U jednoj staroj knjizi postoji priča o nesretnom i siromašnom
umirovljenom činovniku kojega mudri kineski mandarin pita bi li pristao
da jedan stari čovjek u Kini umre. On sam s tim ništa ne bi imao,
dovoljno je samo da se složi. Zgroženi umirovljeni činovnik tu je
mogućnost odbio. Ta gdje će on presuditi nevinom čovjeku koji mu ništa
nije skrivio? No mandarin na to doda da će, pristane li, njegova
penzija porasti. Penzioner zbroji dva i dva i kimne glavom. Penzija će
biti veća, a taj starac u Kini i tako će jednog dana umrijeti pa što da
on ne poživi malo bolje u ostatku svog života. Uostalom, i ne pozna ga.
Histerija zbog svjetske krize ovih je dana priču dovela u živote mnogih
ljudi. U jednoj njemačkoj multinacionalki, koja i u Hrvatskoj, ali i
nekim okolnim zemljama, ima svoja poduzeća, najavljeno je tisuću
otkaza. Njemački granski sindikat vrlo je izričit u svojim zahtjevima.
Na otkaze ne pristaju, prijete štrajkovima i tužbama, a ako već negdje
treba otpuštati, neka to bude u tim drugim zemljama. Po njihovoj
računici, tisuću otkaza je tisuću otkaza, ušteda će biti vidljiva gdje
god se podijelili pa zašto ih onda ne dijeliti tamo gdje oni te
hrvatske, srpske ili rumunjske radnike ne poznaju, gdje neće vidjeti
njihova lica kada im budu uručeni i neće niti znati kada se to dogodi.
Krizu u svojim redovima malo će odgoditi, a možda tako kupe dovoljno
vremena da ona prođe mimo njih. Jer, i oni su čuli da stručnjaci iz
Indije traže da se pojam “svjetska kriza” relativizira. Nije svjetska,
kažu oni, jer u Indiji je velika jagma za radnom snagom, otvaraju se
poduzeća svaki dan, zapadni kapital dolazi po svoj profit u njihovu
zemlju računajući na jeftinu proizvodnju i radnu snagu. Oni su spremni
procvjetati na recesiji Zapada jer kriza za jedne ne mora možda biti
kriza za sve. Pa ako tako misle u Indiji, zašto se ne bi u Njemačkoj
malo pričekalo s drastičnim mjerama.
Riječju, svatko se brine za sebe, svatko svoju krizu gleda kroz prizmu
svog interesa i svatko čini sve da je odmakne od sebe u nadi da će ga
ipak preskočiti. Nagrabusit će samo zemlje koje su se prerano i bez
ikakvih ograda predale stranom kapitalu, koje su svoje banke i poduzeća
izručile pod pritiskom i uvjeravanjima ne razmišljajući o budućnosti, u
kojima će možda te banke i poduzeća biti zatvarane da bi se spasio
nečiji profit i neka daleka radna mjesta. Krizu će najviše osjetiti oni
koje su njihove politički slabe Vlade zadužile, a sada im objašnjavaju
da treba stezati remen, oni u čijim je zemljama politička elita znala
pozirati dok je bilo dobro, a sada paničari jer ne zna odgovore ni na
jedno pitanje.
Naći će se i Hrvatska, u kojoj sluđeni građani ne znaju kome da vjeruju
i koga da slušaju. Dok Zoran Milanović i Neven Mimica na SDP-ovoj
tribini uime opozicije žestoko kritiziraju nesposobnu Vladu, koja nema
stratešku orijentaciju i s krizom se pokušava nositi vatrogasnim
mjerama, SDP-ov ekonomski strateg Ljubo Jurčić u Vladinu ekonomskom
vijeću kima glavom u Sanaderovu taktu i služi kao jedan od premijerovih
privjesaka. Dok Sanader najavljuje grčevitu borbu za radna mjesta –
istina, kako bi skrenuo pozornost s najavljenog zamrzavanja plaća,
mjere koja je uvijek udar na siromašniji dio društva
– Nadan Vidošević iz HDZ-a iskače i poručuje da se štednjom ne može
protiv krize. Nakon što se gotovo 20 godina sve temeljilo na uvozu i
sustavno uništavala domaća proizvodnja, koja je proglašavana
nekonkurentnom i nekvalitetnom, sada se poziva građane da kupuju
hrvatsko i tako čuvaju svoja radna mjesta. Kako pritisak javnosti
raste, tako raste i panika vladajućih. Ponašaju se kao da znaju da je
netko negdje kimuno glavom i osudio ih na propast. Samo se to još ne
usuđuju reći građanima.
MAGAREĆA KLUPA
Tko je hrvatski mandarin?
