Kada si mi iz fotelje pročitala ime vjerojatne nove ravnateljice Muzeja suvremene umjetnosti, ja doista nisam imao blage veze tko je Zdenka Badovinac. Bez obzira na to što zaboravljam lica, a neurotično pamtim sva ta imena, imena Zdenke Badovinac nije bilo među desetinama imena povjesničarki umjetnosti, kustosica iz prigradskih spomen-domova, rodnih kuća narodnih heroja i galerija po provinciji. Tako se nije zvala nijedna likovna kritičarka, autorica popratnog teksta u deplijanu izložbe uskršnjih jaja Moderne galerije u Gornjem Dragonošcu. Nekoga tko bi se zvao Zdenka Badovinac nema niti na jednoj izbornoj listi HDZ-a za nekoliko proteklih parlamentarnih izbora. Tako se ne zove nijedna možemašica, aktivistica, biciklistica i članica odbora gradske četvrti u Središću. Hoću reći, uopće se tako ne zove nitko tko bi mogao postati ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i na tom mjestu zamijeniti Snježanu Pintarić, čijih šest mandata svjedoči o jednome čudovišnom vladarskom kontinuitetu, ali i o posvemašnjem oduševljenju vlasti načinom na koji je kustosica ponikla u Augustinčićevu Klanjcu artikulirala hrvatsku modernost.
Ako se s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu doista vine u nebo, Zdenka Badovinac učinit će nešto što je nevjerojatnije i veće od svega drugog što je u životu radila. Armirani beton ne leti. Ni kad su od njega sagrađeni muzeji, a pogotovu kad je betonska armatura u glavama i srcima ljudi. U identitetu države i naroda
Otvori KEKS Pay
