U zadnjih nekoliko desetljeća u svim anketama o povjerenju hrvatskih građana u državne institucije na prvo mjesto građani uvjerljivo biraju Hrvatsku vojsku. Očito i zbog zasluga, a i zbog toga što jednostavno vjeruju u profesionalizam onih koji vode vojsku, kao i profesionalizam samih vojnika. Vojska se ne bavi politikom, što je još jedan razlog njezine popularnosti, ali se, nažalost, politika znala pozabaviti vojskom. No i tada je to ostajalo u nekim okvirima pristojnosti. U zadnjih nekoliko godina, pak, vojska i vojni vrh, htjeli ili ne, na izuzetno grub način bivaju uvučeni u politiku i politizaciju, kao kolateralne žrtve. Posljedično, u tom poigravanju politike s vojskom nemir i stres uvukao se, pa i u sam vojni vrh. Jedan general, Josip Lucić, sada će reći da je došlo i do podjele u samom vojnom vrhu, za što je krivac Zoran Milanović, a drugi, admiral Robert Hranj, to će opovrgavati, tvrdeći da su to neprikladne i netočne spekulacije.

Čovjek samo radi ono za što je angažiran.