S Tomislavom Tomaševićem, gradonačelnikom Zagreba, razgovarali smo u dva navrata. Najprije u prošli petak, kad je nakon dva sata morao prekinuti razgovor zbog protokolarne obveze na Knežiji, nakon koje je ostao na koncertu Ede Maajke. Intervju smo nastavili u nedjelju popodne, nakon ručka. Gradonačelnik bi se prije svakog razgovora prvo zagledao kroz prozor svoga ureda i bacio pogled na pet dizalica koje rade na obnovi Paromlina, a mi smo ga prvo upitali što vidi kad baci pogled – na sebe.
Kad se danas pogledate u ogledalu, na kraju četverogodišnjeg mandata, kakvog čovjeka vidite? Nedavno smo mogli vidjeti usporedbu Zelenskog kad je postao predsjednik i sada – razlika je drastična. Koliko se vaše lice promijenilo zbog ubitačnog ritma i stresa? Pa mislim da se i nije puno promijenilo. Trudim se održavati formu, trčati, baviti se sportom, paziti da ne nakupim kilograme. Bavljenje sportom mi je važno ne samo fizički već i psihički, to je moj način nošenja sa stresom. Mnogi mi kažu da se fizički nisam puno promijenio u ove četiri godine, što im je pomalo neobično s obzirom na to kako političari obično izgledaju nakon mandata. Prehrana se pogorša, protokoli su do kasno navečer, a stres je stalan. Nikada se ne možete isključiti ni potpuno opustiti. Krize se događaju i noću, i vikendima, i praznicima, i tijekom odmora. Zanimljivo mi je i koliko često moram objašnjavati da ne bojim kosu. Nije mi jasno zašto je nekima neobično da nemam sijede s četrdeset i tri godine.
Znači naviknuli ste se na svakodnevni stres? S jedne se strane navikneš jer si prošao kroz brojne bitke. S druge strane, danas mi je upravljanje gradom ipak lakše jer je sustav na početku mandata bio potpuno devastiran i nikome ne bih poželio to iskustvo, a sada je sve puno sređenije. Na početku je bilo teško. Kad smo preuzeli Grad, na računu je bilo svega 3,8 milijuna eura, dok je za plaće trebalo osigurati 44 milijuna eura unutar tri tjedna. Da smo zakasnili s isplatama plaća, počela bi se širiti panika i dobavljači, kojima se već kasnilo šest mjeseci, krenuli bi s blokadama računa i to bi značilo bankrot. Morali smo hitno i tiho stabilizirati financije.
Kako ste to riješili? Posudili smo novac za kratkoročnu likvidnost, koji smo kasnije uspješno vratili i stabilizirali sustav. Kad smo preuzeli upravljanje Zagrebom, Grad je imao ilegalni deficit od 185 milijuna eura koji se prije toga nakupljao pet godina. Kako jedinice lokalne samouprave ne smiju planirati deficit, taj ilegalni dug nije bilo moguće refinancirati s bankama, pa se on prelio u kašnjenja u plaćanjima. Posljedice su bile dramatične – vrtići nisu imali za hranu, u školama nije bilo toaletnog papira, a pojedine gradske ustanove bile su pred isključenjem struje.
Uz sve to, proračun za 2021. godinu je bio nerealan – predizborno se potrošilo 130 milijuna eura na temelju fiktivnih obećanja o prodaji obiteljskog srebra Zagreba, a to su Zagrepčanka, Gredelj i Paromlin. Ta tri najvrednija zemljišta stavljena su u proračun za 2021. godinu za prodaju za 130 milijuna eura, i na temelju toga je dozvoljeno da se predizborno potroši toliki novac. Čim sam preuzeo vođenje grada, bilo mi je jasno da to ne možemo prodati niti je to dobro za razvoj grada. I u startu vam prijeti tih 130 milijuna da se doda na onih 185. Morali smo odmah donijeti rebalans proračuna, analizirati svaku stavku i rezati gdje god je bilo moguće, pritom vodeći računa da ne diramo socijalna davanja, zdravstvo i obrazovanje.
Unatoč svemu, uspjeli smo stabilizirati financije – prve godine završili smo 2021. tekuću godinu de facto s nulom, bez deficita i neutralizirali taj manjak od 130 milijuna eura. A onda smo u sljedeće dvije godine planirali suficit kako bismo pokrili prethodni deficit od 185 milijuna eura. Umjesto u četiri godine, riješili smo taj problem u dvije i potpuno neutralizirali akumulirani deficit. Udeseterostručili smo kapitalna ulaganja na 340 milijuna eura ove godine, i to samo kad govorimo o zgradama – u sportske i kulturne građevine, škole, vrtiće. A desetogodišnji prosjek iznosio je 30 milijuna eura. I sedam puta su nam dignuti kreditni izgledi i rejting. Toliko o toj nesposobnosti koju nam oporba predbacuje.
Vi kao da ste došli u banku raditi. Da, jer su financije ključna stvar. Ne može se ništa bez novca.
Kritičari će reći da su prihodi rasli zbog boljeg punjenja proračuna. Proračun se bolje puni unatoč tome što smo smanjili porezno opterećenje, kad govorimo o ukupnom porezu na dohodak, na najnižu razinu u Zagrebu u posljednjih 30 godina. To dokazuje uspješnost našeg upravljanja financijama. Porez na dohodak je smanjen – donja stopa s 23,6 na 23 posto, a gornja s 36 na 33 posto uz ukinut prirez, povećan osobni odbitak i podignut prag za višu stopu poreza. I sve to bez povećanja cijena komunalnih i javnih usluga za vrijeme inflacije, za razliku od drugih gradova.
Naravno, porezni prihodi su rasli, ali su rasli i troškovi zbog inflacije, rasta plaća u gradskim službama, skupljih građevinskih radova i slično. Da bismo vratili naslijeđeni dug, osigurali smo racionalnije upravljanje javnim novcem, upeterostručili povlačenje novca iz EU fondova, smanjili nepotrebne troškove, uveli reda u javne nabave. Sa svakim sam pročelnikom osobno prošao svaki proračun i svaki rebalans proračuna, svaku budžetsku stavku.
Ima li dovoljno domaće radne snage za gradske službe? Sve manje. Ipak, za sada u Zagrebačkom holdingu i ZET-u nemamo stranih radnika. Uspjeli smo radnicima povećati plaće svake godine, što je pomoglo u zadržavanju zaposlenih. Istovremeno smo racionalizirali broj administrativnih radnih mjesta u Holdingu za 750 ljudi, a taj prostor iskoristili za zapošljavanje operativnih radnika u podružnicama Holdinga kao što su Zrinjevac, Čistoća, Zagrebačke ceste i druge koje su ključne za komunalno održavanje grada.
Kolika je sada, recimo, plaća radnika koji razvozi otpad? Osnovna primanja vozača su oko 1250 eura neto, a s naknadama i dodacima su prosječno isplaćena primanja oko 1600 eura, dok su osnovna primanja komunalnog radnika oko tisuću eura, a s naknadama i dodacima su prosječno isplaćena primanja oko 1300 eura, sve neto.
Mnogi se možda neće složiti, ali Gradu treba stadion, pa je naše pitanje kada konačno počinje obnova Kranjčevićeve, koja je preduvjet za Maksimir? Sredinom ožujka potpisana je odluka o javnoj nabavi za izvođača radova. Postoji rok za žalbe, ali očekujem da obnova Kranjčevićeve počne u travnju. A Maksimir bi mogao zanimati i one koji ne prate sport, jer će se na njemu osim sportskih događaja i nogometnih utakmica održavati i koncerti najvećih svjetskih glazbenih zvijezda. Zagreb trenutačno nema adekvatan stadion za velike koncerte svjetskih izvođača koji zahtijevaju puno sjedećih mjesta. Arena je najveći zatvoreni prostor, ali na otvorenom nemamo ništa sa sjedalicama što bi zadovoljilo kapacitet od 30-ak tisuća sjedećih mjesta, što je i dvostruko veći kapacitet od Arene.
Kada ćemo znati konačan izgled Maksimira? Za novi maksimirski stadion uskoro će biti objavljen međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaj. Nakon 27 godina smo u suradnji s Vladom i Zagrebačkom nadbiskupijom riješili imovinsko-pravne odnose, što je bio ključan preduvjet i na što sam posebno ponosan jer je to postignuto u mom mandatu. Jer bilo je puno gradonačelnika prije mene koji su to pokušavali, vodilo se mnoštvo razgovora između Zagrebačke nadbiskupije, Vlade i Grada, ali se to nikada do sada nije uspjelo riješiti. Inače, maksimirski kompleks neće sadržavati samo stadion već i druge nove sportske objekte i prostore za rekreaciju.
Je li razmatrana mogućnost financiranja stadiona kroz komercijalne projekte, poput izgradnje šoping-centra ili hotela? Proučili smo i tu opciju, ali analiza je pokazala da bi investitoru trebalo više od 40 godina da povrati ulaganje, što je neisplativo. Također, nismo htjeli dodatno povećavati izgrađenost jer bi to opteretilo promet u tom dijelu grada. Stoga smo zaključili da stadion treba biti javna investicija, ali ćemo pritom izgraditi i druge sportske objekte pa će tako cijeli taj ogromni prostor ostati gotovo isključivo za sport i rekreaciju.
Koliki će biti kapacitet stadiona? Oko 35 tisuća natkrivenih sjedećih mjesta. Na temelju analize više od 40 stadiona izgrađenih u Europi u posljednjih deset godina, procijenjeno je da je trošak izgradnje oko 5000 eura po sjedalu, što znači da će ukupni trošak iznositi oko 175 milijuna eura bez PDV-a. Financiranje će biti podijeljeno pola-pola između Grada Zagreba i Vlade.
Kakvi su inače odnosi Grada s Crkvom, s kojom ste uspješno riješili ove pregovore? Suradnja s vjerskim zajednicama, uključujući i najveću, Katoličku crkvu, iz moje perspektive je korektna. Ovo jesu bili razgovori koji su trajali dugo, ali ključ uspjeha bio je u pridržavanju dogovora svih strana. To što ranije nisu bili riješeni imovinsko-pravni odnosi zemljišta na kojemu je stadion ključni je razlog zašto se išlo u tu tzv. obnovu stadiona, u koju su bivše gradske vlasti ulupale 130 milijuna eura, u stadion koji je ruglo i nema niti jednu natkrivenu tribinu.
Koji su još ključni kapitalni projekti na kojima radite? Trenutačno je u tijeku realizacija osam velikih strateških projekata. Tri su sportska – bazen u Španskom, prvi na zapadu grada, stadion u Kranjčevićevoj, prvi novi veći nogometni stadion u Zagrebu nakon 70 godina, i obnova Doma sportova, najvažnije multifunkcionalne dvorane u Hrvatskoj. To je kompleks od osam dvorana i zato sada tamo imamo najveću dizalicu u povijesti grada Zagreba – višu od trenutačne visine tornjeva katedrale. Sva tri sportska projekta financiraju se u potpunosti iz gradskog proračuna. Radimo i na realizaciji dvaju projekta u kulturi. Prvi je Paromlin, najveća kapitalna investicija, tako da iz svoga ureda sada gledam četiri dizalice koje rade na tom projektu.
Nije mi jasno kako su bivši gradonačelnici iz svog ureda mogli gledati te dvije ruševine – Paromlin i bivšu ruševnu zgradu Zagrebačke banke. Potonje je zemljište u privatnom vlasništvu i mi smo ga htjeli kupiti za novi autobusni kolodvor, ali vlasnik ga nije htio prodati za cijenu koju smo ponudili. A mi možemo ponuditi samo onoliko koliko procijene sudski vještaci, odnosno procjenitelji, službeno ne možemo ići iznad toga jer po zakonu nemamo mogućnost pregovaranja. Nisu željeli prodati, a kako se s tom ruševinom ništa nije događalo, rekli smo vlasnicima: “Gledajte, to je nesigurno, ako vi ne srušite objekt, srušit ćemo ga mi i isporučiti vam račun.” Nakon toga su ga srušili i sada se tamo konačno gradi nova poslovna zgrada, dok je Paromlin ostao u gradskom vlasništvu i mi smo investitor izgradnje nove knjižnice i društveno-kulturnog centra.
Kamo će se onda preseliti autobusni kolodvor? Budemo li išli na preseljenje, jedna od opcija je i Gredelj, odmah uz Paromlin kako bi bio bliže glavnom željezničkom kolodvoru u odnosu na postojeću lokaciju. Na Gredelju će biti smješteni brojni novi sadržaji, a taj dio postat će novo gradsko središte. Uz Paromlin planiramo i izgradnju parka te uređenje trga kako bi se transformirao ovaj dosad zapušteni dio grada. U prometu imamo veliko proširenje tramvajske mreže, prvi put nakon 25 godina, u Sarajevskoj i Heinzelovoj ulici, a u Podbrežju uskoro kreće gradnja 300 stanova za priuštivo stanovanje.
Koji su kapitalni projekti za sljedeći mandat? U sljedećem mandatu želimo realizirati tri kapitalna projekta o kojima se raspravlja već 40 godina: sagraditi stadion Maksimir, Centar za gospodarenje otpadom, kako bismo mogli zatvoriti Jakuševac, i Jarunski most. Jarunski most bit će smješten zapadno od jezera, a koridor za njegovu izgradnju već više od 50 godina postoji u GUP-u, i dobro je očuvan. Bitno je da se prometnice grade na lokacijama gdje nema prepreka kako bismo izbjegli dugotrajne procese izvlaštenja. Izgradit ćemo most do 2028. godine, a godinu dana prije na istočnoj strani jezera i pješačko-biciklistički most između Arene Zagreb i Jaruna.
Što se tiče Jaruna, radimo na njegovoj sveobuhvatnoj obnovi. Nakon što smo obnovili Aleju Matije Ljubeka i zabranili promet automobilima, krećemo u cjelovitu obnovu kroz urbanistički plan uređenja koji će omogućiti i nove sportske sadržaje. Prvi put od Univerzijade kad je izgrađeno krećemo i s odmuljivanjem jezera. Našli smo metodu za koju smo ishodili sve potrebne suglasnosti državnih tijela koja omogućuje uklanjanje sedimenta bez isušivanja jezera, tako da će se sportovi na vodi moći nesmetano odvijati.
Hoće li Centar za gospodarenje otpadom biti dovoljan za zatvaranje Jakuševca? Hoće. To će biti kombinacija triju postrojenja. Prvo je bioplinsko postrojenje za biootpad koji je odvojen u kućanstvima, drugo je sortirnica gdje će se sva plastika, metal i staklo koje građani odvoje u kućanstvima sortirati na različite vrste, a treće je postrojenje za miješani otpad koji nije odvojen – iz njega ćemo mehaničkom obradom izvući što više vrijednih sirovina, a ostatak će se koristiti kao gorivo iz otpada za termičku obradu. Želim izbjeći ovisnost o privatnim tvrtkama kada je riječ o plasiranju goriva iz otpada i zato analiziramo isplativost izgradnje vlastite energane, čime bi sustav bio u potpunosti zatvoren i u potpunoj kontroli Grada.
Žao mi je što nismo mogli odmah sami krenuti u financiranje Centra za gospodarenje otpadom jer smo morali previše čekati na natječaje za sufinanciranje. Promijenila su se i čak četiri ministra zaštite okoliša u mom mandatu, a sa svakom promjenom dolazila su i nova pravila. Međutim, isprva ga nismo mogli sami financirati, gradske financije nisu tad mogle podnijeti čak 140 milijuna eura za taj projekt. Ipak, nakon što smo oporavili financije, u siječnju prošle godine smo odlučili da ćemo ga sami financirati i zato ćemo biti brži od drugih županija koje idu na EU sufinanciranje. Jako mi je važno da najranije moguće zatvorimo Jakuševac, posebno nakon odrona. Uvjeren sam da će sud potvrditi kako je odron na Jakuševcu posljedica grešaka u dizajnu odlagališta iz 2000-ih godina. Imamo dokumente i analize domaćih i međunarodnih stručnjaka koji su još 2008.-2012. upozoravali prethodnu vlast na ovaj problem.
Imate li rješenje za rasterećenje prometa? U zadnjih dvadeset godina u promet u Zagrebu nije se ozbiljno ulagalo – osim rotora čija je učinkovitost upitna. Zadnjih 15 godina nije kupljen novi tramvaj, tramvajske pruge su dotrajale, okretišta nisu obnavljana. Pored toga u deset godina u Zagrebu je registrirano sto tisuća novih vozila, a tome treba dodati i svakodnevni priljev vozila iz okolnih gradova i županija. Izgradili smo na istoku grada prvu dionicu produžene Branimirove, a uskoro ćemo i drugu i treću dionicu. Pripremili smo projekt za podvožnjak Medpotoki na zapadu grada. Uz Sarajevsku aveniju važan projekt je Šarengradska ulica koja je već sto godina u prostornom planu, ali nikada nije realizirana. Uz cestovnu infrastrukturu, naravno ključno je unaprijediti javni prijevoz za rješenje prometnih gužvi i tu ulažemo ogromne napore. Stigli su prvi od ukupno 80 novih tramvaja, stiglo je 65 novih autobusa na dizel, a uskoro kupujemo i 60 novih električnih autobusa. Uz to, prilagođavamo infrastrukturu za punionice električnih autobusa. Također, počeli smo fizički odvajati žute prometne trake i tražimo da grad dobije ovlast kažnjavanja vozača koji se voze u koridoru tramvaja i tako ih usporavaju.
Ali nijedan veliki grad ne može funkcionirati bez dobre gradske željeznice, a Zagreb je u tom pogledu ozbiljno desetljećima zapostavljen. Moj protukandidat Lovrić je načeo rasprave o metrou, kaže da će ga Zagreb imati za 20 godina. Super, međutim, on je više od desetljeća bio gradski pročelnik, a diplomirao je i promet, pa zašto ga onda već nije napravio? Metro je potencijalna daleka budućnost, no već sada možemo bolje iskoristiti postojeću željezničku mrežu. Imam mnoštvo sastanaka s HŽ-om i doista se nadam da će ti projekti ići brže, nezadovoljan sam tempom jer tri godine slušam da će se napraviti tri nove željezničke stanice i to se još nije realiziralo. Jer kad bismo imali samo tri željezničke stanice, prvu u Trokutu u Novom Zagrebu, drugu na Savskom mostu, tako da ljudi tu siđu i onda idu na zapad grada, da ne moraju ići vlakom do Glavnog kolodvora, i treću na križanju s Vukovarskom – znatno bi se poboljšala povezanost. Imamo dobro korištenje željeznice istok – zapad, ali ne i sjever – jug. Imali smo i niz sastanaka s HŽ-om oko željezničke poveznice zračne luke s centrom grada za što je potrebno izgraditi nekoliko kilometara pruge od aerodroma do pruge koja povezuje Sisak sa Zagrebom. To je nadležnost HŽ-a, i to isto ide sporo.
Postoje li odluke za koje biste voljeli da ih niste pokrenuli? Jeste li se ikad osjećali kao da ste pogriješili? Svaku odluku koju smo donijeli smo na kraju i proveli, no neke smo usput korigirali. Primjerice, kod ukidanja mjere roditelj odgojitelj bilo je ogromnih pritisaka. Mnogi su tvrdili da nismo normalni što to radimo jer je više od pet tisuća obitelji koristilo tu mjeru i bit će ogroman otpor. No, sada mi čak i neke bivše korisnice te mjere priznaju da smo bili u pravu. Odluka je bila nužna – mjera je godišnje koštala 70 milijuna eura, a taj smo novac preusmjerili u izgradnju vrtića. U povijesti Zagreba nikada nije sagrađeno toliko vrtića – u ove tri i pol godine otvorili smo deset, a do kraja mandata otvorit ćemo ih još tri.
Kad sam bio zastupnik u Gradskoj skupštini, proračun za vrtiće iznosio je samo dva milijuna eura godišnje za cijeli grad. To je bilo smiješno malo. Odluka je bila teška, ali ispravna. Osporavana je i na sudovima, no na kraju su malo izmijenjenu odluku potvrdili i Visoki upravni sud i Ustavni sud. Ako za nečim žalim, onda je to što nismo ranije pokrenuli projekt Centra za gospodarenje otpadom. Čekali smo izmjene pravila, ministre, različite modele. No, realno, na početku mandata financijski to ne bismo mogli izvesti, investicija u Centar vrijedna 140 milijuna eura jednostavno nije bila moguća bez EU sredstava. Sad je moguća, jer smo odgovornim vođenjem grada osigurali sredstva iz vlastitog proračuna.
Kako zamišljate Zagreb za deset godina? Kao bolje mjesto za život u svakom smislu. Kaotični urbanizam kakav smo imali proteklih desetljeća napokon će stati. Novi GUP koji planiramo usvojiti do kraja mandata omogućit će ravnomjeran razvoj grada, svaki kvart imat će dovoljno prostora za zelenilo, domove zdravlja, škole i vrtiće. Uvodimo red u brojne segmente – od terasa i parkinga do gradskih stanova. Primjerice, kako više ne bismo imali ljude koji žive u gradskim stanovima, zarađuju pet tisuća eura mjesečno, a plaćaju najam od 140 eura. Nema tog segmenta grada koji nije bio u potpunom neredu, ali to se više neće događati. Uravnoteženi razvoj grada je nešto što će se vidjeti za deset godina.
Cilj nam je policentrični razvoj Zagreba, gdje će svaki kvart imati sve potrebne sadržaje i zato razvijamo i koncept kvartovske kulture. Ne želimo da kultura bude dostupna samo u centru i samo u ustanovama, već da kvalitetni sadržaji budu prisutni posvuda. Da možete izaći iz stana i u svom kvartu otići na odličan koncert ili predstavu. Osim toga, intenzivno radimo na poboljšanju izgleda grada – čistimo grafite, oslikavamo pothodnike muralima, ulažemo u javni prostor. No, najvažnije je da Zagreb postane još zanimljiviji grad za život. Kultura u tome igra ključnu ulogu.
Za vas često kažu ne volite sport. To je potpuno neutemeljena predrasuda koja ne može biti dalje od istine. Kao, ja sam lijevo orijentiran pa ne volim sport. Jako mi je bitan sport. Sa 16 godina išao sam na nogometnu utakmicu Hrvatske protiv Nizozemske za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj. A na SP-u u Rusiji odsjeo sam u hostelu u Moskvi tjedan dana, bio sam na polufinalu protiv Engleske i na finalu protiv Francuske. Sam samcat sam otišao u Rusiju. Volim nogomet, volim sport, i sam se bavim sportom – snowboardam i trčim. Kao gradonačelnik istrčao sam i zagrebački polumaraton. A što se tiče financiranja sporta – gradski proračun za sport nikada nije bio veći jer smo ga u ove četiri godine uspjeli utrostručiti. Trenutačno iznosi 148 milijuna eura. Za usporedbu, državni proračun za sport iznosi 160 milijuna eura, što treba staviti u kontekst da je ukupni gradski proračun dvanaest puta manji od državnog.
Stižete li se danas baviti sportom? Da, iako puno manje i puno teže nego prije. Kao prvo, nemam više anonimnost – kamo god odem, netko će me snimati, fotkati, prići mi. Imam svoje metode i biram doba dana ili noći kada vježbam, ali nemam rutinu. U ovom poslu ne postoji fiksan raspored. Trudim se trčati barem dva puta tjedno. Volio bih da mogu više, kao prije, ali i ovo je nešto. Planinarenje mi je još važnije – pokušavam barem jednom mjesečno otići u planine. To mi nije važno samo zbog fizičke aktivnosti nego i zbog mira, psihičkog odmora i kvalitetnog vremena sa suprugom. To je jedan od najvećih izazova ovog posla – imam premalo vremena sa suprugom u tjednu. Zato se trudimo da, kad možemo, to bude kvalitetno provedeno vrijeme u prirodi. Oboje volimo planine i često planinarimo i po dvadesetak kilometara u danu.
Gdje planinarite? Najčešće u Alpama. Planinarimo i po Hrvatskoj, ali manje nego prije jer me sad svi prepoznaju pa na našim planinama imamo manje mira.
Možda da se zaputite na Antarktiku, tamo je nedavno vrh osvojio Kotromanović? Daleka putovanja mi u ove četiri godine nisu bila opcija. Jer kao gradonačelnik uvijek moram biti spreman brzo se vratiti u grad, uvijek se može dogoditi neka velika kriza. Međutim, prije smo putovali na daleka putovanja. Naš medeni mjesec je bio na Himalaji, oko Annapurne, planinarili smo dva tjedna i došli do visine od pet tisuća metara. Poslije smo bili na Kavkazu u Gruziji, pa u Andama u Peruu. Osim Alpa, obišli smo i druge planinske masive svijeta, a ja sam se još s 24 godine popeo na Kilimandžaro.
Jeste li se ikad našli u opasnoj situaciji na planini? Naravno, planina je nepredvidiva. Vrijeme se može naglo promijeniti, treba biti spreman na sve uvjete. Na Kilimandžaru sam imao problema s visinskom bolešću koja je isto nepredvidljiva – krenuo sam prehlađen i to me pogodilo jače nego što sam očekivao. Bio je to test volje i upornosti, no uspio sam se popeti na vrh (5895 metara), iako je ekipa sumnjala da ću izdržati. Na Annapurni smo imali situaciju koja je mogla završiti loše. Trebali smo prijeći prijevoj Thorong La na oko 5400 metara, ali te noći pao je snijeg na visini od 5000 metara gdje smo spavali i ujutro je vidljivost bila gotovo nikakva. Dvije godine ranije na tom je mjestu poginulo četrnaest ljudi. Na kraju smo, na savjet vodiča, odlučili ne riskirati i vratili smo se. Odluka nije bila laka, ali planinu treba poštovati.
Danas su visine dakle u drugom planu... Da, sada su to uglavnom niže planine. Ali i Medvednica mi znači kad imam priliku za mir. Nije mi važna visina, nego osjećaj koji planina pruža – put prema vrhu, spuštanje, cikličnost koja podsjeća na sam život. Supruga i ja bordali smo po Alpama, ali i po pijesku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i pustinjskim dinama u Peruu. Tako da je daska uvijek tu negdje. Baš je sada izišao video sa Sljemena, spustio sam se po Bijelom spustu da najavim početak radova na novoj sjedežnici koja će biti završena do sljedeće skijaške sezone. Bit će to četverosjed s većim kapacitetom – dvije tisuće ljudi na sat. Uz to radimo nove biciklističke staze na Sljemenu, bolje ćemo markirati planinarske puteve, sagraditi adrenalinski park za djecu, a uređujemo i gornju postaju stare žičare u veliki informacijski centar. Nova sjedežnica bit će dostupna i biciklistima, tako da će Sljeme biti atraktivno cijele godine, a ne samo zimi.
Je li supruga ikada požalila što ste postali gradonačelnik, s obzirom na sve izazove koje taj posao nosi? Ono što mi osobno najteže pada jest taj nedostatak zajedničkog vremena. Moja supruga i ja se zaista volimo i svakako bismo voljeli imati više vremena jedno za drugo.
Konkurencija bi vam savjetovala da potražite drugi posao. Još jedan mandat, pa ćemo vidjeti.
U Zagrebu se iskristalizirala situacija za lokalne izbore. Kandidati su uglavnom poznati. SDP je odustao u vašu korist. Imate li možda ambicija sve riješiti u prvom krugu? Odlučili smo se za predizbornu koaliciju sa SDP-om jer smo zajedno jači. Uostalom, i dosad smo bili u postizbornoj suradnji u Gradu Zagrebu koja je funkcionirala korektno. Bude i tenzija, ali mislim da je to u odnosu na druge koalicije sasvim korektna suradnja. S obzirom na neka istraživanja, mislim da je moguće da pobijedim u prvom krugu. Ako se to dogodi, to bi bilo prvi put na izborima za gradonačelnika u Zagrebu. Ali, u svakom slučaju uvjeren sam da ćemo uvjerljivo pobijediti.
Daleko su parlamentarni izbori, ali nikad se ne zna s obzirom na tanku većinu u parlamentu. Je li vaša koalicija sa SDP-om put za neku čvršću suradnju i na državnoj razini? U nekim gradovima poput Zagreba, Splita, Osijeka i Dubrovnika smo u koaliciji sa SDP-om za lokalne izbore, ali negdje poput, primjerice, Rijeke i Pule, nismo. Što se tiče nacionalne razine, definitivno smo za suradnju što se tiče formiranja Vlade. Mi smo zelena ljevica, oni su lijevi centar, i u tom smislu prirodno je da surađujemo sa SDP-om. Lokalni izbori su svakako i priprema za parlamentarne izbore i u tom smislu želimo poručiti i da smo spremni za preuzimanje odgovornosti na nacionalnoj razini.
Imate li kao ipak manji partner bojazan da bi vas SDP s vremenom mogao uništiti, kao HDZ svoje partnere? Mi i nismo baš mala stranka od jedan ili dva posto, već od desetak posto potpore. Treća smo stranka u državi i upravljamo glavnim gradom. U nekim gradovima mi smo manji partner, ali što se tiče Zagreba, mi smo veći partner od SDP-a, što su pokazala i istraživanja. Smatram da se možemo dobro nadopunjavati.
Jeste li zapostavili ostatak Hrvatske zbog angažmana u Zagrebu? U cijeloj Hrvatskoj, od Pule do Osijeka, Karlovca i Dubrovnika, imamo gradske vijećnike. U Pazinu imamo gradonačelnicu i očekujemo njezin drugi mandat. Na ovim lokalnim izborima ćemo imati bolji rezultat i sigurno ćemo imati više vijećnika, jer osnovano je dosta novih lokalnih organizacija stranke. Kada smo preuzeli Zagreb, on je bio devastiran i dobar dio mojih resursa kao jednog od koordinatora stranke je potrošen na Zagreb pa se nisam mogao dovoljno baviti razvojem stranke u drugim dijelovima Hrvatske. Ali imamo dvoje koordinatora stranke pa je Sandra Benčić preuzela nacionalnu politiku i vodi saborski klub i s glavnim tajnikom stranke Teodorom Celakoskim razvija lokalne grupe po cijeloj Hrvatskoj.
Vjerojatno znate za prokletstvo tog trećeg mjesta na hrvatskoj političkoj sceni. Sve stranke koje su bile na trećem mjestu su praktički nestale. Imate li straha od takvog scenarija? Te stranke su nestajale nakon jednog mandata, a mi smo prisutni već gotovo deset godina. Velika razlika u odnosu na te stranke je što mi upravljamo glavnim gradom Hrvatske.
Dvije najveće stranke vjerojatno imaju ambiciju da tu poziciju sačuvaju i sve će učiniti, bez obzira na koalicije, da tako i ostane. Mi gledamo što je dobro za građane, a vjerujem da je za građane Hrvatske najbolje da nakon 12 godina HDZ ode u oporbu.
Za građane je dobro i da vi kao gradonačelnik dobro surađujete s premijerom. Nekad se čini da je suradnja dobra, a nekada i nije. Da, nekad je suradnja dobra, a nekad je manje dobra i tenzije uvijek postoje. Jasno je da smo mi politički suparnici, a s druge strane imamo izvršne pozicije gradonačelnika glavnog grada i premijera, tako da smo u puno stvari osuđeni na suradnju. Tako je, recimo, oko obnove od potresa ili oko nekih ključnih EU financiranih projekata. Primjerice, kad se radi o velikim vodnim investicijama od više od 300 milijuna eura, što nije bitno samo za Zagreb nego za cijelu Hrvatsku. Ako Zagreb ne smanji svoje svoje gubitke u vodoopskrbnoj mreži, a znamo da se četiri desetljeća nije ulagalo u tu vodoopskrbnu mrežu, onda ni Hrvatska neće moći zadovoljiti indikatore koje traži Europska unija da bi dobila novac iz EU. To su zajednički problemi. U tom smislu, bez obzira na razlike, moramo surađivati.
Gdje ste još surađivali? Dogovorili smo financiranje maksimirskog stadiona pola-pola. Imovinsko-pravni spor oko nacionalne sveučilišne bolnice u Blatu smo isto tako riješili s Vladom, pa će država sad imati čistu situaciju da gradi novu bolnicu. Mi smo pak dobili zemljišta od države za nove domove za starije, vrtiće i škole.
Nametnulo se i pitanje novog naoružavanju Europe zbog rata u Ukrajini i novih geopolitičkih odnosa u svijetu. Podržavate li to, kao što su to ovih dana podržali i njemački Zeleni? Okolnosti su takve da treba jačati naše obrambene snage. Mislim da je zanimljivo što je predsjednik Milanović rekao na inauguraciji da se ne slaže da naša obrana nema cijenu. Ona ima konkretnu cijenu. To nisu mala sredstva i treba naći balans između toga da se povećavaju sredstva izdvajanja za obranu, a s druge strane da ne zanemarimo sve one tekovine socijalne države te da imamo dobro obrazovanje i dobro zdravstvo. Treba imati balans, ali treba li povećati izdvajanja za obranu – naravno da treba.
Zna li se broj ratnih skloništa i njihovo stanje u Zagrebu? Je li napravljena inventura tih skloništa? Grad nema puno skloništa u svom vlasništvu, ima ih osamdesetak. Država je ukinula sve propise koji reguliraju izgradnju i održavanje skloništa tako da su to danas de facto obični gradski prostori kao i svaki drugi. Isto vrijedi i za privatna skloništa u zgradama. Grad Zagreb čeka donošenje odgovarajuće regulative te će se u najkraćem roku uskladiti s njom, jednom kad bude donesena. S druge strane stalno radimo s civilnom zaštitom i izvodimo vježbe, pozivamo građane da volontiraju i da se učlane u civilnu zaštitu jer je to plemenito. Ja sam to i osobno radio, kad je bio potres kao član civilne zaštite bio sam na Trgu Franje Tuđmana u šatorima koje smo podigli za slučaj da bude novi potres, a i za one koji nisu mogli spavati u svojim domovima. U Glini sam nakon petrinjskog potresa volontirao tjedan dana. Mislim da nema ništa plemenitije od volontiranja i bilo bi odlično da se što više ljudi angažira.
Kakav je stav stranke Možemo oko moguće izgradnje nuklearke u Hrvatskoj? Zelene stranke uglavnom su skeptične prema trenutačnoj nuklearnoj tehnologiji prvenstveno iz perspektive radioaktivnog otpada za koji ne postoje najbolja rješenja. S druge strane Hrvatska i dalje ima velike potencijale za obnovljive izvore energije koji su neiskorišteni, tako da smo više fokusirani na njihov razvoj. Ponosan sam što smo u Zagrebu učetverostručili kapacitete solarnih elektrana na krovovima, planiramo to udeseterostručiti, a ulažemo puno i u energetsku učinkovitost zgrada.
Imate li premijerskih ili predsjedničkih ambicija? Ne. Fokusiran sam na Zagreb.
Zašto? Ne vjerujem da netko u politici može biti sve i da danas može biti kandidat za jednu, a sutra za drugu funkciju. Ja živim s ovim gradom, bio sam u Zelenoj akciji i počeo volontirati još u srednjoj školi. Sa 16 godina išao sam u prvu akciju protiv ilegalnog šljunčarenja i zakopavanja opasnog otpada u vodocrpilištu pored Save, tako da sam se krenuo baviti tim temama i Zagrebom još od srednje škole. Vodio sam Zelenu akciju i prosvjede protiv uzurpacije pješačke zone u Varšavskoj za Horvatinčićevu garažu. S druge strane i magistrirao sam na Cambridgeu na temu održivog razvoja gradova. To je ono što me zanima i volim ovaj grad. I ne vidim za sebe neku drugu političku funkciju.
Koliko se dugo vidite na gradonačelničkoj funkciji? Sigurno bih htio još jedan mandat, a nakon toga je pitanje hoću li htjeti treći. Mislim da je osam godina dovoljno vremena da se realiziraju zamišljeni projekti, a nakon toga zašto netko drugi ne bi bio gradonačelnik ili gradonačelnica? Mislim da nije dobro da imamo istog gradonačelnika 20 godina, trebalo bi to u velikim gradovima ograničiti na dva mandata.
Gdje se onda vidite izvan politike? Nisam ušao u politiku da tu ostanem zauvijek. Radit ću nešto drugo, vratiti se istraživanju u akademskom sektoru ili otići u privatni sektor. Žalosno je gledati ljude koji rade različite kompromise samo da bi zauvijek ostali u politici. Ja sam u politiku ušao da donesem promjene, da radim za javni interes. Ne može se na izvršnim pozicijama vlasti dugo biti. To jako troši i nakon desetak godina čovjek gubi energiju, snagu i motivaciju.
Kada ste prvi put pomislili: “Možda bih ja mogao bit gradonačelnik?” Je li to bilo u mladim danima? Nikada nisam u mladim danima pomislio ni da ću ući u politiku, kamoli da ću postati gradonačelnik. Da su druge stranke provodile politike i inicijative koje bi mi bile bliske i za koje sam se borio, vjerojatno ne bih ušao u politiku. Nakon aktivizma borim se za Zagreb i kroz politiku. Borim se za to da ga očistimo od nereda, da ostvarimo projekte koje su drugi obećavali 20, 30 ili 40 godina. Borim se za interese grada prema drugim institucijama i akterima.
Za mene to nije velika razlika – aktivizam je također borba za opće dobro, a ja se isto borim za opće dobro. Ne radim ovo zbog plaće. Radim ovo jer vjerujem u to. U tom smislu nikad nisam razmišljao o tome da ću postati gradonačelnik niti sam to ikada želio. U politiku sam ušao tek 2017. godine kada sam se kandidirao na lokalnim izborima. Tada je moj cilj bio ući u Skupštinu. Na tim izborima, kao kandidat za gradonačelnika, dobio sam četiri posto glasova, a naša koalicijska lista imala je oko 7,5 posto, a u četiri sljedeće godine narasli smo na 45 posto. To je bio velik rast. Ali da mi je netko tada rekao da ću postati gradonačelnik Zagreba, ne bih mu vjerovao. U tom smislu, to nije bila neka želja, nego pitanje odgovornosti i razvoja događaja.
Išao sam u to s punom sviješću o situaciji. Ušao sam u tu funkciju, s nasljeđem od dva desetljeća pod vladavinom čovjeka koji je postao simbol korupcije i svih negativnosti. Pa njegove pročelnike su uhićivali pred mojim očima! U prvih nekoliko tjedana mog mandata u gradskim poduzećima i gradskoj upravi bila su non-stop uhićenja. Mislim da nijedan gradonačelnik u Hrvatskoj nije imao takvu primopredaju vlasti. Možete zamisliti kakav nered je naslijeđen, takvu tranzicija vlasti ne bih poželio najgorem neprijatelju.
Ideološka pitanja su često na stolu u Hrvatskoj. Mnogi bi željeli, recimo, zabraniti Trnjanske krijesove za Dan pobjede nad fašizmom, na koji i vi odete. A s druge strane neki su mislili da ćete odbiti odbiti dozvolu za koncert Thompsona. Čime se rukovodite kod tih tema koja dijele društvo? Moj program bio je vrlo jasan kad sam izabran za gradonačelnika i naveo sam da ću primjerice svake godine sudjelovati na Zagreb Prideu i Trnjanskim krijesovima. Međutim, u gradskoj politici mnoge svjetonazorske teme nisu moj prioritet. Mnogi su prije četiri godine govorili da mi je glavni prioritet vratiti Trg maršala Tita, ali ih je stvarnost demantirala kao što sam i govorio u kampanji 2021. godine da mi je prioritet obnova grada nakon potresa, a ne nazivi trgova.
Nisam se ni oko novih spomenika nešto posebno angažirao jer su drugi problemi bili na prvom mjestu, poput nedostatnih kapaciteta vrtića. Neki su me kritizirali, recimo, zbog Hoda za život kad nismo dozvolili da se njihove zastave postave na gradske jarbole jer imamo jasne svjetonazorske stavove i službenu gradsku politiku vezano za prava žena oko pobačaja na zahtjev. Zastave i manifestacije koje traže zabranu pobačaja ne mogu biti postavljene na gradske jarbole jer bi to značilo da je to onda službena politika grada. Međutim, Hod za život uredno od grada dobiva dozvolu da postavi svoje štandove na javnu površinu, što znači da im nije ograničena sloboda okupljanja i govora. Što se tiče Thompsona, on nije moj politički ni glazbeni izbor, ali smatram da su zabrane koncerata kontraproduktivne. Zato nije bilo zabrane njegova koncerta, a što se tiče nedozvoljenih obilježja koja bi mogli imati neki koji će doći na koncert, na policiji je da sankcionira ono što je nezakonito.
Koji su vaši glazbeni afiniteti? Thompson nije, vjerojatno nije ni Aleksandra Prijović i slični pjevači koji su punili Arene. Na narodnjacima me sigurno nećete vidjeti. Bio sam u Areni na Iron Maidenu, Nicku Caveu i sličnim koncertima, a pohodim i INmusic. Kao klinac imao sam punk bend, slušao sam grunge, punk, hard rock... ali nisam nikakav elitist u glazbi, slušam stvarno svašta. Sad slušam čak i trap punk. Ali kada odem na neku svadbu, pjevat ću sve – od dalmatinskih klapskih do zagorskih i slavonskih, tu sam otvoren i često se hvatam za mikrofon. Sad kada sam gradonačelnik mogu malo zlorabiti funkciju i popeti se na binu i zapjevati s npr. Gibonnijem, Gopcem ili Grašom.
A što je s tim punk bendom bilo? Jeste li imali nekakve svoje pjesme? To je bila tinejdžerska priča koja nije dugo potrajala, no svirali smo i po drugim zemljama, a ne samo po Hrvatskoj.
Jeste li svirali neki instrument? Išao sam u glazbenu školu i svirao harmoniku, ali to se nije uklapalo u punk bend, tako da sam na kraju pjevao. Ja sam Fiju briju generacija. Ti koncerti su obilježili moje srednjoškolsko razdoblje.
Kako se još opuštate u slobodno vrijeme? Pogledamo doma neki film ili seriju, radije nego da idemo u kino. Volim posebice SF žanr.
Živite i dalje na Trešnjevci, niste se selili? Ne, nisam se selio. I dalje živim u stanu od 40 kvadrata. Nekada me strani veleposlanici pitaju – gdje je vaša rezidencija? Ne vjeruju mi kad kažem da živim u stanu od četrdeset kvadrata.
Pas Boško je živ? Da, Boško je živ, zdrav, ima sad već dvanaest godina, a to su ozbiljne godine za psa. Ali u dobrom je stanju, trči s nama i planinari.
Stignete li kad kod roditelja na ručak? Stignem, ali ne toliko često koliko bih htio. Oni žive u Zaprešiću i vidimo se otprilike jednom mjesečno.
Bude li rasprava s tatom, on je bio član konzervativne stranke Projekt domovine? Već i prije smo prestali razgovarali o politici jer bismo ušli u prežučne rasprave. On se povukao, zapravo više nije politički aktivan i nije član neke stranke. Imam njegovu podršku, prati sve moje presice, intervjue, daje savjete... Podržava me i to mi je bitno, ali svjetonazorski smo u nekim temama na različitim stranama.
Daju li roditelji neki savjet, pa kažu “Nemoj, sine, graditi most na tom mjestu” ili: “Bilo bi dobro izgraditi negdje neku bolnicu”? Naravno da daju i saslušam strpljivo njihov savjet kao i svačiji drugi, a odluke donosim sam uz konzultacije s najbližim suradnicima, prije svih sa svojim zamjenicima Danijelom i Lukom.
Stric vam je svećenik Ivo Tomašević. U kakvim ste odnosima, čujete li se ponekad? Čujemo se, samo nedovoljno koliko bismo htjeli. On živi u Sarajevu.
U Zagrebu ste rođeni, ali dosta ste se selili? Rođen sam u Petrovoj bolnici i do pete godine smo živjeli u Zapruđu, to je bio moj prvi kvart. Onda smo jednu godinu živjeli u Velikoj Gorici te se zatim preselili u Zaprešić i tamo sam išao u osnovnu školu. Srednju školu sam odradio u Zagrebu, u VII. gimnaziji u Križanićevoj, a kada sam krenuo na fakultet, iselio sam se iz roditeljskog doma i preselio u Zagreb gdje sam živio kao podstanar desetak godina po različitim zagrebačkim kvartovima dok nisam kupio stan na Trešnjevci.
Kakvo ste djetinjstvo imali? Je li bilo skromno ili ste živjeli u blagostanju? Bili smo radnička obitelj. Tata je izgubio posao kad se vratio iz rata, a bio je dragovoljac, i onda je morao raditi svašta da preživimo. Prodavao je ribu na tržnici, ne znam što nije radio. Radio je u Gavriloviću, putovao iz Zaprešića u Petrinju svaki dan tamo i nazad, a mama je radila dva posla. Nije im bilo lako. Čak nisu bili sigurni da li da idem u gimnaziju ili u neku tehničku školu, jer nisu bili sigurni hoće li imati dovoljno novca da mi pomažu dok studiram. Ali na kraju sam završio faks te magistrirao na Cambridgeu uz stipendiju koju sam zavrijedio svojim radom. Kao klinac sam jedno vrijeme živio i na selu. Bio je rat i tata je bio na fronti, pa smo mjesecima živjeli kod ujne i ujaka na selu u Zagorju odakle je moja mama. Naučio sam raditi sve seoske poslove, od okopavanja kukuruza do ispaše krava.
Je li taj dio života utjecao na vašu ekološku svijest? Ne znam, moguće, ali jako mi je drago da sam imao taj dio djetinjstva jer me i to formiralo. Život na selu od jutra do mraka i seoski poslovi zahtijevaju disciplinu, i kod čovjeka stvore radne navike.
Očekujete li da ćemo uskoro u Zagrebu voziti robotaksijima? U nekoj relativno bliskoj budućnosti, mislim da hoćemo.
Biste li se vi vozili? Zašto ne? Nemam straha od takvih iskustava. Pratim tehnologiju, vjerujem u znanost, a oduvijek me zanimaju nove pametne tehnologije. Kao klinci smo brat i ja dobili kompjutor, učili programirati još na početku osnovne škole. Brat je završio FER i danas ima svoju IT tvrtku koja radi za američko tržište.
Ima li neka situacija koja vam je na neki način obilježila djetinjstvo? Ima jedna scena iz najranijeg djetinjstva, kad sam imao dvije godine, tako da nemam izravno sjećanje na taj događaj. Išao sam s tatom na Bundek koji je tada bio divlji. To je bila šoderica, a ja sam gledao stariju djecu kako skaču u vodu. I ja sam odlučio skočiti s manjeg mosta u vodu. Moj tata to nije vidio nego su klinci potrčali prema njemu i vikali što se dogodilo. Odmah je skočio u vodu i zaronio, no nije me mogao pronaći jer se diglo puno mulja, pa je opet zaronio i tražio me. Na kraju je vidio samo moja stopala kako klize iznad mulja prema dolje, uhvatio ih i izvukao me van. Skoro sam se utopio. To je bilo iskustvo blizu smrti.
Možda se od tada u vama usadio i taj pustolovni duh? Možda, nije čudo što sam se kasnije penjao planinama i proputovao cijeli svijet. Bio sam u skoro 60 država svijeta, od toga više od 40 njih poslovno. Već s 21 godinom sam izabran za mladog savjetnika UN-a za okoliš za cijelu Europu.
Koje su vam tri najbolje? Tanzanija mi je jedna od najljepših, ima prelijepu prirodu. Tamo je najveća koncentracija divljih životinja na svijetu, u Serengetiju, ali i Kilimandžaro i Zanzibar gdje sam ronio. Peru je isto super, ima divne pustinje, planine, rijeke, džungle... Nepal mi je isto odličan zbog Himalaje.
Koji su veliki gradovi po vašem ukusu? Lisabon mi je najljepši europski grad, tamo sam zaprosio suprugu pa imam i neke posebne veze s njim. Berlin mi ima najbolju atmosferu i energiju. Rio de Janeiro ima najljepšu geografiju svijetu, ali je dosta nesiguran, s puno krađa. Kad putuješ po svijetu, zapravo vidiš koliko Zagreb ima nevjerojatnu javnu sigurnost. Ljudi to često uzimaju zdravo za gotovo, nisu ni svjesni koliko su iz perspektive sigurnosti bezbrižni jer žive u Zagrebu.
Kad će se opet valjati po asfaltu? Zna li se što?