Zašto nije omiljen u producentskim krugovima, zbog čega njegova “Mala akademija” pauzira s radom i gdje će se odmarati sa suprugom Anom i djecom Larisom i Gabrielom u ugodnom razgovoru otkrio nam je Rene Bitorajac.
U prošloj sezoni “Volim Hrvatsku” dosta ste puta pobijedili protivnika Gorana Navojca. Kojom ste se taktikom koristili da dođete do odličnih rezultata?
Nije bilo posebne taktike. Prije svega, tamo smo da zabavimo ljude, pomognemo natjecateljima i, po mogućnosti, ne obrukamo se. Stjecajem okolnosti, to se prošle godine sve pogodilo, emisija je bila vrlo gledana i potpuno je uspjela. To što je moja ekipa više puta pobijedila od Goranove važno je samo meni i njemu. U ovoj sezoni počeli smo podjednako i svaka je emisija do kraja neizvjesna.
Možete li se prisjetiti nekog pitanja koje vas je u ovoj emisiji namučilo?
Ma, za svaku pjesmu si siguran da je znaš dok ne moraš reći točan naslov i izvođača. Ipak, za nas kapetane najzahtjevnija je igra asocijacija u kojoj svojemu timu u dvije minute moramo objasniti dvadesetak osoba. Brzina i želja često te mogu blokirati, ali s vremenom kao da smo se istrenirali. Ovaj kviz je od nas zahtijevao velike pripreme koje su me podsjetile na štrebanje u srednjoj školi. Puno sam naučio, a još više toga ponovio i prisjetio se.
Često se činilo kako su Goranu Navojcu teško pali porazi. Kako se vi nosite s njima?
To isto kažu i za mene. Sada smo si olakšali - onaj tko pobijedi, vodi na večeru. Tako sada nije strašno izgubiti.
Na Festivalu mediteranskog filma u Bruxellesu osvojili ste nagradu za najboljega glumca za ulogu u filmu “Ljudožder vegetarijanac”. Jeste li se nadali takvom uspjehu?
Film je stvarno dobro prošao, ali prije svega dobro je ispao. Vrlo sam zadovoljan poslom, a može biti i redatelj Branko Schmidt. Bili smo na mnogim festivalima po Europi i nismo se morali sramiti. Film je bio naš kandidat za Oscara, odlično je prošao u Puli s pet Arena, Branko je dobio nagradu u Portugalu, ja u Bruxellesu i Austinu u Teksasu i za kraj Nazorovu nagradu Ministarstva kulture. Iako ne živim za nagrade ni od njih, ove su ipak prestižne i puno mi znače, pogotovo za film koji doslovno ovisi o meni.
Jeste li nakon toga možda dobili neke filmske ponude strane produkcije?
Nisam se angažirao u tom pogledu jer za takve stvari morate imati agente. Situacija kod nas uistinu nije bajna. Sindikat kao da ne postoji, udruženje dramskih umjetnika je poput udruženja ptica pjevica i kao slobodnjak moraš imati puno sreće i hrabrosti. Kod nas je još potpuno normalno biti neplaćen po reprizi, odricati se svega na što imaš pravo, a cijene smišljati sam ili pristajati na potpuno podcjenjivačke i lihvarske ugovore po kojima je glumac često jeftiniji od najma konja po danu snimanja. Kada biste prije dobili Zlatnu arenu, osigurali ste si posao za sljedeće dvije godine. Danas je to sve drugo samo ne referenca. Zbog svega ovoga moram biti zahvalan što postoje ljudi kao Branko Schmidt i producent Stanko Babić. Ali postoje i glumci koji su voljni sve to uskoro promijeniti. Kada izjednačimo broj turskih sapunica s domaćim kvalitetnim serijama, već smo napravili korak.
Koliko se doktor Babić razlikuje od Krpe kojega ste glumili u “Metastazama” i koji je od ova dva lika glumački bio zahtjevniji?
Razlikuju se do temelja. Zajedničko im je samo što su obojica negativci. I dok možete reći da je jednim dijelom društvo krivo što postoje takvi kao Krpa, Danko Babić je nemoralni gad iz najvišeg sloja društva. Zadovoljstvo je bilo raditi na oba filma, Krpa, nažalost, ima i svoju fan grupu, mladi ga obožavaju kao da je rock zvijezda, ali lik ljudoždera bio mi je nešto zahtjevniji kao glumcu. Poigrali smo se i s perikom koja je mogla biti dvosjekli mač, ali mi je na kraju pomogla.
Djelujete kao osoba koja je samouvjerena. Jeste li i na početku karijere bili takvi, jeste li postavljali uvjete redateljima, tražili veći honorar?
Pa priznajem da nisam baš omiljen u producentskim krugovima jer se na snimanjima često izborim i za prava ostalih kolega, ali ne mogu protiv sebe. Točan sam, znam tekst, znam koliko i što mogu i samo želim da me nitko ne zakida u bilo kojem pogledu. Profesionalnost i izvrsnost trebali bi biti odlike i kriteriji ne samo redatelja i glumaca, nego i kompletne ekipe, počevši od producenata. Odbijem dosta uloga jer si ne mogu dopustiti da budem plaćen kao prije 15 godina. Zasad sam itekako zadovoljan. Radim malo, ali kvalitetno i imam puno vremena za sebe.
Rođeni ste u horoskopskom znaku Ribe, za Ribe kažu da su emotivci, je li to i kod vas slučaj? Što vas može emotivno dirnuti?
Vođen emocijama, često kažem što mislim, ali to u našem društvu još nije prepoznato kao kvaliteta. Bolje se nikome ne zamjeriti. A emotivno me najviše dirnu stvari vezane uz djecu.
Glumački i voditeljski talent pokazali ste sa samo 12 godina na Dječjem festivalu u Šibeniku. Kako je otkriven vaš talent?
Kao dijete sam snimao serije, filmove, mahom u koprodukcijama sa stranim zemljama, vodio festivale i dječje emisije, ali najviše sam glumio u kazalištu. Teško je to sad objasniti, ali očito sam ljudima zbog nečega bio interesantan iako se nisam osjećao boljim od drugih koji su sa mnom pohađali dramski studio. Bez obzira na sve, nisam se lako odlučio za ovaj poziv. Bilo je to na nagovor moje starije kolegice Slavice Jukić, koja me i spremila za ispit. I to očito dobro.
Pokazuju li vaša djeca Gabriel i Larisa sklonosti glumi ili imaju neke druge interese?
Što se mojih klinaca tiče, obožavaju otići u kazalište, ali lopta i bicikli trenutno su zanimljiviji od svega drugog.
Osnovali ste “Malu akademiju” s ciljem da mlade i djecu naučite osnovama kazališne umjetnosti. Jesu li neki od vaših polaznika možda već dobili uloge u serijama ili predstavama?
Dvoje djece imalo je veće šestomjesečne angažmane na seriji “Larin izbor”, dvoje djece je igralo u Komediji u predstavi “Opasne veze”, a njih čak šest radilo je na sinkronizaciji Dreamworksova crtića “5 legendi”. Na kraju se djevojka iz najstarije grupe upisala u Londonsku akademiju nakon što ju je spremila Nina Erak Svrtan. Rezultati su “boli glava”, ali nakon dvije godine uspješnog rada, nažalost, pauziramo cijelu godinu i molimo prostor od grada u najam. Zasad nema sluha za nas, ali nadam se da će se to uskoro promijeniti. Bilo bi mi jako žao da tako i ne bude.
S Tarikom Filipovićem igrate predstavu “Spektakluk”, snimate “Volim Hrvatsku”, imate li vremena za obitelj?
To je, uz vesele kampanje Ožujskog piva, sve što radim. Predstava traje sat i pol, a snimanje showa “Volim Hrvatsku” 15 dana. Imam vremena kao u priči. Ovo ljeto, Gorski kotar i Novalja neće biti zakinuti za obitelj Bitorajac.
Otvori KEKS Pay
