Dok nije postao kandidat za hrvatskog premijera, o Tihomiru Oreškoviću u Hrvatskoj se i nije znalo. Kad je postao premijerskim kandidatom, o njemu se počelo nadugačko i naširoko divaniti. Nakon što ga Sabor uskoro imenuje predsjednikom Vlade, uz Oreškovića će biti povezana mnoga pitanja. Zapravo, sva će ona biti varijacija temeljnog pitanja: može li Tihomir Orešković nešto učiniti za Hrvatsku? Orešković nesumnjivo ima iza sebe uspješnu karijeru poslovnog čovjeka. Najbolja je potvrda njegove uspješnosti to što su ga Izraelci izabrali za direktora svoje najvažnije tvrtke, svjetskog farmaceutskog diva – Teve.
Kod nas su se već javili samozvani ekonomski znalci, koji kao mantru ponavljaju: "Nije isto voditi multinacionalnu kompaniju i državu!" Kao da su već sami vodili i jednu i drugu! Tihomir Orešković već je godinama top menadžer u najvišem svjetskom biznisu pa je valjda nešto u tome okružju i naučio. Kada se pogleda kratka povijest Hrvatske, tek se onda vidi tko je sve bio hrvatski premijer!!
Dolazak nekoga neopterećenoga našim taštinama i budalaštinama može biti samo nešto pozitivno. Prigovori poput onoga da budući premijer mora barem znati hrvatski vjerojatno su i maliciozni. Koliko je kod naših političara učen i njegovan hrvatski, najbolje je slušati naglaske Vesne Pusić i Branka Bačića. Orešković je barem kao dvogodišnjak otišao u Kanadu, ali roditelji su mu očito u kući govorili hrvatski. Za razliku od mnoštva djece naših iseljenika koja su u miješanim brakovima izgubila materinski jezik svoga roditelja, a često i nacionalni identitet. S Oreškovićem očito nije bilo tako jer tada ne bi hrvatski ni beknuo. Podrijetlom vjerojatno Ličanin, Orešković je poput ličkih Hrvata i vani znao tko je i što je. Nasuprot mnoštvu u inozemstvu uspješnih Hrvata, koji su uglavnom ostali u zemljama gdje su odrasli, Orešković je povratkom u Hrvatsku postao izuzetak.
Da je povezanost domovinske i iseljene Hrvatske bolja i uspješnija, onda ni Oreškovićevo ime ne bi bilo u Hrvatskoj nepoznato. Možda je i to mogući motiv za eventualno novo i obnovljeno zajedništvo Hrvatske i njezina iseljeništva. Kad bi se stvorila mreža utjecajnih, važnih i svjetski poznatih Hrvata, već i bi to mogao biti, ako ne sigurno dobitak, onda barem preduvjet za njega. S isprikom svima važnima, a slučajno nespomenutima, možda je i dovoljno spomenuti imena: Igor Štagljar, Ivan Đikić, Davor Pavuna, Marin Soljačić, Rudy Tomljanovich, Zrinka Cvitešić, Goran Višnjić... Stvaranjem nacionalne mreže u svijetu poznatih Hrvata mogle bi se otvoriti i nove razvojne, gospodarske, kulturne, sportske i političke mogućnosti i perspektive. No preduvjet je za to mentalni preokret, tj. da Hrvatska sebe napokon počne poimati i doživljavati kao članicu EU, a ne kao nostalgičarku "regiona". Tada će biti sasvim prirodno da neki naš inozemni Hrvat postane hrvatski premijer.
>> U mraku se nekima i Petrov pričinja kao hrvatski spasitelj
>> Kani li se apsurd u Hrvatskoj trajno nastaniti?
"Može li Tihomir Orešković spasiti Hrvatsku?", pita se Jajčinović. Evo odmah odgovora: Ne može. Ali ono što MOŽE jest postati predvodnik čitavog niza ljudi kojima je stalo do ove zemlje i koji svi zajedno MOGU i te kako učiniti nešto pozitivno za Hrvatsku, a koji su do sada u tome bili onemogućeni lošom, prema Hrvatskoj, recimo to otvoreno, neprijateljski nastrojenom vlašću. G. Jajčinoviću, dovoljan je kamenčić da se pokrene lavina. Ono što Tihomir Orešković može biti i što će, vjerujem, i biti, jest taj kamenčić. Neka mu je sa srećom, kao i svima nama zajedno.