The Guardian je objavio priču jednog Afganistanca Sama Pordalea (21) koji je 15. kolovoza 2021. bježao iz svoje zemlje koju su krenuli osvajati talibani. Naime, on i njegov otac našli su se u uspaničenoj gomili ljudi koji su pokušavali doći do zračne luke u Kabulu kako bi pobjegli iz zemlje i talibanskih militanata koji su samo nekoliko sati ranije preuzeli kontrolu nad Afganistanom. Između gomile ljudi i samog ulaza u zračnu luku, Pordale je mogao vidjeti talibansku kontrolnu točku, gdje su naoružani ljudi držali popise u rukama i svima provjeravali dokumente. Pordale, čiji je otac do tog jutra bio na visokom položaju u demokratskoj vladi, je znao da su im šanse da stignu do zračne luke i na let za evakuaciju gotovo nikakve. U jednom se trenutku okrenuo prema ocu da mu kaže da moraju pobjeći, ali on je nestao. - U tom trenutku nisam znao da ga više nikada neću vidjeti, ali znao sam da sam sada sam i da je na meni da pronađem način da pobjegnem iz Afganistana, rekao je za The Guardian.
Napredovanje talibana po Afganistanu u kaotičnim danima prije povlačenja američkih i britanskih trupa bilo je tako brzo i sve se brzo rasplelo da Pordale kaže da on i njegov otac nisu stigli smislili ni plan bijega. - Moja majka i moja braća i sestre već su bili u Turskoj, a ja sam ostao u Kabulu kako bih pomogao ocu, ali tih dana kada su pokrajine padale u ruke talibana, moj otac jednostavno nije mogao prihvatiti da se ovo može dogoditi i sve na čemu je radio da nestane. Tek tog jutra 15., kada smo se probudili i shvatili da je predsjednik Ashraf Ghani pobjegao, došli smo k sebi - dodaje.
Pordale je život do tog trenutak proveo u krugovima najvišeg statusa u Afganistanu, zahvaljujući položajima njegova oca u vojsci i vladi. No veliki sigurnosni rizici koji su dolazili s očevim radom također su značili da je njegovo djetinjstvo bilo izolirano i usamljeno. - Moji braća i sestre i ja imali smo jedno drugo samo zato što nam nije bilo dopušteno izlaziti i igrati se. Iz kuće smo izlazili samo da bismo išli u školu i stalno smo mijenjali škole, tako da nismo imali prijatelja. Majka nam nikad ne bi dopustila da spavamo blizu prozora, pa bismo krevete imali u hodnicima jer bi kuća mogla biti napadnuta. Otac je uvijek bio suočen s pokušajima ubojstva. Dok sam bio tinejdžer, preživio sam dva napada bombaša samoubojica na različite škole - prisjeća se.
Osvrćući se unatrag, Pordale kaže da ga je izolacija od svakodnevnog života učinila arogantnim. - Zaista nismo imali nikakav kontakt s vanjskim svijetom. Ako bismo i izašli iz kuće, otišli bismo s oružanom pratnjom. Odrastali smo samo prihvaćajući da naša obitelj ima veliku moć. - kaže. Onda je svo to bogatstvo i moć preko noći nestalo. - Tog jutra vlada je pala, pozvali smo sve s kojima smo radili u vladama SAD-a i UK-a da zatražimo pomoć, ali nitko se nije javio. Svi ti moćni saveznici i prijatelji nestali su u trenu.
Kako je bio u zračnoj luci i približavao se kontrolnoj točki talibana, znao je da mora pobjeći. Probijao se kroz gomilu i trčao ulicama Kabula prije nego što je pronašao zaklon u trgovini. - Nisam imao ništa: ni novca, ni prtljage. U takvoj smo panici otišli na aerodrom. Jedina osoba koje sam se mogao sjetiti nazvati je jedan lukavi tip koji je bio povezan sa svima, uključujući i talibane, ali naša je obitelj pomogla njegovoj majci kad je bila bolesna. Bio je jedini koji mi se tog dana javio na telefon.
Pordaleu je rečeno da pričeka, a nakon sat vremena netko se pojavio i rekao da su tamo da ga odvedu u Iran. Do granice je otišao autobusom, a zatim prešao u Iran skriven u pretincu ispod poda minivana. U Iranu se također vozio skriven ispod poda autobusa. Bio je stisnut u mali prostor samo nekoliko centimetara iznad ceste. Putovanje je trajalo gotovo dva dana, a on je tako ostao zarobljen u mraku, uz vrućinu i bol. Pokušavao je locirati dijelove svog tijela kako bi se uvjerio da je još živ.
VEZANI ČLANCI:
Kad je konačno stigao u Istanbul, pojavio se prljav i izmoren na majčinim vratima. -Nisu čuli ništa od mene otkako je Afganistan pao. To je bio šok za sve njih - rekao je. Obitelj se ponovno okupila, ali budući da je Pordale ilegalno prešao u Tursku, nije imao papire potrebne za rad ili boravak u zemlji. Godine 2022., nekoliko mjeseci nakon što je on stigao, Turska je započela deportaciju ilegalnih afganistanskih migranata natrag preko granice u Afganistan. - Mnogi ljudi koje sam poznavao, a koji su ostali u Afganistanu ili koji su vraćeni, bili su uhićeni ili su jednostavno nestali. Znao sam ljude koji su ubijeni. Bio sam užasnut da će me vratiti. Odveli su ga potom u hotel za azilante u Coventryju, "gdje je voda tekla niz zidove, a zahodi su bili pokvareni", kaže. - Nakon prvog mjeseca jednostavno sam osjetio da klizim u duboku depresiju. Mislio sam, ovo ne može biti moj život.
U svom azilantskom smještaju, Pordale je stupio u kontakt s Crvenim križem i počeo je svaki dan hodati tri sata do jednog od njihovih centara kako bi volontirao kao učitelj engleskog jezika. -U Afganistanu mi nikad ne bi palo na pamet učiniti nešto samo da bih pomogao nekom drugom, ali otkrio sam da je volontiranje nešto što volim. Samo da se osjećam aktivno i korisno i da sam dio nečega, to me ponovno oživjelo.
Njegov upravitelj u Crvenom križu predložio ga je za razgovor za akademski istraživački program koji se bavio preprekama s kojima su se izbjeglice suočavale u pristupu visokom obrazovanju. Bio je šokiran kada je saznao da mu je dopušteno da se prijavi za studij na britanskim sveučilištima, pa se prijavio za pet dodiplomskih studija diljem zemlje. U međuvremenu ga je Ministarstvo unutarnjih poslova premjestilo iz Coventryja, počeo je volontirati u Citizens Advice, pomažući lokalnom stanovništvu u rješavanju problema s beneficijama i traženjem posla. - Sjedio bih tamo i lokalni ljudi bi mi rekli da su imigranti krivi što nisu mogli dobiti posao i da se svi trebaju vratiti odakle su došli. Rekao bih: 'Pa, ja sam izbjeglica', a oni bi rekli: ‘Oh, ne ti, ostali.’”
Pordale je bio duboko šokiran siromaštvom i očajem koje je vidio u Stocktonu. - Mnogi ljudi živjeli su u gorim uvjetima nego ljudi u ruralnom Afganistanu. Toliko siromaštva! Neki ljudi bi sjedili i plakali jer nisu jeli tri dana. Osjećali su da nikoga nije briga za njih i bili su u pravu.
Kad su prosvjedi tijekom ljeta, gledao je televizijski prijenos ljudi koji napadaju zgrade u kojima su smješteni tražitelji azila i prepoznao neke od ljudi kojima je pomogao da dobiju univerzalni kredit ili stambenu naknadu. - Samo su vjerovali u ono što im je rečeno, ali bili su ljuti na pogrešne ljude, a šteta koju su nemiri prouzročili mentalnom zdravlju mnogih izbjeglica je ogromna.
Početkom 2023. rečeno mu je da je dobio punu stipendiju za studij politike i međunarodnih studija na Sveučilištu Warwick. To je bila "najčudesnija stvar koja mi se ikada dogodila", kaže. Započeo je sveučilište u rujnu 2023. "bez novca, bez odjeće, bez kofera", ali sada se na kampusu osjeća kao kod kuće. -Poznajem sve ovdje. Od predavača do čistačica, svi su moja obitelj.
Namjerava ostati na Warwicku kako bi stekao doktorat, a zatim provesti život pokušavajući otvoriti mogućnosti visokog obrazovanja izbjeglicama i tražiteljima azila. Ponekad se prisjeti svog života prije nekoliko godina i ne može vjerovati kroz što je prošao. - Ideja da bih preko noći mogao postati izbjeglica bila bi luda. No, zakoni, vlade, vaša prava, sve to može nestati u sekundi i sve što vam ostaje ste vi sami. Samo želim najbolje iskoristiti svaku priliku koju imam da živim dobrim životom.
>>Pitali smo umjetnu inteligenciju koji bi narodi mogli nestati u sljedećih 100 godina, odgovor bi vas mogao zabrinuti>>
Britanci su transportnim zrakoplovom evakuirali pse , a kasnije su od Talibana trazili (i bili spremni platit ) jos nekoliko letova , za kvislinge ih je bolila briga , cak su i Mansura ostavili na cjedilu