Naslovnica Vijesti Hrvatska

Hrvati žarili i palili u ratu koji je trajao trideset godina

Pratio ih je loš glas, a neprijateljski vojnici su vjerovali kako u te uvježbane carske konjanike nema smisla pucati jer im tanad ne može nauditi
20. ožujka 2010. u 22:51 6 komentara 2218 prikaza
zrinski
Foto: vl

Prvu polovinu 17. stoljeća u krvavoj europskoj povijesti novoga vijeka obilježio je vjerski rat katolika i protestanata s očitim političkim ciljevima, koji je trideset godina (1618.-1648.) bjesnio središnjom Europom, zemljama njemačkog Svetog Rimskog Carstva. U tom su ratu na strani Habsburgovaca, nositelja svetorimske carske krune, sudjelovali i hrvatski odredi pješaka i lakih i brzih konjanika. Jurišali su u boj predvođeni stranim zapovjednicima i sijući užas među neprijateljima.

Odlikovali su se u nizu bitaka, prolijevajući na dalekim bojištima tuđu i vlastitu krv za habsburške interese. Usavršivši vojničku vještinu u neprestanoj borbi s Osmanlijama, Hrvati su žareći i paleći protutnjali prostorom od Baltičkoga mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su se ime otada vezali pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj predaji.

Već na samome početku Tridesetogodišnjeg rata, 1619. godine, car Ferdinand II. (1617.-1635.) uputio je nalog banu Nikoli Frankopanu da okupi vojsku od seljaka i haramija (pješaci u banskoj stajaćoj vojsci ustrojenoj za borbu protiv Osmanlija) i da se s njome pridruži carskome generalu Charlesu Bonaventure de Longuevala, grofu de Boucquoiu u Moravskoj. Ondje su se hrvatske čete prvi put istaknule u bitki kod mjesta Záblati. Sljedeće je godine Hrvatski sabor vladaru opet odobrio novačenje. Hrvatske su čete, sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Johanna Ludwiga Hektora von Isolanija, koji se otada do smrti (1640.) nazivao generalom Hrvata. S njim su Hrvati odnijeli mnoge pobjede.

Hrvatski sabor je 1622. godine iznova dopustio uzimanje vojnika za carsku vojsku. Dio hrvatskih četa našao se i pod zapovjedništvom darovita generala Albrechta Wenzela Eusebiusa Wallensteina, koji je postao vrhovni carski zapovjednik. Hrvatski konjanici su se proslavili 1623. kod Heidelberga kad su na konjima preplivali Neckar, iznenadili protivnika i pomogli u osvajanju grada, a na sjeveru su doprli sve do Hollsteina, otoka Rügena i lučkoga grada Stralsunda u sjevernoj Njemačkoj. Ponovno su pokazali umijeće u bitki kod Magdeburga 1631. godine kada su na konjima preplivali Labu i prvi prodrli u grad.

Poslije su Hrvati bili optuživani za strašne zločine protiv magdeburških građana. Loš ih je glas pratio cijelog rata, premda se nisu ponašali gore od drugih vojska. Na bojištima Europe pronijela se priča o njihovoj neranjivosti: neprijateljski vojnici su vjerovali kako u Hrvate nema smisla pucati jer im tanad ne može nauditi. U bitki kod Breitenfelda 1631., koja je donijela težak poraz katoličkoj strani, hrvatski konjanici razbili su dvije saske pješačke pukovnije, pa su bili gotovo jedini dio carske vojske koji tada nije stradao. Sabor je te godine odlučio uskratiti pomoć Ferdinandu jer je Hrvatska bila iscrpljena, a zbog stalne opasnosti od Osmanlija staleži su smatrali nerazumnim odaslati sve vojno sposobne na njemačka ratišta.

Hrvatske krajiške postrojbe i dalje su se borile. Hrvati su 1632. sudjelovali u bitki kod Regensburga, kojom je grad preosvojen od Šveđana, te kod Lützena, gdje je poginuo švedski kralj Gustav Adolf II. Ondje su izveli sličan pothvat kao kod Heidelberga. Na osobit glas kao vojnici došli su poslije bitke kod Nördlingena 1634. protiv Šveđana. Tada su hrvatski konjanici pod Isolanom i Johannom von Werthom vještim potezom zaobišli neprijatelja i natjerali ga u bijeg. Spomen na tu bitku (7. rujna) dugo se još obilježavao u Vojnoj krajini. Nakon toga hrvatske konjaničke čete sudjelovale su i u pohodu španjolske vojske iz Italije kroz Njemačku sve do Nizozemske. Hrvati su se borili i protiv Francuza pod Metzom u dolini Rajne, a 1636. provalili su čak do St. Denisa, blizu Pariza. Nisu imali dovoljno snage za osvajanje grada, pa su se morali vratiti.

Godine 1639. prodrli su u njemačku pokrajinu Sasku. U ratu su sudjelovali i brojni hrvatski velikaši, ban Juraj V. Zrinski (1622.-1626.) na čelu svoje pukovnije, ban Nikola VII. Zrinski, koji je vodeći 3000 konjanika imenovan generalom hrvatskih četa, s bratom Petrom (1642.-1643.) – istaknuli su se vještinom i junaštvom – ban Ivan Drašković s banskom vojskom (1646.) i drugi (Frankopani, Patačići, Rattkayi).

Kravata i Le Royal Croate Tijekom toga

Kravata i Le Royal Croate

Tijekom toga vojevanja Europa je upoznala i hrvatske nošnje. Hrvati su imali crveno-crnu odoru, a oko vrata vezali su široke marame u čvor. Po tom je uzoru nastao novi odjevni predmet – kravata. Izvorno francuska riječ znači \"Hrvat\" (Cravate, Croate). Nakon rata vladari od Saske do Francuske uveli su posebne odrede osobnih čuvara, koji su nosili hrvatsko ime, poput Le royal Croate, \"kraljevski Hrvat\" u Francuskoj.

Biznis akademija
PROMO
Besplatne video edukacije o digitalnom poslovanju
  • Avatar punkufer
    punkufer:

    Članak je zanimljiv. Jedina zemjerka autoru je da ima negativan stav prema žestini i snazi hrvatskih vojnika. Za svaku vojsku su žestina, snaga i količina straha koji ta vojska izaziva kod neprijatelja DOBRA stvar. Ako se već boriš onda ŽELIŠ ... prikaži još!IŠ da te se neprijatelj boji, da osjeća strahopoštovanje i da te smatra neranjivim. Zar ne?

  • apolitičar:

    nažalost jedina stvar za koju je izgleda ovaj narod dobar. s tim si možemo dupe obrisat, osim ako netko može jesti stranice povijesnih knjiga. i moj predak je bio napoleonov general, i kaj ja imam od toga? osim da nas ... prikaži još!s je 4 mil., a moglo nas je bit 8. a valjda i bolje...

  • -obrisani-:

    Bar da je u tome neki genijalni strateški um kao što je Napoleonov... a ne ovako, sirovo divljaštvo...