Nijedna vojska nikada nikome nije donijela slobodu. Radilo se samo o redistribuciji redefiniranih pravila službe u kojima su osloboditelji i branitelji zamijenili mjesta s osvajačima i tlačiteljima. Nije u pravilu dugo trebalo da oni prvi, po oslobođenju, počnu provoditi restrikciju slobode, iz svog pobjedničkog, što treba čitati, pravedničkog kuta, svako malo nas podsjećajući koliko smo im dužni što u okviru njihova pravila službe uživamo nesputanost oslobođenja.
Represija u ime slobode samo je jedan od derivata represije u ime nje same, malo podmukliji i malo strahotniji, ali nijedna soldateska u povijesti i nije osvajala, nego je oslobađala, donosila civilizaciju i... pretpostavljate – slobodu. Vrtnja u krugu anticivilizacijske prihvatljivosti bila je pomno smišljena dresura unutar koje smo spomenutu anticiviliziranost počeli, slobodno, prihvaćati kao civilizaciju samu, zbog čega smo postali vrsta na pola; na pola smo slobodni, na pola smo sretni, na pola smo živi.
Svijetu će u nasljeđe ostajati dobro i vrijedno, isklesano od onih najhrabrijih koji su sve nas, a to čine još uvijek zbog svojih knjiga, ostavljenih snimaka i podarenih sjećanja, vukli naprijed. Poput Igora Mandića. Slobodnog čovjeka.
Otvori KEKS Pay
