Danas u Hrvatskoj nema relevantne političke opcije koja se ne bi složila s ocjenom da prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu pripada primat među novovjekim hrvatskim političkim liderima. Taj mu položaj više nitko ne ugrožava i njegovo je upisivanje u hrvatsku povijest gotov posao. Među Hrvatima Tuđmanu pripada ono mjesto koje u drugim nacijama imaju Charles de Gaulle, Winston Churchill, Konrad Adenauer. Kad je riječ o Tuđmanovoj ostavštini, kao i kod spomenutih velikana, i Tuđman polako ali sigurno zauzima svoje mjesto u povijesti s kudikamo više pluseva, a minusi se polako gube i nestaju iz povijesnog pamćenja nacije. No, kad je u pitanju njegova “upotrebna vrijednost” u suvremenom političkom životu Hrvatske, među političkim opcijama postoje razlike. Neki mu daju pravo na “nasljeđe” i prostor u suvremenim hrvatskim političkim zbivanjima, a drugi ga vide samo kao povijest.
Ivan Račan, Ivić Pašalić i Dražen Budiša dobri su svjedoci za razgovor o Tuđmanovoj ostavštini. Ivan Račan sin je Ivice Račana, lidera SDP-a koji je imao odlučujuću ulogu u prijelazu u višestranačje, a do smrti 2007. bio politički suparnik Tuđmanu. Njegov sin Ivan također je političar, zastupnik, a i sada jedan od uglednijih članova SDP-a. Svoju je karijeru izgradio radije djelujući iz sjene.
Ono negativno kopni
– Svjestan sam, što više vrijeme prolazi, da sam sve blaži prema Tuđmanu. Ono što je bilo negativno, to kopni, a on ostaje prvi hrvatski predsjednik sa svojim manama i vrlinama. On će zauvijek ostati “prvi hrvatski predsjednik” – kaže Račan. Kaže da ostaje i to da se Tuđmanu može zamjeriti demokratski deficit i da on sam nije bio “klasični” demokrat.
– Gledamo li hrvatsku budućnost, više nema razloga da RH izgubi državnost, može doista trajati tisuću godina i u tom smislu Tuđman će ostati neosporna povijesna ličnost koja će svima biti poznata – kaže. Ne vidi, međutim, većeg smisla i dalje se pozivati na njega u praktičnom političkom životu. Račan smatra da je “Tuđman jedan od najboljih amalgama prosječnog Hrvata u 20. stoljeću, koji je prošao sve i izašao iz svega na dobroj strani povijesti”. Je li on, dakle, bio “izvanserijski” zato što je bio u stanju proći put od ljevice do desnice? Račan smatra da Tuđman tu nije bio jedini, no sumnja da je on uopće bio “desničar”. Kao što je stvorio i HDZ kao pokret, a ne kao stranku. Treba na Tuđmana gledati u cjelini. Ne misli da današnjem HDZ-u, primjerice, koristi pozivati se na Tuđmana. Drži to ispraznom retorikom. Jedno je gledati na Tuđmana kao na prvog predsjednika, vrhovnog zapovjednika u ratu i državnika, no u njegovu nasljeđu “imamo cijelu seriju konflikata”, kaže Račan. Podsjeća kako se SDP-u još i sada predbacuje nasljeđe odgovornosti za komunističke zločine.
– Tuđman je bio partizan i komunist, komesar, i što? On je očišćen od toga jer je kasnije oformio HDZ, a mi nismo? – pita se Račan. Podsjeća da je njegov otac još 2001. izgovorio rečenicu: “Tuđman je prvi hrvatski predsjednik i kao takvoga ćemo ga poštivati. Ono što je napravio dobro baštinit ćemo, a pogreške ćemo ispravljati.” Smatra da se HDZ poziva na Tuđmana u nedostatku nečega drugog.
– S Tuđmanom nema budućnosti, to je prošlost, ne može se budućnost graditi na nekome koga više nema, a ne može se reći da je Tuđman ostavio neke velike političke izume. Dakle, HDZ ima problem i u biti time Tuđmanu prave štetu jer, koristeći ga danas kao alibi, tako i ljude nehotice podsjećaju i na negativne strane – tvrdi Račan. Ne podržava, međutim, “urbanu legendu” da je Tuđman sredinom 1990-ih spasio SDP od potpunog potonuća jer je smatrao da RH treba i “lijevo i desno krilo”. “Kockica” jest razmijenjena za zgradu na Iblerovu trgu, no država je uzela gotovo svu imovinu bivšeg SKH.
No otkriva da su njegov otac Ivica i Tuđman imali vrlo korektan odnos, da su se međusobno uvažavali i da su održavali – redovitu komunikaciju! Otkriva kako je njegov otac redovito odlazio Tuđmanu, najprije u Banske dvore, a potom i na Pantovčak. Ti su kontakti 1993. prekinuti zbog hrvatsko-muslimanskog rata u BiH. Tada su se razišli jer je Račan bio protivnik pokušaja pripajanja hrvatskih teritorija u BiH, kaže sin Ivan. Kad je rat završio, Račan i Tuđman nastavili su svoje redovite razgovore na Pantovčaku sve do Tuđmanove smrti.
O Tuđmanovu djelu pomirenja “djece ustaša i partizana” Račan kaže da je ono nastalo u kolopletu okolnosti kad je Hrvatska bila napadnuta, pa je bilo i normalno očekivati da se međusobno ne svađamo, nego branimo zajedno. Podsjeća kako je Tuđman imao i “katastrofalnih ideja”, poput one o miješanju ostataka jednih i drugih u zajedničkoj grobnici.
– No, ja bih podržao ideju o izgradnji spomenika domovini, za sve Hrvate koji su u povijesti poginuli za Hrvatsku – kaže Račan. Tuđman je to pokušao s Oltarom domovine na Medvedgradu, no takav spomenik treba biti u središtu Zagreba.
Ivić Pašalić devet je godina bio najbliži Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku i, prirodno, drukčije gleda na Tuđmanovu ostavštinu nego Račanov sin. Kaže da ljudi svaki dan sve više spoznaju stvarnu dimenziju njegova državništva i osobnosti.
– Shvaćaju, da nije bilo takvog kapaciteta poput Tuđmanova u tom trenutku, teško da bi bilo moguće stvoriti neovisnu Hrvatsku. Imali smo prilike uspoređivati ga s njegovim političkim nasljednicima, a i sada kad vidimo kako se aktualne političke elite “snalaze”, postavlja se pitanje: A što da su nas ovi vodili tada? Onda Hrvatske nikad ne bi ni bilo – slikovit je Pašalić.
Neka političke elite uče
Definira li Tuđmana “samo” rat ili je ostavština veća? Pašalić kaže da ostaje politički koncept o “sastavnici” hrvatske povijesti, a aktualan je kad vidimo kakvi su se problemi opet izrodili zbog političkog diletantizma. Konkretno misli na sadašnje probleme sa židovskom zajednicom. Ističe da o toj Tuđmanovoj pomirbi aktualne političke elite trebaju promišljati, jer je opet u fokusu, a ovo je primjer kako se od Tuđmana i sada može učiti.
– Bio je potpuno svjestan međunarodnih okolnosti, unutrašnjih podjela i napetosti, a upravo je tada, 1990., imao snage izići s programom spajanja i stvoriti RH, a koliko je to bilo važno tada, vidi se po tome da se nama, nakon toliko vremena, opet otvaraju te rane – ističe Pašalić. Podsjeća da je Tuđman imao sposobnost procijeniti unaprijed probleme u društvu kad je, primjerice, govorio o mogućem problemu “sukoba civilizacija”, što su tada svi ismijavali.
Pašalić smatra da je Tuđman “daleko gledao”, kao kad je išao u posjet Kini, a opet je bio predmet ismijavanja. Bio je čovjek ispred vremena, a nije lako biti puno ispred svog vremena, kaže. Postavlja se pitanje kamo je zapravo Tuđman pripadao kao bivši komunist, nacionalist, vođa desne stranke.
– Tuđman je jednostavno Tuđman, politički entitet za sebe, jer on je iz svega toga, i iz ljevice, iz Starčevića, Radića, hrvatske desnice, emigracije, ulazio duboko u korijene političkih fenomena i iz svega toga nastojao izvući ono što je dobro – kaže Pašalić. Sjeća se kad je Tuđman posjećivao hrvatsku političku emigraciju, a bila je to još ona “ljuta” emigracija, pa kad su ga dočekali sa stavom da što će njima Titov general govoriti o slobodnoj Hrvatskoj, da im je Tuđman samo odgovorio: “Gospodo, nikada niste niti ćete biti veći Hrvati od mene!”
– Realno, nama je tada prijetio i građanski rat – kaže Pašalić. Samo je Tuđman uspijevao “natjerati” da zajedno rade emigranti i oni koji su ih proganjali. Govorio je da “oni koji nisu okrvavili ruke, svi su dobrodošli u stvaranju Hrvatske”. Pašalić kaže da su se potom ljudi uvjerili da je Tuđman iskren i da radi onako kako misli. Nije, međutim, bio zadovoljan do kraja, jer je shvaćao da neke političke opcije nisu potpuno prihvatile njegovu pomirbu i zbog toga je bio jako žalostan, sjeća se Pašalić. Mučilo ga je kada je vidio da neki lijevi krugovi nikada neće prihvatiti naše ljude koji dolaze iz političke emigracije, a označeni su kao “ustaše”, dočim su ti ljudi uglavnom iskreno bili prihvatili ideju pomirbe s “partizanima”.
Kasnije, kaže, nije shvaćena bit Tuđmanove razumne sinteze: da se nikad ne ide ni jako lijevo ni jako desno. Sad se dogodilo da je HDZ znatno odstupio od sinteze pa su nam se vratile teme na koje je Tuđman bio dao odgovor. Pa se Hrvatska opet prikazuje u nerealnom svjetlu kao zemlja sa stasalim ustaškim idejama.
– Još je gore to što se nositelji takve loše politike još i pozivaju na Tuđmana – kaže. Dodaje kako ima istine u tezi da je Tuđman “spašavao SDP”. – Svjedok sam da je tada rekao “treba nam i ljevica, nije nam u interesu da se razumna hrvatska ljevica uništi”.
Kakav bi se tuđmanovski lijek mogao danas upotrijebiti? – Jedna od njegovih velikih osobina bila je sposobnost da se okupe najbolji u tom trenutku. Pamtim rečenicu: “Nisam stvarao HDZ radi stranke, nego radi Hrvatske, da mi posluži kao alat da je napravim.” Dakle, nije stranka sama sebi smisao, nego povratak okupljanju, bez isključivosti i obračuna – zaključuje Pašalić.
Dražen Budiša, bivši lider nekad moćnog HSLS-a, utkao je desetljeća u ideju o hrvatskoj neovisnosti. On jest kritičan prema Tuđmanu, no svjestan je da kritike gube na važnosti. Njemu osobno ipak ostaje problematičan odnos Tuđmana prema Titu: čuvao mu je bistu na Pantovčaku i protivio se preimenovanju Trga Josipa Broza, za što se Budiša zalagao prije 20 godina.
– No, nedvojbeno Tuđman ostaje naša povijesna veličina i najveći je; kritike su sada nevažne, a trajno ostaje uloga u stvaranju države – kaže. Pomirenje, međutim, nije uspjelo. – Kao što nije uspjelo ni moje kada sam koalirao sa SDP-om Ivice Račana – kaže s tugom u glasu.
Govoreći o trenutačnoj situaciji, smatra kako ćemo se iz nje izvući tek kada pođemo od toga da su svi ljudi i žrtve jednaki, što ljevica još ne prihvaća. Tek tada će se početi uklanjati političke strasti koje sada razdiru Hrvatsku. A to sada ne može provesti ni jedna politička snaga u RH, zabrinut je Budiša, koji drži da je Hrvatska duboko ušla u razdoblje političke nestabilnosti.
Zahvaljujući neuspjeloj pomirbi, nelustrirani komunisti i njihovi potomci, pod drugim zastavama i "duginim bojama" drže u Hrvatskoj sve poluge u svojim rukama. Od vrtića do veleposlanstava. To nam je predsjednik Tuđman, nehotično, ostavio u naslijeđe. Čovjek je imao dobre i plemenite namjere, veliko iskustvo i opet su ga prevarili. Kao i Budišu. Sad opet viđaju ustaše iza svakog grma i bit će veselo.