Izborna pobjeda Pétera Magyara i njegove Tisze naišla je izvan Mađarske na oduševljenje kakvo izbori u nekoj europskoj zemlji obično ne izazivaju. Svim europskim vladama, osim rijetkih iznimaka, lakne kada u nekoj državi ekstremna desnica ne uspije pobijediti (ekstremna ljevica ionako nigdje nema šanse dobiti izbore, osim možda u Francuskoj) pa se onda iskazuje zadovoljstvo, ali ovakvi izljevi emocija, kao što je izjava na mađarskom Donalda Tuska "Rusi, idite kući", obično se ne bilježi.
Mađarsko-poljsko prijateljstvo ima duboke korijene, dublje i od revolucije 1848., a gotovo jednako traje i njihov zajednički otpor Rusima, odnosno Sovjetskom Savezu. Čudna politika koju je Orbán vodio ne tek od početka rata u Ukrajini okrenula je Mađarsku prema Moskvi, ali velika većina Mađara očito nije zaboravila – ili smetnula s uma – što su Rusi u povijesti značili Mađarima: 1849. ugušili su revoluciju koja bi možda i uspjela da se Rusko Carstvo nije umiješalo, a nakon Drugog svjetskog rata uveli su komunizam koji je izazvao novu revoluciju 1956. (u kojoj je i nastao spomenuti uzvik evociran u najnovijim zbivanjima) i više od četiri desetljeća neslobode i ekonomskog zaostajanja.
Sve vrijeme komunizma je u Mađarskoj vladao Mađar, a ne Rus. 1956 su građani Mađarske izveli pobunu protiv legalno izabrane vlade Mađarske. U pomoć izabranoj vladi Mađarske su došle vojske iz susjednih zemalja, a ne Rusije. Za vrijeme komunizma u Poljskoj su vladali Poljaci, u Čehoslovačkoj Čehislovaci. Komunizam kao oblik društva su sami izabrali kao što smo to sami izabrali i mi. Nitko ih nije tjerao da izaberu komunizam.