Ponekad sa štapom, ponekad bez njega, on hoda vrlo oprezno i polako. A u njemu hoda povijest i još uvijek živa legenda. Maestro Zubin Mehta, jedan od posljednjih dirigentskih divova koji hodaju zemljom.
Napisao sam ove riječi prije tri mjeseca nakon gostovanja Zubina Mehte na Ljubljanskom festivalu, ponavljam ih opet nakon što sam isti prizor gledao prije tjedan dana na pozornici beogradskog Kolarca. Samo što nije bilo štapa kojim se, doduše, i u Ljubljani maestro Mehta pomagao, oslonjen o ruku asistenta, samo kada je dolazio pred orkestar dolje u rupi, za izvedbe Verdijeva "Trubadura". Kada je trebalo izaći pred orkestar gore na pozornici, pred publiku i televizijske kamere, Mehta hoda sam, samo s dirigentskim štapićem u ruci. U međuvremenu je, neposredno nakon Ljubljane, bio i u Sarajevu, u kojem je s orkestrom Sarajevske filharmonije obilježio 40. godišnjicu Mozartova Requiema, koji je te ratne 1994., u gradu pod opsadom i granatama, otirući suze dirigirao u polurazrušenoj Gradskoj vijećnici. Ovaj put slavio je život i mir glazbom Čajkovskog.
Otvori KEKS Pay
