Hyvää päivää! Mittää kuuluu? – prolama se autobusom muški glas dok se starija gospođa polako uspinje u veliko vozilo. Nakon što je prepoznala osobu za volanom, uzvraća osmijehom i jednakim riječima: Dobar dan! Kako ste? Vozač južnjačkog temperamenta tada objašnjava nešto na tečnom finskom, a pričom uspijeva nasmijati nekoliko ostalih putnika. Hrvat Luka Dujmović, 2000 kilometara udaljen od svog rodnog Bihaća, već je devet godina dio života putnika u glavnom gradu Finske.
“Ovamo sam došao prije 16 godina, a nakon nekoliko različitih poslova, odlučio sam postati vozač u Helsinkiju”, govori Dujmović dok zatvara vrata bijelo-plavog autobusa gradske kompanije Helsingin Bussilliikene. Vozimo se od kvarta Vanhakaupunki (fin. Stari grad) prema četvrti Munkkiniemi. Pokraj nas promiču bijele betonske zgrade, pa nastambe od crvene opeke, a onda cijelo prostranstvo zelenila. Rijetko koji europski grad ima toliko šume. “Posao nije nimalo jednostavan, nekad se radi i po 12 sati pa ne ostaje vremena za obitelj ni druge aktivnosti”, govori Dujmović te dodaje: “No mi stranci navikli smo na surov život. Nama ništa nije teško.” On je samo jedan od brojnih stranaca vozača. Najveća gradska prijevoznička kompanija Helsingin Bussiliikenne Oy zapošljava 1300 vozača, od kojih je 43 posto stranaca. Najviše je Estonaca, Rusa, ljudi iz bivše Jugoslavije i Somalije. Tvrde da imaju 30 Hrvata.
Fincima neatraktivan posao
“Nedostaje nam vozača. Zašto je tome tako... Hm, bojim se da taj posao nije dovoljno kvalitetan Fincima”, kaže Jussi Mertanen, direktor odjela za ljudske potencijale u Helsingin Busilliikenneu. Neto plaća vozača autobusa u Helsinkiju kreće se od 2300 do 3000 eura mjesečno, ovisno o broju sati i liniji. “Čini mi se da ljudi odbijaju voziti autobuse unatoč visokoj stopi nezaposlenosti”, dodaje Mertanen. Stopa nezaposlenosti u Finskoj iznosi devet posto.
U zoni Helsinkija vozi nekoliko kompanija koje se međusobno natječu za dobivanje linija. Veolia Transport i Nobina Transport također imaju sve više stranaca u svojim redovima.
“Vjerujemo da taj posao nije atraktivan Fincima. Uskoro ćemo imati jednak broj domaćih ljudi i stranaca”, kažu u Nobina Transportu. Uz polaganje vozačkog ispita potencijalni vozači moraju naučiti i finski jezik, za što se brinu kompanije.
U međuvremenu Luka Dujmović upravo završava prvi dio smjene. Na pauzu odlazi u četvrt Ruskesuo gdje se nalazi sjedište i garaža poduzeća. Unutra je prilično živo. To je ujedno mjesto gdje se čuju najrazličitiji jezici svijeta. Dio vozača, čekajući smjenu, igra biljar. Neki vode žestoku raspravu, dok ima i onih koji uče finski, čitaju ili pak gledaju televiziju. Jedan crnac potpuno sam igra pikado. “Ma to se on bre priprema za bacanje koplja. Kada se vrati doma da bude u formi. U Finskoj nažalost imaju samo male strele”, u prolazu dovikuje mladić kojega zovu Dušan. Ljudi s ovih prostora, čini se, zadrže specifičan smisao za humor i kada se nalaze daleko od kuće.
“Dobar dan, kako ste?” pozdravlja Franjo Tredinjak, vozač rođen u Zagorju, u Svetom Križu Začretju. Franjo je posebno omiljen među Hrvatima u Helsinkiju, ponajviše zbog pripremanja hrvatskih jela u svom domu, okupljalištu ljudi punih nostalgije za domovinom. Njegovoj ženi Finkinji nije trebalo dugo za privikavanje na hrvatske specijalitete. Poput Dujmovića, i Tredinjak je nakon različitih, uglavnom teških poslova, sreću pronašao u autobusu.
Uskoro nam se pridružuje mladić s Kosova Edin Haxhiu. Prije nekoliko trenutaka odbio je preuzeti vožnju autobusa s oštećenim staklom. U Finskoj su propisi strogi, a kazne velike. “Ovdje su svjesni da nemamo kamo i da smo možda spremni riskirati, no nikad ne bih pristao na nešto mimo propisa”, kaže Edin. Naglašava da je život u Finskoj dobar te da se može zaraditi.
“Mi smo ljudi navikli na rad. Ovdje ne živimo od državne pomoći”, govori Hurija Mujić-Muminović, koja je u Finsku došla kao izbjeglica nakon tragičnog događaja u Srebrenici 1995. Žene za volanom velikih vozila u Finskoj nisu rijetkost.
Ovi ljudi su zapravo jedna posebna neformalna grupa. A biti dio grupe i te kako je bitno. Podrška članova može biti važna pri dobivanju željene linije, dodatnih sati, uvjeta, pa čak i povišice. Estonci čine posebnu skupinu, Rusi se međusobno podupiru... Druže se, dakako, oni međusobno, no ipak je vidljivo svojevrsno grupiranje.
Na finskim ulicama, osim zakonski propisanih pravila, vrijede i ona specifična. Stranac može ostati nemalo iznenađen u kontaktu s putnicima. Vozač tako ne smije povisiti glas da im nešto objasni, jer se uplaše ili smatraju takav stav neprijateljskim.
“Mi smo kapetani, no ne smijemo ništa reći. Prilikom obraćanja putnicima moramo biti krajnje oprezni”, napominje Murija.
I najmanja nepažnja dovodi do problema uobličenih u “optuženički list”, kako vozači ovdje nazivaju papir na kojem se moraju očitovati. Takav standard za putnike daleko je od onoga na koji smo mi navikli. Finci vam, primjerice, neće reći da im smeta otvoren prozor, da ste prebrzo prešli preko rupe na cesti, da niste otvorili vrata na stanici ili pak da se derete. No kada se vratite u garažu, pritužbe putnika, upućene SMS-ovima ili mailovima, najnormalnije je očekivati. A šefovi u kompaniji to i te kako ozbiljno shvaćaju.
Finska, najsjevernija zemlja Europske unije, može biti surova zimi kada se temperature spuste daleko ispod ništice, a dnevna svjetlost traje samo po nekoliko sati. Takvo okruženje izaziva depresiju, što se dakako odražava na raspoloženje putnika.
Vozaču pomogli vjetrovi
Jedan od vozača našao se u nezgodnoj situaciji. Premda je bilo popodne, mrkli mrak nadvio se nad grad, dok su hladnoća i snijeg tjerali i ono malo ljudi s ulica. U 16 sati gomila se, vraćajući se s posla, natiskala u autobus. S obzirom na to da je poveća grupa stajala odmah do vozača zapriječivši mu pogled, on je putem razglasa zamolio da se pomaknu u stražnji dio autobusa. No nitko se nije ni trznuo.
“Molim putnike da se pomaknu u zadnji dio”, ponovio je vozač. Nitko ništa. Potpuna tišina. “Molim vas, pomaknite se malo”, zavapio je. Tišina. A tada, posve neočekivano, autobusom se prolomio strahovit zvuk. Zatutnjalo je. Nad lica putnika nadvio se strah.
Vozač je ispustio vjetrove. Zabezeknuti putnici još se nisu oporavili od prvotnog šoka, a autobusom se već širio nesnosan smrad. Jedan za drugim putnici su se gurali prema stražnjem dijelu. Neki su izašli. Autobus je nastavio vožnju. Vozaču, zanimljivo, nikada zbog toga nije bio uručen “optuženički list”.
Malo društvo se sada razilazi, počinje popodnevni dio posla. Uskačemo u autobus, a garaža nam ostaje za leđima. Prolazimo pokraj bloka zgrada, pa opet šuma. S desne strane dvije djevojke trče. Uživaju u lijepom danu. Toplo je.
“Drastična je razlika u ponašanju putnika ljeti i zimi”, progovara najednom Dujmović. Izraz lica mu se nekako mijenja. “Mrak čini ljude agresivnima i neraspoloženima. Zimi me putnici ignoriraju, tmurni su i neljubazni”, dodaje. “I ovdje je velika kriza i to se osjeti, ljudi su nezadovoljni.”
Zaustavljamo se uz skupinu novih zgrada. Ulazi grupa školaraca. Jedan za drugim uredno poništavaju karte, koje nisu ništa skuplje nego u Zagrebu. Karta u trajanju od sat vremena košta 2,70 eura, dok za onu do obližnjih mjesta u helsinškoj regiji treba izdvojiti 4 eura. Naš vozač opominje jednoga od učenika da spusti noge sa sjedala.
Sunce ubrzano gubi snagu, a tama se polako nadvija nad gradske ulice. Bliži se zloglasna noćna ruta. Dio vozača obuzima jeza. Malo je onih koji prihvaćaju voziti u periodu od 21 sat do 5 ujutro, premda se plaća dodatno. Vijest o nedavno teško pretučenom kolegi, danas invalidu, uzdrmala je vozače.
“Još prije nekoliko godina u autobuse su postavili kamere zbog učestalih napada, što stvara velike troškove kompaniji. Osobno sam jednom primio udarac šakom u rame”, prisjeća se Dujmović. Pijani muškarac nije imao kartu.
Najteže vikendom
Vikendom je agresivnih putnika iznimno puno. Vrijedni radnici, nakon napornog tjedna, predaju se hedonizmu. Njihova preobrazba je nagla, pomalo zastrašujuća. Takva promjena pod utjecajem alkohola nije uobičajena u južnim zemljama gdje je nekako sve spontano, usporenije..., gdje ljudi piju često, ali polako. Kako noć odmiče, sve je više sumnjivih tipova. Postaje jasno zašto posao vozača nije nimalo popularan. Štoviše, čini se da su to najhrabriji ljudi u gradu. Na njihovim leđima prelamaju se sve negativnosti društva – alkoholizam, gospodarska kriza, depresija, razne frustracije...
Teško ih nešto može iznenaditi. To sigurno ne mogu iskorišteni prezervativi na stražnjim sjedalima koje ponekad znaju naći ujutro.
Pa ipak, unatoč velikim kulturnim i klimatskim razlikama, vozači od Somalije do Hrvatske zahvalni su Finskoj na mogućnostima koje im pruža. S vremenom su postali najbolji poznavatelji njenih gradova i njenog društva. Dok jutarnje zrake vraćaju Helsinki u normalu, a prvi prolaznici kreću na svoja radna mjesta, grupa umornih ljudi odlazi kućama. No iz velike zgrade u kvartu Ruskesuo već izlazi nova ekipa žena i muškaraca u plavim košuljama.
Vozači autobusa, ti ljudi koje susrećemo svaki dan, a koje najčešće i ne pogledamo, sjedaju u velika vozila. A zatim se u trenutku gube u gradskoj vrevi.
>>Hrvati najdraži bavarski stranci, Borussia ih neće
>>Hrvati za hranu rade tri, Nijemci jedan sat dnevno
