Kad bi se održavalo svjetsko natjecanje u nijekanju očitosti, Hrvatska bi bila trajni kandidat za prvo mjesto. Sada bi joj vodeći reprezentativac bio Zoran Milanović, koji poslije lokalnih izbora o sebi i SDP-u govori kao o žrtvi principijelnosti, dosljednosti i nevinosti, vrlinama koje u nekim sredinama nisu uočene, a i politika je takva da mogu biti izabrani “najgori od najgorih”. Dakako, najžešće se okomio na takmaca koji je njemu, SDP-u i Rajku Ostojića nanio najbolniji poraz - na Milana Bandića. Uklopio se u bojanje slike o tom političaru koju godinama stvara dio medija, a na njoj vrište – populizam, korupcija, kriminal... Doista je nevjerojatno da je takav Bandić, takav monstrum, u Zagrebu, koji slovi kao SDP-ova utvrda, kandidata te stranke Rajka Ostojića potukao do nogu te gotovo u prvom krugu postao gradonačelnikom, a po broju se vijećnika u Skupštini grada s vladajućom strankom umalo izjednačio.
Jesu li Zagrepčani toliko slijepi, glupi, masovno skloni ništarijama u politici? Neće biti! Neće biti! Nitko drugi nego dnevni list, ozbiljan i jedan od najtiražnijih u zemlji, i zacijelo najskloniji SDP-u i Milanoviću, objavio je zastrašujući tekst o tome kako je u metropoli principijelni, nevini, dosljedni, protukorupcionaški SDP godinama, suprotstavljajući se i podmećući gradonačelniku Bandiću, upropaštavao Zagreb, enormno ga zaduživao, te u Holdingu i drugdje uhljebljivao stotine esdepeovaca na izmišljenim radnim mjestima. Za sve je to vrlo dobro znao Zoran Milanović, znao i – poticao. I to je očito, očito je u podacima o potraćenom novcu i zaduživanju, u broju nepotrebno zaposlenih u Holdingu, u činjenicama o usporavanju i ometanju nekih odluka, projekata i investicija.
Te očitosti Milanović niječe u istom stilu u kojem niječe svoje premijerske nepodopštine i neuspjehe na razini države. Otkud mu drskost da govori o Bandićevu nemoralu ili nemoralu bilo kojeg drugog političara kad se država trese zbog nesposobnosti ljudi koje je kao svoje kumove i prijatelje postavio na vodeća mjesta u strateškim državnim tvrtkama, ili tolerira kad to isto čine njegovi ministri? U Croatia Airlinesu, Hrvatskim vodama, Hrvatskim šumama, Plinacru, Croatia osiguranju, na Hrvatskoj radio-televiziji, u zdravstvenom odgoju u školama... svuda su rodbina, kumovi, prijatelji ili za privatne interese nekog ministra zaslužni znanci, od premijerove supruge do pajdaša nekog dužnosnika. Ako Milanović iznosi nedokazane optužbe protiv Bandića, kako se osjeća kad portali u Hrvatskoj i susjednim zemljama pišu o golemom kreditu njegova brata dobivenoga u Novoj ljubljanskoj banci zbog kojega su navodno u sporazumijevanju sa Slovencima žrtvovani nacionalni hrvatski interesi teški stotine milijuna eura!? Ili kad pišu o zajmu koji je po povlaštenim uvjetima sam dobio u Erste banci!? Tko još takvom Milanoviću može vjerovati? On sam sebi i suradnici koji se pokoravaju njegovoj autokratskoj naravi.
Za moralno je zdravlje nacije pogubno kad barjaktar borbe protiv nevaljalstava u politici želi biti osoba koja je šampion u nevaljalstvima. Jer naciju se želi prisiliti da zatvori oči pred onim što se vidi a da ih širom otvori kako bi vidjela ono što vidi samo onaj tko je na to prisiljava. Kad je Milanović nametnuo svoga kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, napisao sam kako želi prisiliti Zagrepčane da u Ostojiću vide ono što vidi i on. To nasilje nad stvarnošću i nad voljom ljudi donijelo je Bandiću mnoge glasove na koje bez toga nasilja nije mogao računati. Kad Milanović svoju suprugu, vjenčane kumove i prijatelje postavlja gdje im nije mjesto, on misli da je nevin, jer on kao bogomdani, kao pomazanik, kao jedinstven i neponovljiv, kao vladar s Olimpa, ne može biti nemoralan. Bogolik – on je izvan morala ili nemorala ovozemaljskih patnika. Po čemu, je dakle, Milanović pošteniji od Bandića? Ni po čemu. Ali mu je po nečemu nadmoćan: on je izvan ljudskih kategorija, pa tako i izvan ljudske odgovornosti.
Otvori KEKS Pay
