Čim se politički akteri u Hrvatskoj suoče s elementarnim pitanjem demokracije, je li prije vladajuća kokoš ili oporbeno jaje, zapliću se kao pile u kučine. Nešto je ipak evidentno: tko nije u gnijezdu, nije u jatu niti može letjeti visoko; jedni su uvijek bliži vlasti iliti ravnopravniji. Neproduktivnih svađa ima koliko hoćete: u ljudskoj bi "farmi" rekli da jedni udaraju u klin, a drugi u ploču, više da pokaže kakav je mentalitet u Hrvatskoj, nego da dokaže kakva se politika vodi. Zakoni se rastežu kao žvakaća guma, zato što se jednima više žuri nego drugima; neke se očekivane odluke oko HEP-ova Godota mjesecima čekaju; Hrvatska ulazi u izbore, a nema izbornoga zakonodavstva jer je HDZ krivo računao na Milanovićevu pomoć; vladajuća stranka prijeti zakonom o čuvanju tajni ako Pupovac, Radin i liberal Hrebak ne shvate kakvu odgovornost preuzimaju…
Hrvatima ne treba druga, nego bolja, pravna Hrvatska koja svima pripada jednako
Franjo Tuđman nije prikrivao da ne trpi “stoku sitnoga zuba”, ali je iz pragmatičnih razloga birao protivnike s kojima može surađivati. Bio je tvrd, ali nije bio isključiv ako mu to nije bilo neophodno. Da je Tuđman mislio na dvije Hrvatske, vjerojatno ni on ne bi imao ni jednu