Veličanstven je bio nastup one predivne gospođe nedavno u Samoboru kada je ustvrdila kako su pobjedničke aveti iz Drugoga svjetskog rata ponovno dignule glave iako smo ih mi Hrvati suvereno pobijedili 50 godina nakon tog velikog rata. Ne znam što se u glavama ljudi danas odvija i ne razumijem procese koji ih dovedu do toga da tako olako ispadnu shizofreni idioti, ali moram priznati da je ovo vrijeme baš po mjeri takvih ili, što mi izgleda točnije, oni su ti koji kreiraju ovakvo vrijeme. Ideja da se bauk antifašizma širi Europom doista može biti zastrašujuća ako se fašizam vrednuje kao svijetla budućnost, samo što iz tako postavljenog sustava vrijednosti notorno ispada da svijet nikada s fašizmom ne bi ni imao problema da nije bilo antifašizma.
Jer samo u slučaju postojanja ovoga drugog može se naslutiti da sam naci-fašizam i nije tako crn ili, kako je to svojedobno, mudro tumačio Đuro Utješanović, da za rat nisu krivi oni koji napadaju, nego oni koji se brane jer, da se ne brane, rata ne bi ni bilo. Upravo tako, da nema antifašizma, ne bi bilo ni fašista, mirno bismo totalitarno genocidni sustav mogli nazvati specifičnim oblikom demokracije u kojem, doduše, postoje stanovite grupe ljudi koje nam nisu po volji i zbog toga koristimo naše demokratsko pravo da ih pobijemo. I tko bi se tu mogao buniti kad bi uglavnom bila riječ o nezaštićenim manjinama čije postojanje i postaje bitno samo u kontekstu alibija za mobilizaciju nacionalnih jurišnih odreda. No to nije proces koji je specifičan za državu u kojoj se ponovno buđenje antifašizma na samoborskom trgu, a nije fašnik, proglašava endemskom opasnošću, već je to dio globalnog procesa u kojem svaka europska nacija za sebe pokušava zaboraviti vlastiti fašistički entuzijazam. Upravo su maestralno ti procesi opisani u rumunjskome igranom filmu „Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari“. Da vam ne pokvarim previše, film govori o zamišljenom pokušaju redateljice da u suvremenoj Rumunjskoj postavi predstavu o zločinima rumunjskih fašista tijekom Drugoga svjetskog rata nad Židovima.
Na tom putu mora se sučeliti sa suvremenom historiografijom koja ne samo da želi umanjiti rumunjsko sudjelovanje u holokaustu i korigirati brojke od 380 tisuća ubijenih Židova, kako navode u filmu, nego glavninu tereta s kolaboracionista Antonescua prebacuje na njemačke snage. Onda je tu dočekuju i predstavnici aktualne vlasti koja je dala novac za projekt, ali sada tu činjenicu koristi da bi ga kontrolirala i prilagodila tekućim potrebama, posjećujući probe svako malo i radi pritisak prijeteći povlačenjem već danih sredstava čim se redateljica tvrđe zauzme za vlastitu viziju, a protiv cenzure. Na kraju, ali ne i najmanje simptomatično, tu su i predrasude građana koji u objektivnim zločinima pokušavaju skriti subjektivnu odgovornost, da bi u naoko nevažnim epizodama otkrili koliko im karaktere pritišću gromadne predrasude zbog kojih je aktivacija fašizma i više nego moguća svakog trenutka. Predstava se na kraju ipak održi, i to na otvorenom, na trgu, i svi likovi iz slavne fašističke prošlosti su tu: i domaći kolaboracionisti i Crkva i okupator i ravnodušje. U velikom finalu posebno je zanimljiva igrana scena kada rumunjski fašisti izvode uhićene Židove i prisile ih da legnu na cestu. Jedan im se od uhapšenih otrgne i pokuša bijeg kroz publiku koja stoji uokolo trga-scene.
Zadivljujući je potez publike koja se toliko uživjela u izvedbu da je zbila redove, odbila glumca koji igra Židova propustiti i s velikim ga zadovoljstvom vratila egzekutorima koji su ga onda i zapalili. Publika je u filmu reagirala poput naše junakinje sa samoborskog trga koja nije dopustila antifašizmu da prođe kroz naše redove. Sumnjam da masakriranje ikada može biti domoljublje i sumnjam da se odavno dogođena povijest može vratiti među nas kao željeni ideal sreće. Društvena idila ne može se realizirati u ekskluzivitetu, bilo nacionalnom, bilo religijskom, bilo političkom. Iz njih se mogu roditi isključivo idilični užasi koje ćemo onda iznova morati opravdavati generacijama regrutiranima u jedinice zločinačkog pothvata puno prije njihova rođenja. Ispada da se kod nas život doista ne određuje začećem, nego zločinom predaka. Zato mi se iznimno važnim učinila Milanovićeva poruka o novom patriotizmu, taj pokušaj da se s uzvišenog osjećaja ljubavi prema svojem skine imperativ zatiranja svega ostalog. Milanović je time ponudio Hrvatskoj mogućnost da bude moderna, ali je još uvijek nejasno ima li Hrvatska za to snage, imaju li Hrvati za to volje ili im je prihvatljivija „olako obećana brzina“ kojom se mržnjom ispunjava privid patriotizma.
Relaksirati društvo od nacionalnih arbitara i gnusnih lažljivaca, oduzeti legitimitet falsifikatorima i razbojnicima, stati za mišljenje ispitivati zle maloumnike, plagijatore i kolaboracioniste, te prestati se podrediti se nasilju nasilnih i šutnji prestrašenih, tada bismo mogli govoriti o boljem životu. U svakom drugom slučaju vrtjet ćemo se u krugu barbarskog nazovidomoljublja, lagodno uljuljkani u privid zadovoljstva što smo uspjeli prokuburiti još jedan dan. Ne gajim iluziju da je Milanović dovoljan da promijeni stvari, niti vjerujem u čudesno nacionalno ozdravljenje, ali, ako ništa drugo, prvi je korak napravljen i, umjesto toga da komentiramo kakvu mu je haljinu nosila supruga (uzgred, haljina je bila odlična), pokušajmo iz ideje o boljem patriotizmu izvući ono najbolje iz nas. Pa ma koliko nas to neminovno odvelo u antifašizam.
