Na pitanje koji je njegov dio posla kao izvršnog producenta izložbe “Hrvatska svijetu”, Damir Kanaet odgovora kako je to vrlo jednostavno objasniti, ali nešto teže postići, jer njegova je zadaća da apsolutno sve funkcionira kako treba. Točnije, da svaka osoba bude na pravom mjestu u pravo vrijeme, da svaki izložak bude postavljen kako treba, da prostor bude besprijekoran te da se u konačnici ova velika izložba u organizaciji Večernjeg lista svoja vrata otvori 12. veljače. Od tada pa sve do 15. svibnja posjetitelji će se moći upoznati sa životom i djelovanjem 38 najvećih hrvatskih velikana koji su svojim postignućima uistinu promijenili svijet, a kako je teklo pripremanje izložbe u ovim izazovnim vremenima, što je još preostalo i kako će u konačnici sve izgledati, otkriva nam izvršni producent.
Kakvi su dojmovi jednog producenta velike izložbe tjedan dana prije otvaranja?
Produkcija izložbe uvijek je jako zanimljiva. Nitko vas ne može pripremiti na avanturu koju proživite do datuma otvaranja. Na kraju uvijek ima jako puno priča, no glavna poanta ove izložbe i ono što u konačnici treba istaknuti jest da smo uistinu mali narod, no zbilja imamo razloga na veliki ponos.
Kako je tekao proces organizacije izložbe do sada i što vas još čeka u ovih zadnjih deset dana, koji su najveći izazovi?
U zadnjih pola godine najviše smo vremena proveli istražujući izložbenu građu, njezinu dostupnost i mogućnosti izlaganja. Taj istraživački dio vodila je kustosica Anita Ruso koja je napravila velik posao u kratkom roku. Trebalo je obići puno lokaliteta, puno tema obraditi... Ipak smo trebali 42 teme uklopiti u jednu izložbu. Nakon toga je sve trebalo prilagoditi izložbenom prostoru, skicirati, modelirati te izgraditi scenografiju kako bi mogli primjereno izložiti eksponate. Trenutačno smo u zadnjoj fazi pripreme i postavljanja izložbene građe. Najviše građe, naime, dolazi u zadnja dva tjedna jer se drukčije ne može organizirati, što je jako velik posao s obzirom na to da ćemo mi na izložbi imati oko 1500 eksponata. Ne sjećam se kada je kod nas nešto ovako veliko organizirano, posebice u ovako kriznim vremenima.
Koliko vam je pandemija koronavirusa otežala posao?
Pandemija je globalni izazov koji se uvukao u svaku poru društva i prisutan je prilikom obavljanja svakodnevnih stvari. Veliki niz mjera i pravila su zbilja otežavali uobičajene poslovne prakse. Svi smo se morali paziti, držati sastanke na otvorenom i prilagođavati se koliko smo znali, uz oprez na svakom koraku. Nismo mogli riskirati da neki član tima oboli. Toga smo se bojali, no u konačnici nismo imali niti jedan slučaj zaraze.
Što je bilo najzahtjevnije tijekom organizacije izložbe?
Na velikim projektima je uvijek najzahtjevnije biti na nekoliko lokacija u isto vrijeme. Producirajući ovu izložbu, sam prvi put u životu imao stvarnu potrebu za teleporterom. Također, najviše ću pamtiti grčevito držanje jednog eksponata koji mi se našao u rukama za vrijeme potresa. Uspio sam ga spasiti.
Je li bilo teško realizirati ideje kustosice Anite Ruso?
Moram priznati da jest. Ne zamjeram Aniti, izložba je jako zahtjevna, a posla je zbilja bilo puno. Na samom početku suradnje sam joj obećao da ćemo realizirati sve njezine zamisli. Nisam računao da će me shvatiti doslovno. Ipak, nije mi žao, pomučili smo se oboje i stvorili odličnu izložbu i razvili prijateljstvo.
Možete li nam otkriti kako će izložba biti koncipirana?
Izložbeni postav je raspoređen u sve tri galerije Meštrovićeva paviljona. Prizemlje je mjesto okupljanja i uvoda u izložbu, a unutarnji prsten namijenjen je predahu publike nakon razgledavanja središnje izložbe, koja se nalazi na katu u velikom prstenu Meštrovićeva paviljona. Taj dio, srce izložbe ima oko 800 četvornih metara i u njemu se nalazi većina brižno skupljenih eksponata.
Kako je pao odabir na Meštrovićev paviljon?
Tu nije bilo puno razmišljanja. Cijeli tim se složio da je riječ o projektu koji mora biti naslonjen na izvrsnost u svakom pogledu. To je svakako Dom HDLU koji je smješten u respektabilnom Meštrovićevom paviljonu što je simbolika sama po sebi jer je on jedan od naših velikana. Uz stručnu suradnju Hrvatskog društva likovnih umjetnika i izložbeni prostor koji je jedan od najprepoznatljivijih zagrebačkih toponima, a ujedno i arhitektonska kulturna baština, nismo imali razloga za raspravu o prostoru.
Kako bi se izložba producirala, pripremio prostor te doveli eksponati, bilo je potrebno ostvariti suradnju s nizom institucija. Jesu li se svi odazvali?
Da, oblikovati ovako veliku izložbu kako u samoj pripremi tako i sada u konačnoj realizaciji zahtijevalo je veliku mrežu suradnika. Posebno ističem suorganizatore Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i njihove snage iz administrativno-kustoske službe, pa sve do tehničke službe. Veliku dionicu u projektu je odradila i Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu u koordinaciji dekana Tomislava Buntaka koji je ujedno i predsjednik HDLU. Na poslovima oko izložbe su angažirani i studentice i studenti Akademije tako da imamo mnogo suradnika i suradnica koji su oblikovali niz tehnički i umjetnički zahtjevnih elemenata. U realizaciji cijele izložbe uistinu je sudjelovalo jako puno vrsnih stručnjaka iz raznih disciplina. Primjerice, voditelj izrade kiparskih dijelova postava umjetničke suradnje ALU je akademski kipar Marin Marinić koji je sa studentima izveo pravo malo čudo.
Velik je trud uložen kako bi se u konačnici oduševilo posjetitelje. Koja su vaša iskustva s onim što publika traži, s obzirom na to da se dugo bavite produkcijom izložbi?
Teško je jednostavno odgovoriti na ovo pitanje jer je rad s publikom izrazito zahtjevan. Na neki način treba udovoljiti svima. Izložba mora zadovoljiti sve standarde struke, pa čak napraviti i hrabri iskorak, a s druge strane izložba mora biti razumljiva i djeci. Postoji niz izložbenih standarda i praksi, no recimo da smo odlučili imati edukativan pristup na više razina. Cilj izložbe je pozicionirati i revitalizirati Hrvate koji su mijenjali svijet, no treba biti jasno kako ih je teško sve i spomenuti, a kamoli stručno obraditi i izložiti. Sigurno će biti posjetitelja koji će neke velikane prvi put vidjeti, a bit će i onih koji su malo dublje u materiji. Po nekim standardima, razgledavanje izložbe u prosjeku traje od 45 do 55 minuta, a uspjeh je kad se publika zadrži dulje. Mi se nadamo tom uspjehu.
Za koga je ova izložba namijenjena, za koga biste voljeli da je dođe pogledati?
Vrlo jednostavno – za sve! No, osobno bi mi bilo jako drago da dođe puno obitelji. Lijepo je sa strane promatrati obiteljski posjet. Uvijek svi nađu nešto što im je interesantno, vode se dijalozi i nadopunjuju znanja. Djeci je posjećivanje kulturnih sadržaja uvijek zanimljivo ako im organizator posveti pažnju kroz sadržaj. Nove muzejske prakse, a i naše podrazumijeva da je izložbeni prostor pun djece koja su glasna, koja sve diraju i trče hodnicima. Kada to vidim, znam da smo uspjeli. Razvoj publike je iznimno bitan, a naš izložbeni prostor je velik i dobro raspoređen. Vodili smo računa da nemamo monotonih dionica kako bi se publika i zabavila jer posjet izložbi mora biti i zabavan i edukativan. To su osnovni preduvjeti za dobru izložbu i mi smo to ispunili.
Naravno da je bilo, a jos uvijek je tu, zbirka Ante Topica. I ne samo da je neusporedivo veca i vrednija nego je i u nemjerljivo boljem prostoru. Mestrovicev mauzolej (to je trebala doticna gradjevina biti) premali je uz morbidnuu proslost koju nazalost ima. Doduse tesko bi bilo napraviti nesto kao za Topicevu zbirku jer prvenstveno ce trajati jedno kratko vrijeme, ali jedina gradjevina koja mi pada na pamet kao prostor za ovakvu izlozbu je zgrada HNK, inace vrlo rijetko i ispodprosjecno za renome naseg grada koristena.