Nedavno sam prolazio starim kvartom pa sam skoknuo do stare razrednice. Moja punica se druži s njezinom susjedom i tako sam saznao da je još živa. Ni nakon pedeset godina nisam zaboravio njezinu adresu, ali sam se pokolebao kad sam pozvonio: imala je tri brave na vratima, možda sam se trebao najaviti. Međutim, čim me čula, spremno ih je otključala. Prepoznala sam te po glasu – rekla je. Neraskidive su veze učitelja i učenika. One dobre učiteljice iz osnovne naučile su me čitati, pisati i računati, što su jedine tri vještine koje mi uopće trebaju. Mudri profesori na fakultetu naučili su me razmišljati – kad god naiđem na neki problem, zatvorim oči, i jave mi se u umu sa svojim nepokolebljivom logikom. S onima mrtvima razgovaram u duhu, one žive katkad nazovem ili s njima porazgovaram kad se slučajno sretnemo, uživajući u njihovoj blizini.
Vecina neradnici, cast izuzecima.Odrade bez brige sto su prenijeli ucenicima a kako i sto ucenici znaju, nista.Roditelji muku muce, placaju se instrukcije a izlaze sve nepismenije generacije.Bez patetike molim.Na kraju smanjio se broj djece, natalitet pada, znaci mogli bi prenijetii znanje ali ih nije briga. Da ne pricamo o slobodnim vikendima i ljetima.