Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Predsjednik s kojim nije započelo novo vrijeme, ali bi jedno doba moglo završiti

Birači nisu toliko vagali Milanovićevo dosadašnje političko djelovanje koliko se činilo bitnim imati na predsjedničkoj funkciji oporbu HDZ-ovoj političkoj kontroli države
07. lipnja 2020. u 12:22 34 komentara 33558 prikaza
Zagreb: Novi hrvatski predsjednik, Zoran Milanović, održao govor
Foto: Jurica Galoic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/7

Poslovica „Pazi što želiš, moglo bi ti se to i ostvariti“ kao da je stvorena za ljude poput Zorana Milanovića. Izbor Milanovića za predsjednika više je govorio o hrvatskom biračkom tijelu i njegovu rezoniranju nego što je govorio o kandidatu i razini njegova političkog i osobnog sazrijevanja. Naime, Milanović premijer imao je sve karakteristike koje bi ga diskvalificirale za demokratskog predsjednika: egocentrizam, nenadoknadiv manjak socijalne i emocionalne inteligencije, konfliktnost, sklonost represiji i ideološku ograničenost. Njegovo shvaćanje funkcioniranja demokratsko-liberalne republikanske države prema unutra i prema van pokazalo se problematičnim.

Zoran Milanović Prvih 100 dana Zorana Milanovića S Milanovićem na Pantovčaku Hrvatska će na Markovu trgu dobiti vlast kakvu zaslužuje

Elite određene da upravljaju

Znakovito je izdvojiti: 1) represivno shvaćanje zakona i Ustava koje je uzrokovalo ne-red u Hrvatskoj, odnosno nerazumijevanje principa zakonitosti, ustavnosti i europskoga upravljanja te njihove primjene u živom društvenom tkivu na primjeru grada Vukovara; 2) neshvaćanje političke prirode uznemirenosti braniteljske populacije i svođenje njenih zahtjeva na HDZ-ovu podmuklu igru na primjeru histeriziranja obiju strana na Trgu sv. Marka; 3) ishitreno prihvaćanje američkog rezoniranja koje je razbuktalo građanski rat u Siriji kao i pogrešna odluka o prodaji oružja, uz neispravnost analogije između prirode stradanja sirijskih gradova i Vukovara. S druge strane, ne može se znati bi li netko drugi kao premijer u danim okolnostima 2015. mogao riješiti migracijski val bez političkog sukobljavanja sa susjednim državama. Jednako tako, Milanović je zaslužio pohvalu zbog žurnog odlaska u Mostar kada je SDA pokušao iskoristiti socijalne prosvjede u BiH za svoju hegemonističku i ekspanzionističku politiku protiv Hrvata, kao što je bila ispravna odluka o povlačenju hrvatskih vojnika s Golanske visoravni. Birači nisu toliko vagali Milanovićevo dosadašnje političko djelovanje koliko su na njegovu novoprezentiranu osobnost projicirali svoja očekivanja za buduće razdoblje. Tako se činilo bitnim imati na predsjedničkoj funkciji oporbu HDZovoj političkoj kontroli države. U rastrzanoj Hrvatskoj dio birača je u Milanovićevu pristupu vidio egzistencijalno važno afirmiranje vlastitih političkih i svjetonazorskih stavova. Osim toga, uvjereni smo da su njegovu izboru doprinijeli intuicija i prirodni instinkt naroda, ako ne i svijest o agresivnim geostrateškim namjerama SAD-a, uz bojazan od uvlačenja Hrvatske u nelegitiman ratni sukob na svjetskoj pozornici putem nominalnog savezništva ili, pak, karijerističke osobne lojalnosti. Na taj je način ujedno nastao i paradoks izbora: na njima je hrvatski narod pokazao koliko drži do predsjedničke funkcije i do svoga demokratskog prava da izabire predsjednika, ali je izabrao osobu koja do te funkcije i do toga prava ne drži mnogo.

U pozitivnom scenariju, izbor Milanovića za Hrvatsku politički ne znači mnogo, ali bi moglo biti dovoljno: s njime nije započelo novo vrijeme, ali bi jedno doba moglo završiti. Možda se vrijeme postsocijalističke i europeizirane – arhaično nacionalističke i pozerski progresivne – partitokracije zaokružuje upravo s osobom koja je, kao i njegova prethodnica, od vremena prošle države povlašteno odgajana i zapošljavana kao dio društvene elite. „Elite“ određene da upravlja bez obzira na stvarnu nadarenost, formalno ciljano obrazovane, uz velike ambicije i umjetno narasla ega. Binarne desno-lijeve političke elite koja je imala dva desetljeća da pokaže što zna i kako može, koja kao najveće uspjehe bilježi prilagođavanje i formalno dostizanje zapadnih standarda političkoga života, ali koja nije bila u stanju iznjedriti nacionalni program gospodarskog i znanstveno-tehnološkog razvoja, obuzeta zadržavanjem vlasti i autoregeneracijom partitokracije izbornim gerrymanderingom, stranačkom hijerarhizacijom države, kontrolom financijskih izvora društva i prihoda građana (ne i vlastitih), osiguravanjem materijalne egzistencije i društvenoga statusa, a na račun javnog interesa i općeg dobra, trodiobe vlasti i neovisnog rada državnih institucija.

PREDSJEDNIK RH Milanović: 'Analitičari koji su plaćeni za mudrosti na televiziji su divljački reagirali na moju izjavu'

U negativnom scenariju, odnos Milanovića prema funkciji predsjednika mogao bi se pokazati kritično saboterski. Iz ranijih izjava jasno je da on – vjerojatno usvajanjem mišljenja teoretičara koji se nisu empirijski upoznali sa svim nedemokratskim krivinama i nemoralnim gadostima partitokracije – smatra kako u Hrvatskoj partitokracija treba preuzeti kontrolu i nad predsjedničkom funkcijom, kao što je neutralizirala i obesmislila i hrvatski Sabor. Dvije glavne stranke dosad su ionako za predsjednika u pravilu isticale kandidate za koje bi se procijenilo da ne mogu postati konkurencija predsjedniku stranke – premijeru, kao realnom autoritarnom kancelaru Hrvatske. Nadalje, Milanović bi ulogu predsjednika države mogao pokušati funkcionalno umrtviti programiranim nekorištenjem ovlasti, pri čemu bi došla do izražaja njegova nesposobnost shvaćanja i narušavanje značenja ove funkcije za političku stabilnost Hrvatske.

Pod staklenim zvonom

U tom slučaju, o Milanovićevu principu „konstruktivnost, ne korektivnost“ – kojim zapravo depolitizira ulogu predsjednika – moglo bi se govoriti kao o načelnoj i djelatnoj političkoj destruktivnosti. Stoga je jasno trebao biti upozoren da je ova funkcija jedno od najvažnijih političkih i povijesnih, demokratskih i ustavnih pitanja na koje je pozvan odgovoriti isključivo hrvatski politički narod. Povijesno, predsjednik Hrvatske je utjelovljenje transcendentalnog načela narodnog/ nacionalnog suverenizma, najistaknutiji je predstavnik države kao kolektivnog povijesno-političkog postignuća, a svojim izravnim izborom predstavlja izvornu opću demokratsku i slobodnu političku volju nacije, čime se ujedno ublažava partitokratsko ovladavanje državom.

VIDEO Inauguracija Zorana Milanovića

Milanović nije odustao od identifikacijskog obilježavanja svog nastupa generacijskim sentimentom, što je podcrtalo njegov bijeg od državnosti u sentimentalizam srednjih godina. Ovo može privlačiti dio birača, ali dokazuje ograničenost njegova kapaciteta kao političara. U tom smislu, zamišljanje lijeve političke opcije kao one koja ima potencijal ideološkim progresivizmom „unormaliti“ Hrvatsku jednako je fikcija kao i na drugoj strani vjerovanje da HDZ-ovo upravljanje državom i oslanjanje na sredstva iz EU fondova može ekonomsko-tehnološki unaprijediti zemlju. Upravo takva fantaziranja, uz nepostojanje kritične mase za promjenu statusa quo, dovode do izmjene stranaka na vlasti izbornim aktiviranjem stranačkih bulumenti, kao i okupljanjem emocionalne HDZ-ove ili svjetonazorske SDPove „siročadi“. „Progresivne“ Milanovićeve izmjene funkcija i dekora zapravo su znakovi pokušaja de-konstrukcije imidža i postmodernog podruštvljenja nacionalne države. Dok je I. Josipović kao predsjednik imao namjeru usmjeriti povijest, Milanović povijest pokušava ukinuti. Premještanje inauguracije s Trga sv. Marka imalo je poslužiti svođenju državotvorne uloge predsjednika na funkciju po Milanovićevoj mjeri. Milanović je i prije pokazao da se on ne može (i zato neće) nositi s hrvatskom poviješću i državnošću te ovo u bitnom određuje njegovu koncepciju predsjednikovanja. Uklanjanje nepomične prisutnosti povijesnih značajnika s Pantovčaka imalo je i psihološki razlog: pritisak veličîna. Milanovićeva plošna povijest pojavljuje se jedino u dimenziji komemoriranja žrtava u Drugome svjetskom i Domovinskom ratu te u pokušaju definiranja „trijumfalističkih posrnuća“.

Zagreb: Državni vrh položio vijence na grobnici za neidentificirane žrtve iz Domovinskog rata kritizirao dan državnosti 'Što će pomisliti strani državnici koji predsjedniku čestitaju nacionalni dan, a on kaže da ga ne poštuje?'

Josipović je moralizatorski prosvjećivao narod, ali je nastupio pomiriteljski poštujući narod kao moćnu realnost. Iako je sada manje egocentričan i patrijarhalni seksist, a više svjestan svojih ograničenja i pogrešivosti, Milanović u strahu za vlastiti ego ima velike oči pa je svečanost inauguracije postavio u kontrolirane uvjete u kojima želi obnašati novu dužnost. Kao kontrapunkt predsjedniku pod staklenim zvonom i njegovu zaziranju od naroda – kao pojma, kao iznadvremenskog subjekta povijesti i kao žive mase – prizovimo zvukove jugosocijalističke umjetničke avangarde: „Treba mi svijet, otvoren za poglede, otvoren za trčanje; I treba mi soba, da primi pet hiljada ljudi, s dignutim čašama.“ Za razliku od nekih Milanovićevih autentičnih i efektnih nastupa, njegov inauguracijski govor bio je eklektični zbir natuknica iz Josipovićeva govora kao i članka Y. N. Hararija, ideološki predvidivih naglasaka, pokojeg kvaziintelektualnog citata i pjesničke (para)fraze, uz objašnjenje njegova shvaćanja pojmova na primjerima odnosa nacionalizma i patriotizma, demokracije i istine. Pritom je pojam istine upotrijebljen duboko pogrešno. Milanović je zapravo htio reći da ga zabrinjava problem neprosvijećene volje demokratske većine te pitanje prosvjećivanja demokratskog društva. Paradoksalno je da ovo doista jest problem inform(atiz)iranog a neprosvijećenog društva 21. stoljeća, međutim, treba shvatiti da je vrijednosna i spoznajna kriza Zapada posljedica dekadencije političkih elita, a ne regresije političkoga puka.

Za Milanovića stabilnost državne vlasti ovisi o zaštiti „neovisnosti sudstva, medija i znanosti“ (!), a uza svu demokratsku nakaznost i političku jalovost partitokracije te korupciju generiranu politikom, Milanović je našao za shodno prepisati da baš „znanstvena zajednica, sudstvo i mediji“ moraju usavršavati mehanizme „za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima“. Milanovićev stav protiv lopovluka samo je prizemnija verzija Josipovićeve pravednosti, ali je ova imala pokriće u Zakonu o nezastarijevanju ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije. Ono što se moglo istaknuti kao pozitivno kod Milanovićeva pristupa dužnosti svakako su bili deklarativna pomirljivost, definicija patriotizma zasnovanog na ljudskosti, poziv na suzbijanje „kulture laži i pohlepe“, afirmiranje (post)modernih domoljubnih senzibiliteta, republikansko nače lo jednakovrijednosti ljudi, načelni stav protiv socijalnog (klasnog) raslojavanja kao i opredjeljivanje za otvorenost. Milanović je ipak zaslužio priliku biti predsjednik Hrvatske, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se jednom u napadu duševnosti pozvao na „dušu hrvatskog naroda“ i njenu patnju zbog vladavine moralne pokvarenosti. To još nipošto nije radićevski ubavi hrvatski dom, ali bi se dobra namjera morala pamtiti. Nasuprot tome – i ne sumnjajući na proračunanost isprike za političke pogreške i povrede – valja upozoriti da politička, ustavna kao i svaka druga odgovornost uvijek sustigne protagoniste odlukâ i djêla: predsjednička funkcija nije i ne može biti Milanovićeva Canossa, niti njegov zaklon ili zaklonište.

ODGOVORIO PREDSJEDNIKU Plenković: Milanović kada govori o žetončićima misli na svoje suradnike

Krupne promjene

Predsjednička funkcija po svojoj naravi ne može služiti političkom ili karijernom povlačenju na rezervni položaj, kukavičkom skrivanju u nepogodnim vremenima (virusa, potresa, depresije, recesije...). Ona ne može biti instanca s koje će se, bez obzira na provokaciju, opetovano proizvoditi neustavne situacije. Ili pokazivati povijesno neznanje o pomaknutom datumu završetka rata za Hrvatsku, o mehanici neljudskosti koja je proizašla iz zahtjeva za osvajanje vlasti (pri čemu jugoslavenski boljševički element nije mogao izbjeći „koaliciju“ s velikosrpskim mentalitetom), kao i nepoznavanje povijesne naravi tuđmanovske svijesti o potrebi obuhvaćanja zajedničkim danom spomena hrvatskih partizanskih postrojbi zajedno s onim dijelovima hrvatskog ljudstva koji su, u specifičnim hrvatskim povijesnim okolnostima, na drugoj strani sačuvali čast i obraz.

Znak je vremena da kod Milanovića, kao i kod hrvatske Vlade, nema govora o Hrvatskoj u suvremenom „velikom svijetu“, što može biti stvar pragmatičnog neistrčavanja, ali se zapravo radi o stvarnom nepoznavanju nove dinamike toga svijeta. Sasvim je izgledno da će krupne geopolitičke promjene u svijetu i geostrateški procijep u koji je zapao Zapad prisiliti hrvatsku politiku da počne ad hoc praktično misliti, nakon što su joj pale u vodu sve fantastične strateške zamisli koje se posljednjih godina primila provesti. U tome Hrvatskoj neće pomoći ni Milanovićev, ni HDZov, ni svi drugi regresivni hrvatski pokušaji političkoga koračanja u paralelnom svemiru, ali ne prema životu budućnosti, nego prema oživljavanju mrtvaca povijesti.

IZNENADILO GA JE
Ćiro otkrio detalj koji malo tko zna o Mamiću: Kako se on usudi to pitati!?
Zabavi se
Riješi kviz i doznaj kakav si frend, a one najkreativnije Aircash daruje s 500 kuna
  • JULIA:

    Kaj da kazem Nedelja mi je propala.

  • Avatar Damating
    Damating:

    "treba shvatiti da je vrijednosna i spoznajna kriza Zapada posljedica dekadencije političkih elita, a ne regresije političkoga puka."

  • Deleted user:

    Milanović je 2020-e dobio sa razlikom od 3%, Josipović je 2010-e dobio s razlikom od 10%, Josipović je 2015-e izgubio, Milanović bi mogao biti opozvan i mnogo prije 2025-e