na bezobziran način. Tito je u ratu pobijedio Pavelića, a ne obrnuto, što nije mali podatak na univerzalnoj povijesnoj i civilizacijskoj ljestvici na kojoj antifašizam vrlo visoko kotira. Što je stekao u ratu, Tito je kod demokrat izgubio u miru, time što je svoju državu utemeljio na boljševičkim načelima monizma, gazeći ljudska prava i političke slobode. Umjesto pravde uvodi osvetu, guši pluralizam i vlasništvo, umjesto da razvija socijalizam demokracije i tržišta. Druga Jugoslavija počela je kao gruba diktatura koja je s vremenom omekšavala da je Tito bio viđen gost i na britanskome dvoru i u Bijeloj kući, čak i u Vatikanu, svemu usprkos. Real-politika prevladavala je i kod duhovnih poglavara i kod svjetovnih vođa. Zato što je raskrstio sa Staljinom i poslije mudro sjedio na dvije stolice, jugoslavenskom se predsjedniku na Zapadu gledalo kroz prste. Nije iskoristio šansu da demokratizira zemlju da se poslije njega ne raspada u krvi. Nije mogao poderati diplome s kojima se vratio s poduljeg kursa iz SSSR-a.
Ustaška je država opteretila svaku daljnju borbu Hrvata za državnu neovisnost. Pavelić se u ratu borio za Hrvatsku, a kompromitirao je hrvatstvo kao nitko prije njega; Tito se borio za Jugoslaviju, a dao je Hrvatskoj ono što joj je Pavelić oduzeo, vratio je Dalmaciju i otoke, koje je Poglavnik dao Mussoliniju kao nagradu – i naknadu – za pansion na Liparima i za transportne troškove do Zagreba; vratio je „matici zemlji“ (tj. Hrvatskoj) otetu hrvatsku Istru koja je navikla živjeti u svome pluralnom ozračju, i učiti pluralizmu i današnju Hrvatsku, kad bi njome ovladavao nacionalizam. Tito je likvidirao protivnike, slomio opoziciju, ugušio „hrvatsko proljeće“, jedno od najljepših razdoblja hrvatske borbe za demokraciju i za ravnopravnost, a onda potpisao Ustav koji je Hrvatima omogućio da se ‘90-ih godina izdvoje iz Jugoslavije, i da legalistički konzumiraju „pravo na samoodređenje do odcjepljenja“. Ne računa li se kratko razdoblje Mačekove banovine, Hrvatska je u Titovoj federaciji značila više nego u Kraljevini Jugoslaviji. Uz sve teškoće kroz koje su Hrvati prolazili, i pritiske kojima su bili izloženi, Hrvatska je mogla ustati protiv unifikacije jezika, boriti se protiv centralizma u odlučivanju, agitirati za pravedniju raspodjelu sredstava. Da nije bilo ideološkoga jednoumlja i političke opresije, federacija bi drukčije federirala, Jugoslavija bi bila ono što se republike dogovore. Bez političke slobode, u Jugoslaviji su svi živjeli s figom u džepu: Hrvati su pazili da im ne padne jugoslavenska maska, Slovenci su se skrivali iza Hrvatske, ako Hrvati nisu šutjeli, Bosanci su uvijek bili pravovjerni, da ne iznevjere Tita (koji im je dao strateško mjesto da lakše smiruje srpsko-hrvatske napetosti), Crnogorci su u Jugoslaviji glasali kao Srbi sve dok se Milo Đukanović nije preobratio, a Makedoncima je Tito dao više nego itko prije njega, da ne bili konstruktivni element federacije.
Legitimno je pitati: što bi s Hrvatskom bilo ‘45. da nije bilo partizana i njihove oslobodilačke borbe? Da je antifašizam predvodio Draža Mihailović, može se pretpostaviti kako bi prošli Hrvati poslije poraza Pavelićeve države. Bili bi, vjerojatno, periferija zabačene Jugoslavije. Saveznici, srećom, nisu povoljno tretirali kraljevoga Đenerala, prekinuli su mu opskrbu oružjem, kad su otkrili da kolaborira s Nijemcima. Za zapadne saveznike, Tito je bio nesporni ratni pobjednik koji, na žalost, u miru svoju pobjedu nije znao, ni htio, ni s kim dijeliti. Staljin mu je bio bliži od Churchilla, iako je poslije Churchilla bio najveći antifašistički vođa u Europi; za razliku od britanskoga premijera, koji je izgubio vlast već na prvim izborima (i vratio se, poslije nekoliko godina), Tito je eliminirao konkurenciju i vladao doživotno, bez izbora, s policijom, vojskom, tajnom službom i partijom. Njegov je sistem od diktature klizio prema prosvijećenom apsolutizmu, ali daleko od socijalizma s ljudskim likom, kojim je zavodio ljude; ustaški režim nije bio samo totalitaran, zato što nije imao ni parlament, ni izbore, nikakve demokratske institucije. Imao je logore i rasne zakone. Na tome se ne mogu naknadno izravnati povijesni računi, tako da se ne bi znalo kakva je u ratu bila razlika između ustaša i partizana, a u miru razlika između dva totalitarizma. Njihovim izjednačavanjem u biti se umanjuje povijesna težina ustaštva i vodi njegovoj puzajućoj rehabilitaciji. Umjesto da se izjednačuju, dva totalitarna perioda hrvatske politike trebalo bi razdvojiti, ne da se ijednome da pozitivna ocjena, nego da se prekine s prekrajanjem povijesti prema današnjim političkim potrebama. Budućnost Hrvatske nije u njezinoj prošlosti.
Činjenica da je NDH nametnuta izvana ne oslobađa hrvatske aktere povijesne odgovornosti za zločine koje je počinio ustaški režim. „Čovjek može pripadati svome narodu, ali ako narodi polude”, pisao je Stefan Zweig, “ne mora čovjek poludjeti zajedno s njima“.
Franjo Tuđman: "NDH je bila izraz težnje hrvatskog naroda za slobodom"