Je li netko pisao o oniričkoj arhitekturi? Vjerojatno jest, samo što ja o tome ne znam ništa. Ali otkada za sebe znam i pamtim snove, sanjani ambijenti, ulice, kuće, gradovi, haustori, prostorije, stanovi, u mojim snovima su stvarni. Kuća je, naravno, u snu transformirana, ali uvijek je to neka živa kuća iz stvarnosti. Nije nikad sasvim izmišljena. Kao mali dječak, još prije nego što ću krenuti u školu, skoro svake sam noći tonuo u more i košmare. U tim morama opsesivno sam sanjao neke kuće. Recimo, vilu u našem prvom susjedstvu, na Sepetarevcu broj 27, koju je projektirao Juraj Neidhardt. Plašio sam se te kuće, nisam joj prilazio, i premda smo poznavali ljude koji su u njoj stanovali, sve do pred kraj osnovne škole izbjegavao sam im ući u kuću. Pred kraj rata u toj je vili živio Maks Luburić, ali nije to bio razlog mome strahu. Uostalom, to ću saznati godinama pošto sam već bio pripitomio Neidhardtovu kuću. Plašio sam je se zato što je bila previše živa. Kao što su bili živi svi arhitektonski ambijenti mojih djetinjih košmara.
Inozemstvo sanjam kao inozemstvo, kao što i Beograd sanjam kao Beograd. No vrlo rijetko sanjam grad koji nije taj moj Sarajzagreb, a ni stan koji nije adaptiran od mojih zagrebačko-turopoljskih i sarajevskih prebivališta.
Otvori KEKS Pay
