Sva su živa Božja bića, stvorovi ili stvorenja, smrtna! Više od 97 posto organizama koji su kroz beskrajno dugu povijest živjeli na našem planetu odavno je izumrlo. Dakle, svaki čovjek je smrtan. Svijest o prolaznosti života, smrtnosti, praćena žudnjom za besmrtnošću, čini srž ljudskog postojanja, nagona za produženjem vrste, vjere u vječni život na Onom svijetu, ali i težnje da iza sebe ostave trag o vlastitu postojanju: rađanjem potomaka, činjenjem dobrih, pa i zlih djela, radom i stvaralaštvom. Čovjek često razmišlja o umiranju i smrti.
Manji dio ljudi pati od blažeg ili težeg oblika duševnog poremećaja koji dušoslovi (psihijatri, psiholozi i teolozi) nazivaju tanatofobijom – patološkim strahom od smrti, umiranja, nestanka, ništavila. U prvoj polovici 2018. tanatofobija kao osobni, najčešće sasvim intimni osjećaj, kod nas je poprimila razmjere masovne psihoze, štoviše paranoje: prerasla je u kolektivnu slutnju, tjeskobu pa i panični strah da bismo kao narod mogli u sagledivoj budućnosti nestati, izumrijeti. Teza o izumiranju Hrvata uvukla se u javni diskurs prije nekoliko godina kao metaforički virus neke smrtonosne bolesti.
Bivši državni tajnik dr. Marin Strmota – koji je dao ostavku zbog kašnjenja populacijskih mjera – pokrenuo je stranicu na Facebooku apokaliptičnog prizvuka: „Hrvatska izumire“. Da je ta teza postala općim mjestom u javnom diskursu pokazuju i medijski naslovi: „Izumiranje Hrvata: čeka nas katastrofa što god uradili“, „Hrvati na putu izumiranja“, „Izumiranje Hrvata: do 2027. bit će nas samo tri milijuna“. Znanstvenu spoznaju i masovnu slutnju o „izumiranju Hrvata“ osnažila je 11. lipnja 2018. predsjednica države predstavljanjem vlastitih mjera populacijske politike, uz dramatično upozorenje: “Ako ne zaustavimo pad (stanovništva), do 2051. izgubit ćemo više od milijun i sto tisuća stanovnika. Ubrzano pada broj mladih, a raste broj starijih od 65. Riječ je o životnom pitanju i pitanju opstanka hrvatskog naroda. Sve je manje rođene djece, a radno sposobna populacija odlazi iz države.”
Uzroke hrvatske nacionalne tanatofobije nije teško otkriti. Dovoljno je kazati da je u našoj zemlji prošle godine broj umrlih (54.261) za 17.614 veći od broja rođenih (36.647). Kad se dodaju alarmantni podaci o iseljavanju, koji pokazuju da se posljednjih pet godina iselilo oko 250.000 ljudi, a rođeno ih je 192.000, masovni strah Hrvata od izumiranja dobiva čvrsto statističko uporište.
No, demografska kataklizma koja pogađa Hrvatsku tek je dio općih europskih i svjetskih demografskih i migracijskih procesa koji najveće demografske i ekonomske i masovno-psihološke štete donose Srednjoj Europi. Dakle, onom dijelu Europe u kojem žive „mali narodi“ koji su, povijesno promatrano, vrlo često bili, kako to kaže Milan Kundera, u „predvorju smrti“. Evo kako o drami opstanka malih srednjoeuropskih naroda (među koje ubraja i Čehe i Poljake) Kundera piše u Iznevjerenim oporukama: „Mali narodi, naime, nemaju svijest da su oduvijek i zauvijek. Svi su u jednom trenutku svoje povijesti prošli predvorjem smrti. Stalno su prisiljeni računati s arogantnim neznanjem velikih naroda ovoga svijeta. Neprestano osjećaju da im je postojanje ugroženo ili dovedeno u sumnju – jer njihovo postojanje i jest problematično!“
U jednom razgovoru koji je davne 1980. vodio s američkim piscem Philipom Rothom, Kundera je opisao masovni osjećaj Čeha od nestanka nakon ruske invazije tadašnje Čehoslovačke: „Da mi je netko rekao, kad sam bio dječak: ‘Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta’, smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegov narod ima neku vrstu vječnog života. Ali poslije ruske invazije 1968., svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao biti tiho izbrisan s mape Europe, kao što je tijekom prethodnih pet desetljeća četrdeset milijuna Ukrajinaca tiho nestalo s ovog svijeta a da nitko nije ni primijetio. Ili Litavci. Znaš li da je Litva u 17. stoljeću bila moćna država? Danas Rusi drže Litavce u rezervatu kao napola istrijebljeno pleme; zabranjen im je kontakt sa svijetom kako bi se spriječilo da vijesti o njihovu postojanju dospiju u inozemstvo. Ne znam kakva budućnost čeka moj narod. Sigurno je da će Rusi učiniti sve kako bi ga postupno utopili u svoju civilizaciju. Nitko ne zna hoće li uspjeti u tome. Ali mogućnost postoji. A iznenadno shvaćanje da takva mogućnost postoji, dovoljno je da promijeni nečiji pogled na život. Danas vidim čak i Europu kao krhku i smrtnu.“
Kada stvoriš društvo u kojem ljudi ne žele djecu,izumiranje je prirodna posljedica. Danas je bijelih Europljana bar trečinu manje nego prije 50tak godina. Nije Hrvatska nikakav izuzetak.