Daleko na obzoru, ondje gdje se plavetnilo mora spaja s nebom, stoji Jabuka – gotovo nevidljiva točka na geografskoj karti, ali div u pričama onih koji su je vidjeli. Ovaj vulkanski otočić, visok gotovo 100 metara, uzdiže se iz mora poput slomljenog zuba ili drevne piramide. Njegove strme, gotovo okomite litice ne nude zaklon ni sigurno pristanište. More koje ga okružuje duboko je i do 260 metara, bez plićaka i uvala gdje bi se moglo baciti sidro, a glatke stijene nemaju izbočina za koje bi se vezao brod. Izložen svim vjetrovima, čak i pri najslabijem povjetarcu okružen je velikim valovima, što ga čini jednim od najnepristupačnijih mjesta na Jadranu. Upravo ta izoliranost i surovost čine ga neodoljivim izazovom, a priča se da se na njegov vrh popelo manje ljudi nego na Mount Everest.
Ono što Jabuku čini uistinu jedinstvenom nije samo njezin izgled, već i geološki sastav. Kao jedan od samo dva jadranska otoka eruptivnog podrijetla, njezine tamne stijene bogate su magnetitom, mineralom koji stvara snažno magnetsko polje. Pomorci su od davnina znali da u blizini otoka magnetska igla kompasa potpuno "poludi", plešući bez ikakvog smisla i pretvarajući ključni navigacijski instrument u beskorisnu napravu. Ta je pojava stoljećima predstavljala potencijalnu opasnost, unoseći nemir i nesigurnost u plovidbu ovim dijelom Jadrana. Zbog crnih stijena i magnetske anomalije, Jabuka je s pravom zaradila nadimak "Crna piramida", mjesto gdje zakoni fizike kao da se povijaju pred snagom prirode.
Iako naizgled beživotna, ova kamena hrid utočište je za rijetke i otporne oblike života. Na njezinim liticama obitavaju samo dvije endemske vrste: strogo zaštićena crna gušterica (Podarcis melisellensis pomoensis) i biljka zečina. No, dok je kopno škrto, podmorje oko Jabuke vrvi životom. Jabučka kotlina prirodno je mrijestilište i jedno od najbogatijih ribolovnih područja na Jadranu, poznato po obilju škampa, oslića, grdobina te posebno zubaca, kojeg ribari s poštovanjem nazivaju "car o' rib". Taj kontrast između surove, gotovo gole površine i podvodnog bogatstva još je jedna od tajni koje otok čuva.
FOTO Na karti jedva da se vidi, a posjećuju ga samo najhrabriji: Hrvatski otok skriva misterij koji do danas nije riješen
Povijest Jabuke jednako je dramatična kao i njezin izgled. Na pomorskim kartama prvi se put pojavljuje početkom 14. stoljeća pod mletačkim imenima Mellisella i kasnije Pomo. Putnici su je u svojim zapisima opisivali kao visoku, šiljastu stijenu, uspoređujući je čak i s egipatskim piramidama. Stoljećima je bila poznato lovište sokolova, gdje su se lovci, najčešće Komižani, izlagali pogibelji penjući se po opasnim liticama kako bi uhvatili tada iznimno cijenjene ptice grabljivice. Francuski putopisac Castela 1603. godine zabilježio je postojanje male kućice u podnožju otoka, gdje su boravili hvatači. Jedna od najmračnijih legendi vezanih uz otok potječe iz 16. stoljeća i govori o četvorici krivolovaca kojima je oluja odnijela slabo privezanu brodicu, osudivši ih na sporu smrt od gladi i žeđi na ovoj izoliranoj hridi.
Nebom iznad Jabuke i danas vlada sivi sokol (Falco peregrinus), najbrža životinja na svijetu, čiji obrušavajući let može doseći brzinu veću od 300 kilometara na sat. Moderni posjetitelji svjedoče kako ovaj veličanstveni predator ljubomorno čuva svoj teritorij, a zabilježeni su i slučajevi u kojima napada dronove koji se previše približe njegovu gnijezdu. Sivi sokol tako je postao simbolični i stvarni čuvar netaknute divljine otoka. Uz njega, na otoku se gnijezde i druge pučinske vrste poput Eleonorinog sokola. No, dok sokol i danas prkosi nebu, jedan je stanovnik Jabuke zauvijek nestao, ostavivši za sobom misterij. Riječ je o jabučkom karanfilu (Dianthus multinervis), endemskoj biljci koja je posljednji put viđena prije više od stotinu godina i danas se smatra izumrlom. Uz njega je vezano staro vjerovanje da će onoga dana kad karanfil nestane s Jabuke, nestati i ribarstvo u Komiži.
U novijoj povijesti, sudbina otoka bila je jednako burna. Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslavenska vojska koristila je ovu jedinstvenu prirodnu formaciju kao metu za vježbe gađanja iz zrakoplova, ostavljajući ožiljke na drevnim stijenama. Srećom, svijest o njezinoj neprocjenjivoj vrijednosti je prevladala pa je Jabuka 1958. godine proglašena geološkim spomenikom prirode. Danas je Jabuka, zajedno s Brusnikom i Svecom, dio "Viškog vulkanskog trokuta" i ponosni član UNESCO-ve svjetske mreže geoparkova. To je područje koje Svjetska ekološka organizacija WWF svrstava među deset "posljednjih rajskih oaza Mediterana", ističući ga kao jedno od geološki najatraktivnijih i biološki najraznolikijih područja na Jadranu.
Posjet Jabuci i danas je prava nautička avantura, moguća samo za mirnog mora i uz veliku vještinu. Za one koji se odvaže na plovidbu kroz Viški arhipelag, ugledati njezinu tamnu siluetu kako se uzdiže iz beskrajnog plavetnila prizor je koji se pamti cijeli život. Ona je podsjetnik na sirovu snagu prirode, spomenik geološkoj prošlosti Zemlje i tihi svjedok stoljeća ljudske odvažnosti i nemoći. Jabuka ostaje divlji, neukrotivi dragulj Jadrana, čuvajući svoje tajne za rijetke sretnike koji uspiju dotaknuti njezinu crnu stijenu.
Otvori KEKS Pay
Iznimno zanimljiv članak. Dobro sročen. Pismen.Čitak.