Ne kažu Finci bez razloga za studeni "marraskuu", što bi doslovno značilo – "mjesec mrtvih". Iako na prvu zvuči malo morbidno, finski naziv zapravo najbolje odgovara samoj naravi ovoga godišnjeg perioda. Tama u pet popodne te promjene u prirodi neminovno nas suočavaju i s našom vlastitom konačnošću. Ako pak i trenutačna svjetska događanja povežemo s biblijskim čitanjima u ovom periodu, onda nije ni čudo što su mnogi uvjereni da živimo u tzv. posljednjim vremenima. No dojam da ovaj svijet propada nije ništa novo. Ljudi su kroz povijest svoj život na Zemlji doživljavali kao nešto izrazito nesigurno. Ako se uzme u obzir da se njihov život od samih početaka odvija(o) između suša i poplava, između prisilnog mira i glorificiranog rata, između potrebe za (samo)obranom i puta u vlastitu propast, onda nije teško zaključiti da je čovječanstvo uvijek živjelo s krucijalnim pitanjem: "Hoće li ova kriza biti ona posljednja?"
A u Palestini? Kako tamo zvuče "riječi nemoći napisane iz perspektive napaćenih"? I tako već 70 godina.