Ekonomski utjecaj Europe sve je manji, pa bi se i Hrvatska trebala riješiti iluzija da će se izvući iz krize oslanjanjem na strani kapital. Ekonomist Tihomir Domazet predlaže stoga novi model rasta, za koji su se zainteresirali i u Kini.
Što nas čeka iduće godine?
– Od 2009. do 2013. godine BDP je realno pao 11,5%, a od kolovoza 2008. do listopada 2013. izgubljeno je 207,5 tisuća radnih mjesta. Već se tri vlade hrvaju s krizom, a od sadašnje se najviše očekuje premda izvršna vlast nema sveukupnu vlast. Nedavna objava analize kojom Economist Intelligence Unit procjenjuje da Hrvatska spada u zemlje visokog rizika socijalnih nemira u 2014. godini izazvala je kod nas šok, međutim najveći domaći rizik je odljev mladih i obrazovanih ljudi, koji ovdje ne vide svoju perspektivu. Hrvatska je otprilike među prvih deset zemalja svijeta sa stopom depopulacije – 2012. je iznosila 2,3% jer je broj umrlih bio za 9939 veći od broja živorođenih – no, trend se nastavlja. I dalje će biti vrlo niska zaposlenost. U takvim uvjetima nema osnova za ekonomski rast. Investicije iz inozemstva ne mogu preokrenuti ove negativne trendove, uostalom od 1997. do 2012. ukupno inozemno zaduženje iznosilo je golemih 110,9 milijardi eura, a Hrvatska je dospjela i dalje je u recesiji. Samo ovih nekoliko podataka govori da ovaj model ne omogućuje rast, razvoj i zaposlenost.
I sami ste predlagali novi model rasta temeljen na targetiranim ciljevima. Lako je zadati ciljeve, i Vlada je kao cilj zadala neke stope rasta, ali kako ih postići u uvjetima globalnog otvorenog tržišta?
– Europska komisija prognozira rast BDP-a Hrvatske 2015. godine 1,2 posto te, ako bi se taj trend nastavio, Hrvatska bi tek 2024. dosegnula razinu BDP-a iz 2008. Međutim, hrvatski BDP iz 2013. realno je niži 7,1% od BDP-a iz 1986., no nikada se nije dogodilo u minulih 200 godina gospodarske povijesti Hrvatske da u četvrt stoljeća nije bilo rasta, odnosno razvoja, što daje drukčiju sliku ove krize.
Globalizacija je donijela velike promjene, koje su također uzrok krize. Mala gospodarstva stoga traže stanovitu zaštitu pa se tako Hrvatska i slične zemlje udružuju u EU. Međutim, ekonomski utjecaj Europe sve je manji jer je udio Zapadne Europe 1913. godine u svjetskom BDP-u iznosio 33,0%, danas je pao na oko 18,0%, a EU je zapravo i dalje u krizi. Bio sam nedavno u Kini, na poziv njihove vlade, a oni računaju s tri globalna ekonomska igrača: SAD-om, Rusijom i Kinom.
Znanje sve važnije
Kakav je vaš prijedlog?
– Prethodno navedeno i više vlastitih analiza bile su dovoljan razlog da oblikujem novi ekonomski model, kojemu je cilj rast, razvoj, zaposlenost – to je više stručni ili znanstveni pristup razvoju, a manje „prijedlog”. Pritom je korištena znanstvena ekonomika evolucije, politička ekonomija i filozofija kao i neke druge znanosti, kao što je sociologija, i posve je novo, model se kreira multidisciplinarno. Osnovna kontura novog modela jest da se rast temelji na upravljanju odnosima (1) tržišta roba, a to su investicije i nacionalna štednja, i (2) tržištu novca, a to su likvidnost i novac. Hrvatska treba rast oko 2,5% samo za kamate na dosadašnja zaduživanja i oko 2% za nova radna mjesta, dakle rast bi trebao biti 4-5% godišnje, što ovaj model omogućuje. Privatni sektor, po ovom modelu, jest mjesto i motor rasta i zaposlenosti. On je po svojem habitusu usmjeren na profit i rast, a ekonomska će politika to podržavati, što je novo. Nadalje, demografska strategija jest također ključan element. Nacionalna populacijska politika treba više biti poticajna nego socijalna. Osobita se pozornost posvećuje mladima. Znanje je treći čimbenik koji stubokom mijenja sadašnje stanje jer sada investicije nisu u funkciji rasta. Ako je u razdoblju 2000.-2011. prosječna stopa rasta iznosila 2,5%, tome je doprinos kapitala bio oko 90%, znanja oko 10%, a rada 0%. Ovaj model mijenja odnose tako da doprinos po osnovi znanja postaje sve veći ponder, kao i rada. Time investicije dobivaju novo obilježje. Sada investicije nisu u funkciji rasta te su na povijesno niskoj razini, no još uvijek su više od nacionalne štednje. Ovaj model to stubokom mijenja.
Od deficita do investicija
Na čemu Hrvatska može temeljiti oporavak, što nam može donijeti tristo, četiristo tisuća radnih mjesta?
– Opravdano upozoravate na revival tzv. pune zaposlenosti te da je potrebnije rješavati zaposlenost nego se baviti nejednakostima, što je također problem. Znamo da je konkurentska strategija u poljoprivredi, turizmu, transportu te pojedinim industrijama kao što su elektroindustrija, kemijska industrija, farmaceutska industrija (energetika je preduvjet razvoja), ali znamo naša poduzeća, odnosno proizvode koji imaju konkurentsku prednost. Također će se razvijati proizvodi veće dodane vrijednosti. Navedeno je preduvjet opstanka na globalnom tržištu, a te će grane odnosno poduzeća/proizvodi nositi suficit s inozemstvom. Dakle, ekonomska politika podržava konkurentsku strategiju i konkurentsku prednost što su, uz izvoz, glavne poluge razvoja i zaposlenosti.
Kako će pokretanje procedure prekomjernog deficita i rezanje javne potrošnje utjecati na oporavak. Da ste ministar financija, kako biste postupali s prilagodbom koja je sastavni dio pravila EU?
– Prvo, treba razlikovati uzrok od posljedice krize jer hrvatski je državni dug uglavnom posljedica krize. Nizozemska, na primjer, ima deficit 4,1% i dug 71,3%, ali i višak na tekućem računu 10,6% BDP-a, jedan od najvećih na svijetu, a EU trenira strogoću ne razlikujući svoje članice niti uzrok od posljedica. Hrvatska je u klubu EU 28 i mora se držati pravila. Proceduru prekomjernog deficita treba iskoristiti da se drastično smanje svi tzv. neproizvodni rashodi. Istovremeno, treba stvoriti uvjete da se iz dopuštenog deficita financiraju investicije i omogući rast realnog, osobito tradable sektora. Ujedno EDP, Excessive Deficit Procedure, može biti povod za očekivana restrukturiranja, a za početak to mogu biti javna/državna poduzeća. Mjera ima, naravno, još.
Rashodi i poticaji
Vladi se prigovara kolebanje kod smanjenja proračunskih rashoda. Kakav je vaš stav o tome?
– Od nastanka krize ekonomska se politika koleba između smanjenja rashoda i poticaja. Fiskalna politika je u posljednje dvije godine poboljšala naplatu poreznih prihoda, financijsku disciplinu i provela još neke mjere, što je dobra osnova da se sada i ona prometne u funkciju rasta, ali uz aktivno djelovanje svih čimbenika ekonomske politike.
Iz krize nas može izvući samo hrvatsko iseljeništvo koje živi na zapadu, jer oni već imaju i kulturu rada i demokratsku kulturu i znaju kako funkcionira pravna država, imaju znanje i imaju novac. Oni su naša jedina šansa i oni bi došli ovdje, uložili, potaknuli, pokrenuli, ali što kad u državi ima previše Mesića koji huškaju ljude protiv našeg iseljeništva, a ne bih ni ja došao tamo gdje me ne vole. Izrael ne bi nikad bio ono što jest bez svoje dijaspore, o Kini da i ne pričam, Irska također, samo se mi pravimo pametni, samo je nama dobro pa nam pomoć naših ljudi izvana ne treba, samo mi slušamo baljezgarije naših lažnih "antifašista" koji zapravo tim svojim lažnim antifašizmom samo pokrivaju političku korupciju, nepotizam i druga kaznena djela. I naravno da nas takvi niti mogu, niti znaju niti žele izvući iz krize i recesije.