To nam je zadnja šansa da dobijemo dijete – komentira 46-godišnja
Šibenčanka koja sa svojim suprugom u prepunoj čekaonici čeka da ih
prime na razgovor u češkoj klinici Pronatal u Pragu.
– Već šest godina pokušavam zatrudnjeti u nekoliko klinika u Zagrebu. U
Hrvatskoj država plaća tri besplatna pokušaja do 37 godine života.
Doktori nemaju prikladne uvjete za rad, na upis čekate najmanje godinu
dana i još smo na tretmanima ležale doslovno “žena preko žene”. Kako
sada moramo sve platiti, radije dođemo u Prag, gdje dobijemo prikladan
tretman za gotovo iste troškove.
– Za nekoga je takvo što velika stvar u životu, ali u Hrvatskoj mu se
ne daje nikakva šansa. Ovdje se pacijentu poklanja pažnja i vrijeme, a
u Hrvatskoj je – “štancanje” – nadovezuje se suprug.
Za žene do 40 godina iz češkog se državnog proračuna plaćaju tri
tretmana.
Klinika Pronatal najveći je IVF centar (za in vitro fertilizaciju, tj.
izvantjelesnu oplodnju) u Češkoj, koji je počeo raditi 1996. godine. U
sklopu klinike nalaze se ambulanta, embriološki laboratorij,
biokemijski imunološki i genetički laboratoriji. Tretmani umjetne
oplodnje, koji se obavljaju u Pronatalu na pacijentima s problemom
sterilnosti, nisu mogući u većini europskih zemalja. In vitro, u
prijevodu “u staklu”, oplodnja predstavlja začeće izvan majčine
maternice.
U prosjeku je vjerojatnost da će se dogoditi začeće tijekom jednog
mjeseca prirodnim putem 15 do 25 posto, u prva tri mjeseca 40 posto, za
šest mjeseci 65 posto, a prosječna vjerojatnost da će se začeće
dogoditi unutar godinu dana iznosi 85 posto. U klinici Pronatal tvrde
da su njihovim tretmanom umjetne oplodnje izgledi za uspjeh u prvom
ciklusu čak do 40 posto.
– Dijagnostika i terapija sterilnosti u Češkoj je uvijek bila vrlo
važan i sastavni dio ginekologije – tvrdi dr. Tonko Mardešić,
53-godišnji voditelj odjela za reproduktivnu medicinu i direktor u
češkoj klinici Pronatal, smještenoj na periferiji Praga, u šumi, daleko
od pogleda, pokraj češke policijske akademije.
Kad god se govori o umjetnoj oplodnji, govori se i o velikom broju
pravnih ili drugih problema, koje pak mora regulirati zakonodavstva
pojedine države.
– Pacijenti u Češkoj mogu birati između bolnica i privatnih centara.
Naš zakon omogućava češkim doktorima da rabe više tehnika u sterilnosti
pacijenata i umjetnoj oplodnji nego naši kolege u Njemačkoj, Austriji i
Italiji. Jedna od prednosti jest to što možemo fertilizirati (oploditi)
veći broj jajnih stanica, a ne samo tri kao u Njemačkoj. Možemo
podvrgnuti procesu zamrzavanja spermije, jajne stanice koje se nisu
oplodile i embrije (zametke). Zakonom je također precizirana i njihova
donacija – kaže dr. Mardešić.
Zamrzavanje embrija dopušteno je i u skandinavskim zemljama, Francuskoj
i Španjolskoj, a takav postupak zabranjen je u Njemačkoj i Italiji.
U Češkoj je također dopuštena i biopsija embrija i genetička analiza
prije prijenosa u maternicu. Genetički poremećaji uglavnom su uzrok
neuspješne trudnoće.
– Kako možemo unaprijed analizirati genetiku embrija, posebno kod
pacijenata u kojih je relativno mala šansa za uspješnu trudnoću,
primjenjujemo potrebnu terapiju i smanjujemo rizik kasnijeg pobačaja.
Taj posao ne može raditi bilo koji ginekolog. To mora biti specijalist
za terapiju sterilnosti i reprodukciju – objašnjava dr. Mardešić.
Nakon dijagnoze neplodnosti žena dobije hormonalnu terapiju, što
uzrokuje stvaranje većeg broja jajnih stanica, a ne samo jednu. Potom
se u maternicu prenose dva embrija koja su nastala prije dva ili
najviše pet dana, jer se tako postižu veći uspjesi terapije i najmanji
rizik višeplodne trudnoće. Ako se oplodi više embrija koji su u redu,
oni se konzerviraju, odnosno smrzavaju. Ostane li žena odmah u drugom
stanju, ostali embriji čekaju “na red” ako par želi jos djece. Dogodi
li se da ta terapija ne uspije sa “svježim” embrijem, cijela terapija
ne mora se ponavljati, jer par dolazi na prijenos smrznutih embrija,
što je za njih jednostavnije, brže i jeftinije.
– Na dan kada se dobiju jajne stanice od donatorice, par dolazi kod nas
gdje uzimamo spermije od supruga. Isti dan se fertiliziraju oociti
(jajne stanice) i tako dobijemo embrije, zametke. Tri dana nakon toga,
poslije hormonalne pripreme pacijentice, embriji se vraćaju u
maternicu. Godišnje obavimo 2500 prijenosa embrija. Od toga oko 1700
prijenosa “svježih”, tek oplođenih embrija i između 800 i 900 transfera
smrznutih embrija.
U Češku zbog blizine najčešće dolaze pacijenti iz Njemačke i
Austrije, a Pronatal uspješno surađuje i s kolegama iz bivše
Jugoslavije.
– Surađujemo s velikim klinikama u Zagrebu, a dolaze nam pacijenti iz
Rijeke, Splita te drugih manjih mjesta. Pacijenti također znaju da
imamo doktore s kojima se može pričati na hrvatskom. Jedna od njih je i
dr. Sonja Lazarovski, doduše iz Podgorice. No, naša najbolja reklama su
trudnoće, porođaji i djeca – kaže liječnik.
U Češku također dolaze parovi iz Hrvatske kojima treba sperma
nepoznatog donatora. Pronatal klinika posjeduje i banku spermija. U
Češkoj je donacija spermija počela već 70-ih godina prošlog stoljeća, a
donacija jajnih stanica tek početkom 90-ih godina. Prvo dijete iz
epruvete rođeno je 1978. godine u Engleskoj, a u Češkoj 1984. A prva
umjetna oplodnja u Hrvatskoj obavljena je 1983. godine u Petrovoj
bolnici u Zagrebu.
– S nama radi androlog koji se bavi problemom muške neplodnosti, jer u
svim europskim zemljama sve češće takav problem imaju muškarci. Kada se
obavlja donacija spermija, donator se mora testirati i nalazi moraju
pokazivati da je potpuno zdrav. Ako je i njegov spermiogram u redu,
njegovi se spermiji na šest mjeseci stavljaju u hladnjak. Nakon toga se
donator ponovno testira, a ako je i tada negativan na sve bolesti, tek
onda se ti spemiji mogu upotrijebiti za inseminaciju. To je proces u
kojem se ubrizgava uzorak pripremljene sperme u šupljinu maternice
prilikom ovulacije – objašnjava dr. Mardešić.
Muškarac u Češkoj za donaciju spermija dobiva 1000 kruna, što je oko 38
eura.
Pacijenti iz inozemstva moraju ostati barem tri do četiri dana u Pragu
kako bi se mogao provesti cijeli postupak prijenosa jajnih stanica.
– Jajne su stanice poseban problem. Spermija ima na milijune, a jajna
stanica je samo jedna. Nigdje u svijetu ne postoji banka jajnih
stanica. Može ih se konzervirati, ali tada je uspješnost oplodnje vrlo
mala. Zato je direktni prijenos jajnih stanica najsigurniji – tvrdi.
Klinika Pronatal izvantjelesnom oplodnjom postiže 900 trudnoća
godišnje, a isti je broj i kada je riječ o inseminaciji i drugim
terapijama.
– Izvantjelesna oplodnja s donacijom jajne stanice najuspješnija je
metoda od svih metoda potpomognute reprodukcije, a rezultati su veći od
50 posto trudnoće. Izgledi da se žena porodi uz pomoć tri tretmana u
našem su centru i do 85 posto.
Donatorice jajnih stanica mogu biti samo češke državljanke mlađe od 35
godina zbog mogućeg rizika slabe plodnosti. Svaka donatorica mora proći
genetsku analizu, kariotip (broj, veličina i morfološki izgled
kromosoma) i test na cističnu fibrozu. Naravno, moraju biti negativne
na sve seksualno prenosive bolesti i infekcije.
Na pitanje kako dolaze do donatorica, dr. Mardešić odgovara:
– Pitamo sve naše trudnice imaju li nekoga u obitelji ili među
prijateljima tko bi htio donirati jajne stanice. Donacija je po zakonu
besplatna, a donatorice mogu dobiti iznos koji odgovara kompenzaciji
njihovih troškova – kaže dr. Mardešić koji je na pitanje koliko mu žena
iz Hrvatske dolazi najprije rekao da ne zna točno jer računaju
pacijente s područja cijele bivše države. No, nakon dulje stanke
izjavio je da im godišnje dolazi i stotinjak pacijentica samo iz
Hrvatske te da se taj broj stalno povećava.
Cijene – od 1450 do 3800 eura
Malo je parova gdje je problem neplodnosti i kod muškarca i kod žene. Njima treba i donacija sperme i donacija jajnih ćelija. Parovi koji imaju već nekoliko djece i smrznute embrije u klinici Pronatal pismenom dozvolom daju pristanak kojim svoje embrije doniraju paru koji također ne može imati djece. Smrznutim embrijima cijena je 1450 eura. Problem koji spominje dr. Mardešić jest taj što zakon ne regulira maksimalnu dužinu vremena do kad embriji mogu biti konzervirani. Ako pacijenti promjene adresu, do njih se više ne može doći, a embriji se bez njihove dozvole ne mogu upotrijebiti. Cijena troškova obične inseminacije sa spermijima nepoznatog donatora je 350 eura. Međutim, ako se radi terapija s doniranim jajnim stanicama gdje se mora testirati donatorica, nabavljati skupi hormonalni lijekovi i kreirati izvantjelesna oplodnja cijena skače na 3800 eura.