Rat bjesni u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, steže se obruč oko Osijeka, a jugovojska i četnici dan za danom uništavaju Vukovar, piše magazin Oluja. U srpske ruke pada sve veći broj gradića, sela, dalmatinski gradovi trpe danonoćna granatiranja, broj poginulih i protjeranih Hrvata raste iz sata u sat. U to ljeto 1991. godine hitno nam je trebala pobjeda, makar i ona simbolična, koja će vratiti narušeni moral hrvatskim braniteljima i građanima po skloništima. To se i dogodilo. Pripadnici protuzrakoplovne bitnice u Zečevu pokraj Rogoznice 21. rujna 1991. godine, točno četiri dana nakon što je Ratko Mladić poslao oko 50 tenkova na Šibenik na koji se istog dana krenulo u napad i s mora i kopna i iz zraka, srušili su dva neprijateljska zrakoplova. A riječi "Obadva, obadva! Oba su pala! Oba su pala!", koje je u tom trenutku euforično zaurlao danas pokojni Filip Gaćina, a kamerom zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, postale su zaštitni znak otpora srpskom agresoru.
Tražili avion pogledom
Glavni krivci za sreću, ponos i nadu koja se pronijela tog rujanskog dana Hrvatskom bili su vršnjaci, Neven Livajić i Goran Pauk kojeg smo u povodu 22. godišnjice rušenja zrakoplova i natjerali da se po tko zna koji put vrati mislima u rujan 1991. godine kada je napisan sjajan dio hrvatske povijesti. Pauk, bivši nogometaš, direktor Poliplasta, a danas šibensko-kninski župan, tada je imao 30 godina. Majka mu je poziv za Gardu uručila 16. kolovoza i baš tada je, kaže, zasvirala sirena za uzbunu. Njegov rodni Šibenik napadnut je sa svih strana. Kako je u jugovojsci bio protuavionac, bilo je logično da ga se pošalje u netom osvojenu vojarnu Zečevo da je brani od mogućih napada iz zraka. U tom trenutku nije još ni sanjao da će mu sati i sati provedeni na trocijevcu, škiljenje kroz nišansku spravu i ciljanje aviona koji su uzlijetali i slijetali na mostarski aerodrom jako dobro doći. I to vrlo brzo. "Obadva" dogodila su se trećeg ili četvrtog dana nakon što je ušao u vojarnu. Bilo je kasno ljetno popodne. Četvorica članova posade topa – Goran Pauk, Dražen Bilać, Branko Viljac i Filip Gaćina – odmarala su se u obližnjem grmu koji su raskrčili i smjestili se unutar njega. Pozicija je bila odlična. Bili su dovoljno blizu topa, a u hladu. Najave o preletima, kaže Pauk, bile su česte pa su stalno bili na oprezu. No taj je put bilo drukčije. Najave da dolazi avion nije bilo. Samo su odjednom čuli brujanje motora nakon čega su izletjeli iz grmlja. Pauk je sjeo za top, a kolega mu je upalio motor i namjestio mu nišansku spravu. Zaključili su kako su avioni, bila su dva, stigli odnekud s morske strane. Nakon što su se popeli na odgovarajuću visinu, započeo je prvi i jedini direktni napad na vojarnu.
– Koncentrirao sam se nastojeći uhvatiti jednog od njih koji je počeo ponirati na nas u nišan. To je trajalo par sekundi. Meni se to nije učinilo puno, ali ostaloj trojici posade to je bilo kao vječnost. U jednom trenu sam hvatajući avion u križ nišana opalio jedan dugi rafal. Koju sekundu kasnije i on je opalio po nama – priča Pauk. Nakon toga ostao je za nišanom i nastojao ponovno uočiti gdje je avion. Zbog rafala, u kojem je ispaljeno gotovo tridesetak metaka, stvorio se oblak dima oko topa pa je avion tražio pogledom izvan nišanske sprave.
Avion pao u more
I iako su mu kolege prvo mislile kako je avion pucao na njih, ubrzo su shvatili da je pucao na još jednog protuavionca koji je sa Strijelom 2M izašao na jedan potkop dvadesetak metara zračne linije udaljen od njih. U međuvremenu avioni su odletjeli prema rtu Kremik. Avion na koji je pucao Pauk produžio je prema moru i po nekim informacijama pao u more negdje u smjeru Žirja. Drugi je Neven Livajić uhvatio Strijelom u zahvat. Ostalo je, kaže Pauk, povijest, i to, na sreću, zabilježena kamerom Ivice Bilana koji je u vojarnu baš toga dana došao bilježiti ratne događaje i dane. Kako se osjećao tog trenutka Pauk ni dandanas ne može opisati riječima. – Sve to skupa, otkad smo ih čuli da dolaze i dok je jedan od njih padao u more, trajalo je ne dulje od minute, možda dvije. Tek tada su mi krenuli trnci straha, kada sam shvatio što nam se zapravo moglo dogoditi. U tom trenutku nismo ni znali da je cijela akcija snimljena. A ja sam snimku prvi put vidio tek par mjeseci nakon događaja. Sutradan ujutro došao je do topa naš zapovjednik protuzračne obrane u vojarni Bore Skorić i rekao nam da je javljeno da je pao i onaj drugi. Onda smo se ja i Dražen pogledali i zaključili da smo ga mi srušili jer trocijevcu koji je bio blizu nas nije upalio motor pa nije ni pucao. – Bio je to pravi dvoboj na sucu. Spoj ciljača, snimača i vikača. Da je falio bilo tko iz tog trojstva, ne bismo doživjeli taj događaj onako kako jesmo – kaže Pauk. Nažalost, dodaje, onaj koji je vikao, tada 23-godišnji Filip Gaćina, a koji je Pauku punio oružje na brdu Zečevo, više nije među živima. Čovjek čiji je glas djelovao kao najjači otpor srpskočetničkoj agresiji rat je preživio, ali ne i zadnji radni zadatak. Poginuo je na radnom mjestu kao pirotehničar Mungosa od zaostale protupješačke mine PROM-2.Nakon rušenja dvaju zrakoplova JNA na Zečevu je bilo još ratnih događaja. Bilo je, sjeća se Pauk, pucanja i rušenja aviona u rogozničko more, prijetnji helikoptera, ratnih brodova, eksplozija postavljenih mina u vojarni, avioni su ih prelijetali... . Koliko je rušenje aviona značilo hrvatskom narodu Pauk se uvjerio mnogo puta.
Odličje za "Oba su pala"
Puno je hvale i pohvala dobio u životu kao akter "Obadva". Ipak, jedna od dražih mu je trenutak kada je 1996. godine zajedno s kolegom Livajićem dobio odličje Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu. Pamti i trenutak kada je imao priliku održati pozdravni govor predsjedniku Franji Tuđmanu na večeri u Zagrebu ratnih dana.
– Kazao sam obraćajući se Tuđmanu da "Obadva" nije bila neka velika akcija u vojno-strateškom smislu, ali da je taj događaj bio i ostao velika duševna i moralna hrana svim Hrvatima. Dvoranom se prolomio pljesak, a mom ponosu nije bilo kraja – ponosno će Pauk. Bilo je manje lijepih trenutaka, kada je mislio da mu zbog sudjelovanja u akciji rušenja aviona JNA nema spasa. Bilo je to 1992. godine kada je kao nogometaš HNK Šibenik zajedno s menadžerom i suigračem Željkom Maretićem krenuo put Malezije. No u to vrijeme do Kuala Lumpura se moglo jedino preko Beograda u kojem su, nakon slijetanja, morali čekati let tri sata. A koja su djelovala kao vječnost, pogotovu u trenutku kada su im prišla dvojica milicajaca u civilu i legitimirala ih.
– Cijelo vrijeme mi je kroz glavu prolazilo pitanje znaju li ova dvojica da sam ja srušio njihov avion. Moja fotografija je uostalom bila u svim hrvatskim novinama. Stvar je spasio menadžer pričajući policajcima kako je radio transfer njihovog Cvetkovića iz Crvene zvezde i da smo mi sportaši koji s ratom nemamo veze. I upalilo je – kaže Goran Pauk.
Taj strah koji je pretrpio na beogradskom aerodromu bio je neusporedivo veći nego onog dana kada je na trocijevcu gađao, pogodio i srušio avion JNA.
>>'Živim za dan kad ću moći pomoći u oslobađanju naše domovine'
