Velike ili crne boginje stoljećima su harale planetom ostavljajući iza sebe teške posljedice, pustoš i smrt. Stopa smrtnosti kretala se od 20 do zastrašujućih 60 posto, a kod dojenčadi je bila još i viša, dosežući u nekim gradovima, poput Berlina, gotovo 98 posto. Ta visoko zarazna bolest, uzrokovana virusom variole, nije birala žrtve – pogađala je sve slojeve društva, od siromaha do kraljeva, pa je tako s lica zemlje izbrisala i čitavu škotsko-englesku kraljevsku obitelj Stewart. Nanoseći ogromne udarce čovječanstvu, velike su boginje u 18. stoljeću samo u Europi godišnje odnosile oko 400.000 života, a trećinu onih koji su preživjeli tu opaku bolest pogađala je sljepoća. Ne čudi stoga što se, jednako brzo kao i bolest, svijetom širio i strah koji je bio sveprisutniji i sve jači.
Za borbu protiv velikih boginja čovječanstvo tada nije imalo adekvatno ‘oružje’. Prije Jennerova otkrića jedini postupak prevencije bila je inokulacija, poznata još i kao variolacija – potencijalno opasan i rizičan postupak namjernog zaražavanja virusom variole iz gnojnih mjehurića osobe koja je oboljela od blagog oblika bolesti. Iako je taj postupak nerijetko doista rezultirao blažim oblikom bolesti i stjecanjem imuniteta, nosio je i rizik od razvoja teškog oblika velikih boginja, od širenja zaraze, ali i rizik od smrti - stopa smrtnosti kod tog postupka bila je, prema nekim izvorima, oko 2 do 3 posto.
"Nemoj misliti - pokušaj!"
U to kaotično vrijeme, kada su velike boginje harale svijetom desetkujući čovječanstvo, u Berkeleyu se 17. svibnja 1749. godine, rodio Edward Jenner. Bio je osmo od devetero djece lokalnog vikara, a ostavši rano bez oca, mali je Edward odrastao uz svog starijeg brata. Nakon završene osnovne škole, s 14 godina otišao je na sedmogodišnje obrazovanje kod kirurga Daniela Ludlowa, a s 21 godinom u London na daljnje usavršavanje u bolnici St. George's. Ogroman utjecaj na mladog Jennera imao je tada njegov mentor, John Hunter, jedan od najistaknutijih kirurga, anatoma i znanstvenika tog doba. Upravo je njegov pristup, sažet u jednostavnom savjetu "Nemoj misliti - pokušaj!", snažno potaknuo Jennerovu profesionalnu znatiželju, ali i moć opažanja te spoznaju da su upravo eksperimenti ono nešto na što se u svom radu može i treba osloniti.
Nakon završetka studija u Londonu 1773., Jenner se vratio u rodni Berkeley, gdje je ubrzo postao omiljeni liječnik opće prakse te uspješan kirurg. No, niti nakon niza godina iz sjećanja mu nije izblijedjela jedna lokalna priča koja je kružila u narodu, pa je tako stigla i do njega još tijekom školovanja i snažno ga zaintrigirala. Naime, prema toj narodnoj predaji mljekarice koje su preboljele kravlje boginje, relativno bezopasnu bolest koja se s krava prenosila na ljude uzrokujući tek blage simptome i lezije na rukama, kasnije nisu oboljele od smrtonosnih velikih boginja. Iz te se priče moglo zaključiti samo jedno - te su mljekarice iz nekog razloga bile zaštićene od opake bolesti. To je zapažanje ljudi godinama intrigiralo dr. Jennera, koji je potom došao do jednog zaključka i jedne pretpostavke – zaključio je da kravlje boginje štite od velikih boginja, a pretpostavio da bi se taj zaštitni učinak možda mogao i namjerno prenositi, s osobe na osobu. Upravo je ta njegova hipoteza bila revolucionarna, jer je rizičnijoj variolaciji ponudila potencijalno sigurniju alternativu za stjecanje imuniteta protiv smrtonosne bolesti.
Test na vrtlarevu sinu i rođenje prvog cjepiva
U svibnju 1796. godine dr. Jenneru se ukazala prilika za testiranje njegove smione hipoteze. Naime, u njegovu je ordinaciju tog svibnja, zbog osipa na ruci došla mlada mljekarica, Sarah Nelmes. Dr. Jenner je ustanovio da je djevojka oboljela od kravljih boginja, a mljekarica mu je I potvrdila da je jedna od krava koje je muzla nedavno imala takvu bolest. Za dr. Jennera to je bio trenutak koji je dugo čekao - 14. svibnja 1796., uzeo je uzorak tekućine iz lezije na ruci mljekarice, a potom je lancetom malu količinu te tekućine unio u ruku osmogodišnjeg Jamesa Phippsa, sina njegovog vrtlara, koji nije prebolio velike boginje. Tijekom sljedećih devet dana kod dječaka su se razvili blagi simptomi bolesti – gubitak apetita i blago povišena temperatura, no već deseti dan osjećao se znatno bolje. Nakon što je tim prvim eksperimentom Jenner potvrdio da se kravlje boginje mogu prenijeti i s čovjeka na čovjeka, šest tjedana kasnije uslijedio je ključni eksperiment - 1. srpnja Jenner je osmogodišnjeg Jamesa inokulirao patogenima iz svježe lezije velikih boginja. Iako je ishod bio neizvjestan, na liječnikovo veliko zadovoljstvo, kod dječaka se nakon toga nisu razvili nikakvi simptome velikih boginja. To je značilo samo jedno - James je stekao potpunu zaštitu protiv te opake bolesti, čime je eksperiment dr. Jennera postao povijesni, jer označio je rođenje prvog cjepiva i cijepljenja.
Strah da će na ljudima izrasti kravlji dijelovi tijela
Nakon uspješnog eksperimenta na osmogodišnjem sinu svog vrtlara, ali i dodatnih slučajeva koji su tijekom dvije godine potvrdili njegovu teoriju, dr. Jenner je 1798. godine, o vlastitom trošku, objavio knjižicu u kojoj je detaljno opisao svoja zapažanja i eksperimente. Upravo je dr. Jennero skovao i termin "vaccination" (cijepljenje), izvodeći ga iz latinske riječi ‘vacca’ (krava). No, unatoč revolucionarnim rezultatima koje je postigao, rad tog engleskog liječnika u početku nije naišao na jednoglasno odobravanje struke. Kraljevsko društvo ga je najprije odbilo, skeptici su izražavali brojne sumnje, a neki su mu se i oštro protivili iz etičkih ili pak religijskih razloga, smatrajući da je unošenje materijala životinjskog podrijetla u ljudsko tijelo nečovječno i okrutno.
Vjerojatno najdalje otišao je tada njegov kolega, dr. Benjamin Moseley, koji je širio strah da bi takvo cijepljenje kod ljudi moglo uzrokovati rast kravljih dijelova tijela. Uz sve te probleme, u rukama nekih neopreznih praktičara dolazilo je i do neželjenih slučajeva kontaminacije uzoraka cjepiva virusom velikih boginja, što je pokrenulo sumnje da takvo novo cijepljenje nije niti malo sigurnije od stare variolacije. Baš kao i u ratu i borbama s bolešću od uvijek su postojali profiteri pa je tako otpor dr. Jenneru i njegovoj sigurnijoj i učinkovitijoj metodi, snažno pružao i dio liječnika koji su, sve do njegovog otkrića, jako dobro zarađivali na mnogo rizičnijoj variolaciji.
No, bez obzira na sve prepreke s kojima se susretao, dr. Jenner je neumorno promicao svoju metodu, slao je uzorke cjepiva kolegama i svima koji su ih tražili, a u hodu je razvio i tehnike sušenja i transporta cjepiva. Isplatilo se - njegov predani rad i trud urodili su plodom. Unatoč početnom otporu i kontroverzama, prednosti cijepljenja koje je zagovarao ubrzo su postale i više no očite, nakon čega su mu i ugledni liječnici dali podršku te je važnost njegovog otkrića konačno prepoznata. Nakon što su prepreke prevladane, cijepljenje se brzo širilo Engleskom, a do 1800. godine i većinom europskih zemalja. Čak je i Napoleon Bonaparte, iako u ratu s Britanijom, naredio cijepljenje svih svojih vojnika. Oduševljen otkrićem, Napoleon je dr. Jenneru dao medalju, a na njegovu molbu oslobodio je i dvojicu engleskih ratnih zarobljenika, izjavivši "Ništa ne mogu odbiti jednom od najvećih dobročinitelja čovječanstva!".
Jedna od posljednjih epidemija izbila je u bivšoj Jugoslaviji
Vrijednost Jennerova rada javno je priznao i Britanski parlament, dodijelivši mu 1802. godine 10.000 funti, a pet godina kasnije još 20.000 funti. Iako su i drugi prije Jennera eksperimentirali s kravljim boginjama, upravo je Jenner bio taj koji je proveo sustavna istraživanja, dokumentirao rezultate te neumorno radio na promicanju cijepljenja kao znanstveno utemeljene metode. Njegov je uspjeh potvrdio načelo koje je sažeo Francis Galton: “U znanosti zasluge pripadaju onome tko uvjeri svijet, a ne nužno prvom kome je ideja pala na pamet.”
Kako bi se osigurala njegova učinkovitost i sigurnost razvijene su standardizirane metode proizvodnje i primjene cjepiva protiv velikih boginja. Ipak i unatoč tom velikom napretku ta je bolest i dalje predstavljala prijetnju, osobito u siromašnim dijelovima svijeta. Povijesna prekretnica u borbi protiv velikih boginja dogodila se tek u 20. stoljeću, nakon što je, 1959. Godine, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) započela s planiranjem globalnog iskorjenjivanja, a 1967. godine pokrenula intenzivirani program. Kako bi proveli cijepljenje timovi zdravstvenih radnika iz cijelog svijeta putovali su i u najudaljenije dijelove planete. Ipak, samo u 20. stoljeću od te je bolesti umrlo oko 300 milijuna ljudi, a jedna od posljednjih epidemija velikih boginja u Europi izbila je na prostoru bivše Jugoslavije, u ožujku 1972. Zavladala je panika, vojska je izašla na ulice, kretanje je bilo ograničeno, uspostavljene su karantene, bilo je inficirano između 200 i 300 ljudi, a bolest je tada odnijela oko 40 života.
No, sustavna borba temeljena na masovnom cijepljenju, poboljšanom nadzoru i strategiji "prstenastog cijepljenja", odnosno cijepljenje svih kontakata oboljelih te njihovih kontakata, kako bi se stvorio zaštitni prsten imuniteta oko svakog pojedinca, konačno je ipak urodila plodom. Posljednji slučaj velikih boginja zabilježen je 26. listopada 1977. godine u Somaliji, Ali Maow Maalin, 23-godišnji bolnički kuhar i iz grada Merca, koji zbog straha od igle nije bio cijepljen, posljednja je osoba koja je prirodnim putem zaražena virusom variole, nakon kontakta s pacijentima oboljelima od velikih boginja.
Iako su liječnici najprije sumnjali na malariju ili vodene kozice, 30. listopada potvrđeno je da je bolnički kuhar obolio od velikih boginja. Zahvaljujući brzoj reakciji, koja je uključivala izolaciju pacijenta, praćenje kontakata te opsežnu, intenzivnu kampanju cijepljenja kojom je u roku od dva tjedna u okolnim područjima cijepljeno preko 50.000 ljudi, daljnje širenje velikih boginja bilo je zaustavljeno te je tada konačno zatvoreno poglavlje prirodnog pojavljivanja te opake bolesti u svijetu.
Jedno od najmoćnijih bioloških oružja na planeti
Nakon što od 1977. više nije bilo zabilježenih slučajeva velikih boginja, 8. svibnja 1980. godine Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) službeno je proglasila pobjedu nad tom zaraznom i smrtonosnom bolešću koja je odnijela više života nego Drugi svjetski rat. Velike boginje se punih 45 godina smatraju iskorijenjenima, čime je naslijeđe dr. Jennera dobilo i svoje konačno i najveće priznanje. No, uzorci opasnog virusa i dalje se čuvaju u dva laboratorija visoke sigurnosti, jedan je u SAD-u, a drugi u Rusiji, navodi se na stranicama HAMED-a, Agencije za lijekove i medicinske proizvode. Budući da se zaštitni učinci cjepiva postupno smanjuju te i oni prethodno cijepljeni mogu biti osjetljivi na velike boginje, pohranjivanje virusa izaziva zabrinutost, jer riječ je o virusu koji predstavlja jedno od najmoćnijih bioloških oružja na planeti, a kada bi slučajno ili pak namjerno, bio pušten u populaciju, epidemija koja bi potom nastala bila bi razorna.
>> FOTOGALERIJA Rafalei, MiG-ovi, Black Hawkovi… Pogledajte zračni spektakl u Velikoj Gorici koji je oduševio posjetitelje
Zanimljivo. Unatoč činjenici kako je imao troje djece, dr Jenner zarazio je tuđe dijete, vrtlarovog sina. Srećom, sve je prošlo dobro. A što bi bilo da nije?