Kada mi je, na početku ovogodišnje korizme, prijatelj predložio da mu se pridružim na duhovnoj obnovi u šutnji, nisam nimalo razmišljao i odmah sam prihvatio.
Slučajnost je htjela da sam upravo dovršavao s čitanjem “Znaka Jonina”, najnovije knjige trapista Thomasa Mertona, koju je početkom godine na hrvatskom objavio Verbum, a koja me uvukla u “oblak tišine”.
“I ponos i poniznost traže nutarnju tišinu. Ponos nastoji oponašati Božju tišinu prisilno nepokretnošću. Ali Božja je tišina savršenost samoga života, a tišina ponosa je smrt. Poniznost traži tišinu ne u neaktivnosti nego u uređenoj aktivnosti, u aktivnosti svojstvenoj našemu siromaštvu i bespomoćnosti pred Bogom. Poniznost započinje molitvu i u riječima pronalazi tišinu…“, piše Merton, a mi u našu tišinu odlučujemo zakoračiti onaj vikend prije Velikoga tjedna. Točnije, program traje od četvrtka do nedjelje, u jednom starom samostanu, kojemu neću ovom prigodom navoditi ime, kao ni ime organizatora ovih duhovnih vježbi.
Korizmeno vrijeme, osobito kako se približava Veliki tjedan i Uskrs, snažno je nabijeno i koncentrirano duhovno vrijeme. Korizma je zbog toga, u pravilu, ispunjena predavanjima i tribinama, duhovnim seminarima i obnovama, pa svatko može, s jedne strane, pronaći ono što mu odgovara. Odnosno, s druge, sam se duhovno pripremati i nadograđivati. Ove korizme odluka je pala na – tišinu. “Između sebe i stvari mi postavljamo riječi. Čak je i Bog postao samo još jedna konceptualna ne-stvarnost u ‘ničijoj zemlji’ jezika koji više ne služi za uspostavljanje zajedništva sa stvarnošću“, veli Merton.
Četvrtak – Stresni polazak iz Zagreba
Nakon što smo se dogovorili za mjesto susreta, shvatili smo da nam valja proći kroz najveću gužvu, nakon završetka radnog vremena, kroz cijeli grad. Tako smo u polasku kasnili oko pola sata, što nam je izazvalo priličnu nervozu. Naravno, mobiteli su zvonili i kada smo izašli iz grada. No, sve se polako počelo smirivati kako smo se približavali našem odredištu. Samostanu koji će nam sljedeća tri i pol dana biti dom šutnje i molitve, ne znajući, zapravo, što nas točno čeka. Usprkos kašnjenju u polasku, stižemo među prvima. U blagovaonici, na večeri, za stolom je tek polovica od dvadesetorice s kojima ćemo dijeliti iduće dane. Večera je lagana. Nema nikakve posluge, pa stolove sami raspremamo. Šutnja još nije službeno započela. Dobivamo svatko svoju sobu. Mene je zapala manja “ćelija”, uredna i čista, sve je novo i gostoljubivo. Zatvaram vrata iza sebe i prvi se put susrećem s tišinom, koja će me potpuno preuzeti sljedećih dana. No, napuštam je već nakon kraćeg vremena, jer u kapelici počinje misa, kojom zapravo i “službeno” počinje šutnja i duhovna obnova, koja počinje razmatranjem zašto smo ovdje. Sijedi misa, pa kratki komentar evanđelja i ispit savjesti, također u tišini. Iz kapelice razilazimo se bez ijedne riječi. Odlazim u svoju sobu. Čitam dugo u noć. Tišina je sveprisutna. A kad sam isključio svjetlo, iznenadio me apsolutni mrak kakvoga se ne može sresti u gradu. Mrak i tišina.
Petak – razmatranje, misa pa tek onda doručak
Odluka s početka korizme da dan ne započinjem kavom pokazala se dobrom prvoga jutra, jer je prvi dan započeo razmatranjem u osam ujutro, nakon kojega je uslijedila misa, pa tek onda kava i doručak. Probudio sam se prije budilice i imao vremena za osobnu molitvu i raspetljavanje misli koje su sa mnom došle iz Zagreba. Petak je radni dan i, premda sam se odjavio iz redakcije, nisam siguran da se neće dogoditi nešto zbog čega ću morati pisati. No usprkos tome, ostavljam mobitel u sobi. Još sinoć sam odlučio da neću raditi bilješke na razmatranjima koje drži svećenik premda vidim da neki pomno bilježe svaku riječ. To su kateheze od pola sata. Imat ćemo ih četiri dnevno. Pokušat ću tu šutnju primijeniti i na taj dio, tj. ne bilježiti ništa, nego tek u svojoj sobi zapisati ono što mi se čini važno. Na primjer, kaže da grijeh znači mrziti Boga. Mrziti je suprotno od ljubiti… “Samo jedno ćemo biti pitani na kraju života: koliko sam bio zaljubljen?”, čuo sam i kasnije zabilježio dodajući kako se radi o testu ljubavi, a ne o “boležljivoj emocionalnosti”…
Doručak, kao i svi obroci, prolaze u šutnji. Odnosno, cijelo vrijeme obroka čitali smo životopis jednoga sveca iz pera njegova najbližeg suradnika. Čitali smo tako da je knjiga išla od stola do stola, tj. od čitača do čitača. Izmijenilo bi nas se pet-šest. Onda bi zazvonili zvoncem, znak da je obrok dovršen. U tišini pospremamo stolove i napuštamo blagovaonicu. Idemo do kapelice na kratak posjet Presvetom sakramentu. Klanjanje traje petnaestak minuta. A nakon toga ono što me nekako najviše raduje, odlazak u sobu i ulazak u apsolutnu tišinu. Primaknuo sam kožnu fotelju tik do prozora. Čitam, molim i gledam kroz prozor u zelenilo koje probija na obližnjem proplanku. Došla je i jedna srna. Tišina je u jednom trenutku tolika da mi se učinilo da me zaboljelo u ušima. Mobitel je stišan. Javljam se samo doma i na najhitnije pozive kojih, na sreću, nema mnogo.
Subota – čini mi se kao da sam tu već deset dana
Budim se, ponovno, prije budilice. Iz kreveta promatram kako prozor izranja iz noćne tame u sivkasto jutro. Hladno je vani, a unutra ugodno toplo. Nitko se ne čuje. Imam vremena za redovitu jutarnju molitvu. Ništa je ne remeti. Baš ništa. Čak ni misli, koje sam sa sobom dovezao iz Zagreba. Kao da su se i one utopile u ovu tišinu, pa nemaju onu snagu zapletanja i raspletanja, kao inače.
Današnji raspored isti je kao i jučer: razmatranje, sveta misa, doručak, čitanje u dnevnom boravku, pa drugo razmatranje, ispit savjesti u kapelici i prije ručka predavanje u dnevnom boravku. Priznajem da sam preskočio predavanje i ostao u tišini svoje sobe do ručka. Potpuno me tišina usisala u sebe. Čitajući knjigu i moleći u fotelji pokraj prozora, kao da sam i zadrijemao na trenutak. Nisam registrirao, a nije ni važno.
Mobitel češće pogledavam nego jučer, jer stižu vijesti s prosvjeda u Zagrebu. Ne dopuštam da me uznemire. I danas, kao i jučer, nakon odmora poslije ručka imamo križni put u kapeli. Kapela je mala i ugodna, s tapeciranim klupama i klecalom, tamnog drvenog stropa. Na oltaru dominira slika uznesenja Blažene Djevice Marije. Svjetlo je prigušeno tijekom razmatranja, pa često gledam upravo u sliku. Teme razmatranja su eshatološke, tj. one o posljednjim stvarima, raju, čistilištu i paklu…
Nedjelja – prvi razgovor tijekom ručka
Cvjetnica je. Misa. S Kristom ulazimo u Veliki tjedan. Znamo kako će završiti. Velikim petkom? Ne, nego Uskrsom. Pobjedom. Predokus te pobjede mogao se osjetiti i u tišini ovih dana, koja je sve prožela. I duh i misli i tijelo. I riječi koje smo za ručkom, prvi put među sobom, na rastanku međusobno razmijenili.
