Zvali su ga Shok, na albanskom prijatelj. Stigao je 7. kolovoza 1991. godine iz Bruxellesa na zagrebački Glavni kolodvor, ravno u vihor Domovinskog rata jedne domovine koja nije bila njegova, ne do tog trenutka. Bekim Berisha, 25-godišnji Kosovar iz okolice Peći, istog je dana pristupio 57. samostalnom bataljunu ZNG-a s kojim je branio selo Komarevo. Zauzvrat nije tražio ništa, isto toliko je i dobio.
Sve donedavno kada je, u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana branitelja, ministar branitelja Predrag Matić Redom hrvatskog križa posmrtno odlikovao Bekima Berishu, hrvatskog branitelja koji će svoj ratni put nastaviti na rodnom Kosovu i ondje, kao general Oslobodilačke vojske Kosova, biti nakon pogibije slavljen poput narodnog heroja.
Pješice preko planine
– Dobro se sjećam dana kad je Bekim rekao da neće poginuti u Hrvatskoj, da će u Bosni biti gadno, a da će na Kosovu biti krvi do koljena i da mu je predodređeno da tamo pogine. Tako je i bilo, samo ja to tada nisam znao. Nisam čak ni slutio – prisjeća se danas umirovljeni pukovnik Ivica Pandža Orkan, Bekimov ratni drug s prve linije obrane Siska, pa se mislima vraća u dane koji će i njemu zauvijek promijeniti život. Dijelili su sobu, i u njoj vojnički krevet na kat te 1991. godine u staroj zgradi škole u Komarevu.
Tih dana jednim će se junačkim činom Bekim Berisha upisati u kolektivno sjećanje svojih suboraca. S topničkih položaja neprijatelja jednog je jutra doletjela granata i pritom pogodila kuću koja je služila kao sklonište za hrvatske civile.
Od siline topovskog udara neki od njih teško su ozlijeđeni komadićima posvuda razasutog betona, a žrtava bi bilo mnogo više da je granata eksplodirala, no na sreću tek je proletjela kroz kuću, zaustavila se na dubini od tri i pol metra ispod površine i postala prijeteća opasnost za sve koji su se kretali tim područjem, vojsku i civile. Bekim Berisha bio je taj koji je prionuo kopanju, sam stigao nadomak granati, iskopao je pa je potom iznio na dvorište i onesposobio izvrnuvši oštećeni upaljač, i još sačuvao eksploziv.
Njegov ratni put u Hrvatskoj zaustavljen je nakon ranjavanja 16. lipnja 1992. u akciji na istočno-slavonskom bojištu. Sa 50-postotnim invaliditetom otići će u Opatiju i ondje će kao i mnogi ranjeni branitelji bez smještaja živjeti do 1996. godine kada će se uputiti na Kosovo, u svoju prvu domovinu, gdje je već bjesnio oružani sukob između Albanaca i Srba. Zrakoplovom iz Ljubljane sletio je u Tiranu pa s grupom suboraca vozilom stigao s albanske strane granice dokud se moglo pa ilegalno, pješice preko planine, ušao na teritorij Kosova.
U toj grupi prijatelja i suboraca bili su i Hashim Thaçi, aktualni kosovski premijer, Sulejman Selimi, danas veleposlanik Kosova u Albaniji, te više budućih ministara u kosovskoj vladi. Svi su, naime, redom postali visoki vojni i politički uglednici, ali on, Bekim Berisha, zaustavljen je u koraku 10. kolovoza 1998., s još šestoricom suboraca, u bitki za važnu stratešku točku Junik.
Vijest o pogibiji brigadnog generala Oslobodilačke vojske Kosova i člana Glavnog štaba OVK, svog prijatelja Bekima, pukovnik Pandža čuo je ubrzo, u jesen iste godine.
A godine su prolazile, ne i uspomene, pa se 2007. uputio na Kosovo pronaći njegovu obitelj i suborce, sklopiti u mozaiku neke kockice koje su nedostajale za oproštaj s prijateljem.
– Proveo sam tamo deset dana i silno se iznenadio spoznajom da je Bekim iznimno cijenjen i poštovan u albanskom narodu na Kosovu – prisjeća se pukovnik Pandža.
Doznao je tako da je u Bekimovu čast podignuto pet spomenika: jedan u središtu njegova rodnog sela Grabovca pokraj Peći, jedan u Juniku na mjestu pogibije, jedan su spomenik podigli ispred škole u mjestu Ačarevo gdje je Bekim sa suborcima ustrojio centar za obuku OVK. Doznao je Orkan i to da se ime Bekima Berishe nalazi posebno istaknuto na središnjem spomeniku u Drenici na kojem su ispisana imena svih poginulih u sukobima na Kosovu.
Pa i to da je o njegovu životu i smrti tamošnja državna televizija snimila film, da su njemu u čast uglazbljene četiri pjesme, da njegovo ime nose ulice u središtu Prištine i Peći, da se njegovo ime spominje u nekoliko knjiga, da je jedna postrojba kosovske vojske nosila ime Bekima Berishe...
Legenda dvaju naroda
– Tih dana upoznao sam i obitelj Berisha: majku Fahriju i sestru Zyurafetu i shvatio da njih dvije nemaju ništa, pa ni spomenicu Domovinskog rata koja bi svjedočila da je njihov Bekim ratovao za slobodu Hrvatske. Bio je legenda za oba naroda, shvatio sam tada i zapitao se kako mu je i je li mu Hrvatska išta vratila – kaže pukovnik Pandža.
Nakon povratka u Hrvatsku šokirao se kada je spoznao da ime njegova prijatelja i suborca, hrvatskog branitelja koji je ratujući za slobodu Hrvatske 539 dana bio i teško ranjen, ne postoji u vojnoj evidenciji nadležnog ministarstva.
Na noge je istog dana digao branitelje iz Komareva i Siska koji su poznavali Bekima Berishu kako bi pronašli bilo kakav dokument ili pisani trag o njemu, a sam se otisnuo na put po cijeloj Hrvatskoj, obilazeći mjesta gdje je Bekim ratovao ili živio. Taj ga je put na kraju vratio na početnu točku s koje je njegova potraga krenula, odveo ga do trošne drvene kuće na osami nedaleko od seoskog groblja u Komarevu.
– U toj je kući početkom devedesetih živio starac kojemu je Bekim tijekom rata donosio hranu i vodu. Taj je čovjek bio Srbin pa i to dokazuje njegovu veličinu, jer nikada nije mrzio niti je ljude dijelio prema nacionalnoj pripadnosti. Odlazeći na drugo bojište, Bekim je po svemu sudeći odlučio pospremiti svoje dokumente na sigurno mjesto pa ih je zakopao ispod drvenog poda u kući tog starca.
Čovjek je poslije umro, a novi je vlasnik pronašao torbu s Bekimovim dokumentima koji su nama bili suho zlato, pronašao me i ustupio cijeli sadržaj – objašnjava pukovnik Pandža, koji je u dragocjenoj torbi pronašao Bekimove ratne fotografije, dozvole za kretanje, potvrdu sisačke policijske uprave.
Sućut predsjednika
Sve će to biti od pomoći da se ispravi nepravda prema Bekimu Berishi, dokaže njegov status dragovoljca, upiše njegovo ime u Registar branitelja, gdje mu je mjesto. Samo, taj napor neće podnijeti hrvatska država za koju je ratovao već pojedinac, Bekimov prijatelj Orkan. Zahvaljujući njegovim kontaktima u Ministarstvu obrane, pronađena je i ispisana, ali nikad uručena spomenica Domovinskog rata na ime Bekima Berishe.
– Sve sam to krajem 2009. godine odnio na Kosovo i predao Bekimovoj sestri jer je u međuvremenu umrla majka Fahrija ne dočekavši da vidi spomenicu i osobne stvari svoga sina. U povodu njezine smrti, doznao sam tada, i tadašnji predsjednik Fatmir Sejdiu obitelji Berisha uputio je brzojav sućuti u kojem Bekima spominje kao "mučenika albanskog naroda" – priča pukovnik Pandža koji je nakon povratka s Kosova odlučio pokrenuti, ispostavilo se, dugotrajnu proceduru za dodjelu hrvatskog vojnog odličja svom suborcu. Više od tri godine trajala je njegova prepiska s državnim institucijama, sve dok naposljetku, tome je tri mjeseca unatrag, ime Bekima Berishe nije pronašlo svoje mjesto u Registru hrvatskih branitelja. A onda je 27. srpnja ove godine stigao poziv iz Ministarstva. Već tjedan dana poslije obitelj Bekima Berishe – sestra Zyurafeta i njezina kći Bonita – stigle su u Hrvatsku.
– Željele su obići grob generala Bobetka i poginulih Bekimovih suboraca. Tražile su da ih vodim u Komarevo gdje je ratovao njihov Bekim, da vide školu u kojoj je ratovao, ceste kojima je prolazio, da upozna ženu koja mu je znala kuhati u ratu, da obiđe podrum kuće iz koje je čupao tu granatu. Pridružili su nam se brojni Bekimovi suborci i bilo je izuzetno emotivno – opisuje Orkan dodajući da je s Bekimovom sestrom i nećakinjom u posjet Hrvatskoj stigla i jedna novinarka s Kosova koja je odaslala vijest o počastima što su ih Hrvati dali Bekimu Berishi, dodijelivši mu visoko vojno odličje.
'Neće stati na ovome'
– Bile su ganute pažnjom u Ministarstvu – kaže Orkan koji je ondje čuo jednu sjajnu vijest. Jedan od članova savjeta predsjednika Josipovića rekao mu je: "Neće stati na ovome". Nakon dodijeljenog odličja Reda hrvatskog križa obećao je da će u proceduru i Red Nikole Šubića Zrinskog, odličje koje se za junački čin u ratu dodjeljuje samo odabranima. Bekim Berisha, Shok, prijatelj... to svakako jest.
>>Lederer – 'Tata, nemoj brinuti, brzo ću se vratiti'
>>'Oba su pala' - Filip Gaćina nakon rata je poginuo kao pirotehničar
+Thank you Croatia for remembering Bekim Berisha! His contribution for Croatia is always remembered from his friends and Croatian government..