Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Strani nogomet

VIDEO Legendarni srpski biznismen: Vraćam se u Liku! Uvijek sam patio od nostalgije

Milan Mandarić, najveći nogometni ulagač rođen u Hrvatskoj, bivši vlasnik tri engleska kluba, a sada Olimpije govori o zaradi, Ćiri, vatrenima, Bišćanu i korijenima...
09. travnja 2019. u 09:39 35 komentara 44055 prikaza
Milan Mandarić
Foto: Press Association/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/11

Energijom neodoljivo podsjeća na Ćiru. Iznimno vitalan osamdesetogodišnjak dočekao nas je u svom uredu na trećem katu modernog zdanja u slovenskoj metropoli. Radno ozračje odabranog tima izgleda poprilično ležerno. Ne izgleda kao da zaposlenici Milana Mandarića moraju stajati u stavu mirno. Oko njega brojni trofeji ljubljanske Olimpije, na stolu onaj za osvojeni naslov prvaka, obiteljske fotografije, uspomene iz cijelog svijeta, a na zidu posebna fotografija na kojoj je zagrljen s Romanom Abramovičem.

Grobari Pogledajte video Skandal u Novom Sadu: Grobari vrijeđali Hrvate, sudac prekinuo utakmicu!

Pored te fotografije stoji još jedna na kojoj Mandarić pozdravlja prepuni stadion, a u pozadini stoji natpis: “Hvala vam, napravili ste što ste obećali...”. Kasnije mi je Mandarić kazao da mu je to jedan od poslovnih i životnih postulata – održati obećanje. Jasno je u priči ovog čovjeka da je prošao brojne životne Scile i Haribde. U razgovoru je potpuno miran, savršeno kontrolira emocije, iako mu nije problem pokazati ih.

>> Pogledajte intervju s Milanom Mandarićem

Trebao mi je odmor

Posebice kada govori o djetinjstvu, roditeljima, poslovnim počecima... Najveći privatni ulagač u nogomet rodom iz Hrvatske, bivši vlasnik klubova u Francuskoj, Engleskoj i Nizozemskoj, danas predsjednik i vlasnik slovenskog prvoligaša Olimpije, na razgovor je pristao bez previše formalnosti. Trebalo je samo pričekati na njegov povratak iz Londona.

Zašto se odlučio vratiti na ove prostore? Pitanje je to koje si Mandarić i sam stalno postavlja. To nam je, uostalom, i sam priznao.

– Nisam imao namjeru. Trebalo mi je odmora nakon 18 godina u Engleskoj i rada u tri kluba (Portsmouth, Leicester, Sheffield, nap. a.). Došao sam u Portorož na odmor i ljudi oko Olimpije rekli su mi da klub ima problema i da tadašnje vodstvo želi otići. Trebalo je samo platiti četiri milijuna eura dugovanja. Nisam odmah to htio, no bio mi je to veliki izazov. Uvijek sam patio od nostalgije. Dok sam bio klinac, stalno sam želio otići u inozemstvo, u Ameriku ili Švicarsku, a otac mi je govorio: “Ne, sine, moraš u Sloveniju, to je naša Švicarska...”. Sedamdesetih je Slovenija za nas bila pojam, ona je bila taj zapad. U Srbiju nisam mogao u Zvezdu i Partizan i kako je god došao neki predsjednik, pokušao me vratiti. U Hrvatskoj je bila i kombinacija s Hajdukom... Ovo mi je bilo najbezbolnije. Obećao sam ljudima da ću Olimpiju vratiti na prvo mjesto i da će taj klub nešto značiti u regionalnim okvirima. Nećemo više prodavati igrače za 50 ili 100 tisuća eura. Ne bi bilo fer da sam uzmem zasluge. Važno je okružiti se ljudima. Nakon 21 godinu, postali smo napokon prvaci i osvojili kup. Sljedeće godine se malo poremetilo ozračje. No, nisam htio izići iz kluba. Želimo napraviti pomak u Europi. Bit će to Europska liga ili Liga prvaka, nadam se već u 2019.

Niko Kovač Nema mira u Münchenu Lome se koplja oko Nike Kovača, ovakav se sukob u Bayernu ne pamti

Posebne emocije potaknule su Mandarića da dođe na korak do Like gdje je proveo rano djetinjstvo, Novog Sada u kojem je proveo ranu mladost... U toj priči posebno ističe oca.

– Oca sam obožavao i mislio sam ako se vratim, napravit ću to zbog njega. Ljepše mi je u srcu kada živim s tom spoznajom – ističe Mandarić.

Nije osjećao strah od poslovnog neuspjeha, jer na ovim prostorima ipak vrijede malo drukčija pravila igre od onih na koja je navikao u Francuskoj ili Engleskoj...

– Nisam zato što sam mislio da je najvažniji uspjeh kojim ću dobiti kredibilitet. No, nije tako. Države u kojima sam bio, Francuska, Engleska, Belgija, Nizozemska, puno su uređenije i transparentnije. Nekoliko sam se puta zamislio i pitao zašto.

Teško da ste u ovu priču ušli tražeći novac?

– Nisam zaradio ništa, potrošio sam 15-16 milijuna eura koje sam stekao na staromodan način – zaradio sam ih i platio sve poreze. Donio sam taj novac od svoje obitelji i uložio ga u Olimpiju. Još uvijek nisam izišao, tako da se nadam dodatnim prihodima. Iz prethodnih klubova nisam izlazio s gubicima. Cilj mi je uvijek bio napraviti bolji klub. Gdje god sam bio, mogu se vratiti kao prijatelj.

Koliko su vam slovenski zakoni olakšali odluku da uđete u Olimpiju?

– Mislite otežali? – kaže smijući se. – Velika je birokracija. Sporo se rješavaju stvari. Ima puno stvari na koje nisam navikao. Najveći moj problem je što sam se nakon 50 godina vratio na ove prostore. Pedeset godina živio sam u Americi i Engleskoj. Ondje je uvijek sve kako se dogovorite. Isto tako i u klubovima. Kada sam napravio posao, sve je bilo puno respekta i poštovanja. Slovenija je lijepa zemlja, ali još nisam doživio pravo priznanje. Ne daj, Bože, da posrnu Dinamo, Hajduk ili Rijeka, mislim da bi to Hrvati primijetili. To Slovence kao da ne zanima. No, najvažnije mi je da sam miran na kraju dana kada se pogledam u ogledalo. No, u Sloveniji ima pozitivnih ljudi koji mi ukazuju da ne smijem biti osjetljiv. Jer Slovenci inače nisu optimistični i teško im je podnijeti nečiji uspjeh...

Kriv sam što sam se vratio

Ne brinite se, nije ni Hrvatska puno bolja po tom pitanju.

– Ja sam kriv jer sam 50 godina preodgajan u drukčijoj kulturi. Nakon tri i pol godine mi je lakše jer kad te tuku tako dugo, valjda utrneš pa ne osjećaš udarce. Nemojte me krivo shvatiti, ne tražim da mi se bilo tko klanja, ali mora postojati respekt. Vratite mi respekt koji ja vama dajem... Možda će mi to donijeti novu dimenziju da lakše proživim godine koje su mi preostale.

Igor Bišćan je otišao iako je osvojio dvostruku krunu.

– On je veliki radnik, discipliniran. Kada je dolazio, razgovarao sam sa svojim prijateljima iz Liverpoola. No, njegov je najveći problem tvrdoglavost. Tražio sam ga da vrati jednog mladog igrača, ali nije htio. No, vrlo ga cijenim kao trenera i čovjeka. Ipak, nitko nije veći od kluba, ni igrač, ni trener, ni predsjednik... U tome se nismo složili. Nogomet je biznis, ne samo sport, tako ga morate gledati. Nogomet je najveća industrija.

Zašto ste izabrali Fabijana Komljenovića za sportskog direktora?

– Dolazi iz Dinamova sustava, koji posebno cijenim. Radio je tamo dugo, u sustavu koji je kroz omladinsku školu stvorio brojne igrače i kapital. U Sloveniji nisam mogao naći takvog stručnjaka. Raspitivao sam se o njemu i želio sam čovjeka iz sustava koji je stvarao. Taj sustav želim, da stvaramo mlade igrače koje možemo unovčiti. Jer, nije posao ako predsjednik svaki mjesec mora dati milijun eura svog novca.

Hoće li za suradnike odabrati još neke Hrvate?

– Nije isključeno. Jako cijenim Hrvatsku. Imao sam puno hrvatskih igrača u Engleskoj. Omiljen mi je posebno bio Niko Kranjčar. Sjajan dečko i dobar igrač. No, nije dosegao razinu koju je trebao. Veći je igrač nego što je to pokazao. Svojedobno sam trebao dovesti Darija Srnu prije nego što je otišao u Ukrajinu. Sjećam se, razgovarao sam s njegovim ocem koji mi je rekao da za dan-dva čekaju odgovor iz Šahtara. Na moju žalost, nisam ga uspio dovesti.

Football Soccer - Juventus v Fiorentina - Juventus stadium, Turin, Italy -13/12/15 - Juventus' Mario Mandzukic celebrates the second goal against Fiorentina.     REUTERS/Giorgio Perottino  Picture Supplied by Action Images POBJEDA STARE DAME Mandžukić u derbiju s Milanom napravio nešto o čemu će se pričati, pogledajte!

Kako vidi koncepte financiranja sporta i o kakvim omjerima govorimo kada se spominje privatni kapital ili sufinanciranje od države?

Država mora pomoći sportu

– Privatni kapital je potreban. Onaj tko želi voditi klub i vladati, mora imati odgovornost. No, naravno da mora postojati partnerstvo s državom.

Imate li vi to u Sloveniji?

– Ne bih se htio žaliti.

Što bi hrvatski zakon o sportu morao imati da vi uložite u neki naš klub?

– Napravio bih najveću pogrešku kada bih kazao da sam veći od hrvatskog zakona. Hrvatski nogomet dobro funkcionira i možete se ponositi što su vaši igrači postigli... Ona priča o Hajduku nije bila ozbiljna. Nekoliko puta su sa mnom kontaktirali i tražili da uložim i u Partizan. No, nisu mogli riješiti pitanje navijača. Ja sam za suradnju s navijačima i oni su glavni za uspjeh momčadi. No, druge stvari koje nisu dio nogometa i sporta, ne mogu riješiti... Uvijek sam govorio navijačima da su oni vlasnici kluba, ne ja. Uvijek sam ih molio da mi pomognu voditi klub.

Spominjao je Mandarić i Luku Modrića, no za njega je ipak jedan drugi vatreni as najbolji hrvatski nogometaš.

– To je bio Robert Prosinečki. Po stilu igre, načinu, imaginaciji... Dođem na trening i pomoćni trener viče Robiju da mora uklizati, a glavni trener će na to: ‘Robi ne uklizava, samo mu daj loptu u noge i trči...’

Što misli o Zdravku Mamiću?

– Nikada nismo surađivali. Upoznali smo se kao mladi dečki. Bilo je to davno, na Hvaru gdje sam imao kuću. Tamo smo se upoznali. U to doba imao sam malonogometni klub u St. Louisu. Organizirao sam probu za igrače u Beogradu. Mamić je nekako došao do mene i rekao mi da bi volio da mu pomognem oko brata... Iskreno, Zdravka iznimno cijenim. Znam što je bio Dinamo i on je doveo klub do zavidne razine. Žao mi je ako se događaju neke loše stvari, no zaslužuje veliki kredit za sve što je napravio za Dinamo i hrvatski nogomet.

Koga još poštuje na ovim prostorima?

– Zlatka Zahoviča. On je donio dosta Mariboru. U Sloveniji je jedini kojemu bih čestitao na viziji.

Što mislite o konceptu regionalne lige?

– Dosta sam o tome razgovarao s predsjednikom Uefe Aleksandrom Čeferinom. Kada bi se izbjegle emocije nedavne političke povijesti, to bi bilo sjajno. Znam da je to teško, ali jednog dana morat ćemo priznati da smo mi u nogometnom smislu isti. U Ljubljani mi govore da dovedem Dinamo, bio bi pun stadion. Između nas u nogometu nema ni srpstva ni hrvatstva, svi smo isti.

Nisam strog šef, ali...

No, još se moraju riješiti problemi infrastrukture. Davor Šuker najavio je gradnju stadiona za dvije-tri godine. Koliko je to realno?

– Realno je ako se pristupi ozbiljno i s dobrom organizacijom. To vam samo pokazuje kuda nogomet ide kao biznis. To treba iskoristiti na pozitivan način. Nogomet ne bi trebao biti samo sportska dimenzija. Treba se raditi na sportskoj kulturi i cijelim obiteljima na stadionima. O tome možemo učiti od Amerikanaca koji su od sportskih događaja napravili spektakl. Pogledajte samo NFL. Te utakmice nisu uvijek najzanimljivije, no cijela priča oko sporta može se razvijati najrazličitijim sadržajima. Svi mogu sudjelovati u stvaranju takve priče. I u bejzbolu imate takve koncepte. Iako, bejzbol mi nije posebno zanimljiv – priznaje Mandarić.

Čovjeka koji je puno toga ostvario u poslovnom smislu, morao sam pitati što mu je sada osnovna pokretačka životna snaga u ovim godinama?

– To je strast i želja za uspjehom. Napraviti nešto što drugi nisu uspjeli. Ta energija hrani moj entuzijazam, a to je najvažnije. Ako nemate entuzijazam, onda nemate šanse.

Je li to i tajna vašeg poslovnog uspjeha?

– Mislim da jest. U 23. godini bio sam jedan od najvećih privatnika u Jugoslaviji jer sam sklopio ugovor s Fiatom. Prodavao sam rezervne dijelove. Pokazao sam da te dijelove jeftinije i bolje mogu raditi u Jugoslaviji. Jedan dan bio sam narodni heroj jer sam zaposlio ljude, a drugi dan vodili su me u zatvor. Rekli su mi da ne smijem širiti kapitalizam u Jugoslaviji. Jasno mi je bilo da ne mogu mijenjati sustav. Iako, i danas imam Titovu sliku...

Ne volim gubiti novac

Svidjela mu se usporedba s energijom Ćire Blaževića.

– Sine moj, mi možemo biti, ne prvaci Hrvatske, već prvaci svijeta – aludirao je Mandarić na Ćirinu retoriku. – Kada mi spomenete Ćiru, odmah mi se razvuče osmijeh od uha do uha. Njegova je energija tako pozitivna i simpatična da je nogometu neophodna.

Koliko sati dnevno radite?

– Nikada to ne znam. Koliko treba, nije važno. Radni dan mi počinje oko devet sati. Kada sam otišao u SAD, radio sam po 18 sati...

Iz američkih dana datira i zanimljiva priča s Hrvatom koji je kasnije postao veliki Mandarićev prijatelj.

– Mali Jure je s 18 godina u McDonaldsu prao suđe, a njegov ujak radio je kod mene. Bio je glavni za čišćenje zgrada i zatražio me da mu pomognem. Otišao sam do Jure, bio je zanimljiv mladić, popričao sam i rekao mu da dođe k meni. U nekoliko je mjeseci naučio zanat, a vrlo brzo sam ga prebacio u marketing. Njegova želja i energija bile su mi jako važne. Kada sam prodao svoju prvu tvrtku Lika Corporations, osnovao sam novu koja se zove Sanmina. To je danas jedna od najvećih kompanija za proizvodnju hardvera. Tada sam Juru pozvao da ide sa mnom. Kada sam izlazio iz Sanmine, napravio sam dogovor da, kada ja odem, Jure preuzme predsjedničku funkciju. Pokazao se kao sjajan dečko i ostali smo veliki prijatelji.

Jeste li strog šef?

– Nisam, sve dok se ne upali žuto svjetlo. Onda mogu biti malo grub. No, uvijek sam transparentan. To je najvažnije – naglašava Mandarić.

Što najviše cijeni kod zaposlenika?

– Obvezu. Oni se moraju postaviti kao da su dio tog projekta. Da su vlasnici tog projekta, da ga naprave za drugoga kao da ga rade za sebe...

Udarali i u Boboti Stravična snimka iz BiH: Huligani mlatili suca, gledatelji tražili da ga ubiju

U stvaranju neke velike financijske priče, do koje granice vam je novac važan?

– Nikada nisam novcem mjerio ni sebe ni druge. Što znači ako ja imam milijun eura više nego vi. Sjednemo obojica na ručak, pa neću ja sjesti za drugi stol i pojesti drugi ručak. Novac je potreba da imamo kvalitetu života. Sve preko toga nije važno. Svoj uspjeh nisam mjerio po količini novca. Nažalost, većina ga tako mjeri.

Znači, količina novca koji ste zaradili nije vaša najveća životna pobjeda?

– Naravno da nije. Najveća pobjeda je uspjeh. Ja sam u prvoj godini boravka u Americi čistio restorane da bih supruzi dao dodatnih sto dolara da poboljšamo životni standard. Tako je bilo sve dok nisam dobio zelenu kartu. To mi je bilo važno sve do jednog trenutka. Najvažnije mi je u životu uvijek bilo ponašati se normalno, biti normalan čovjek. Da se razumijemo, ne volim izgubiti novac. Tako i ulazim u projekte. Ako dobro odradim projekt, naravno da ću biti nagrađen za to. U Engleskoj sam uzimao klubove koji su bili u stečaju i vratio ih u život... Osigurao sam im promociju u viši rang i prodao. Kada sam ih prodao, dobio sam, ako ne više, a onda ono što sam ja investirao, da se ne osjećam kao gubitnik.

U moru svjetskih faca s kojima se Mandarić družio i prijateljevao, priznaje kako mu je jedan čovjek bio posebno drag. Riječ je o legendarnom irskom nogometašu Georgu Bestu koji je svom sinu dao ime Milan, po Mandariću.

– Nemojte sada o tome... Teško mi je. Volio bih da sada sjedi sa mnom. Bio je sjajan čovjek, ali nekada mi je trebala tableta za smirenje koliko me znao živcirati. Imao je veliko srce za sve, a sebi je bio najveći neprijatelj. Puno bih vam o tome mogao pričati, do sutra... On je bio poseban.

Volim se vratiti u Novi Sad

Jeste li u kontaktu s Romanom Abramovičem?

– Nismo u zadnjih godinu dana. Zadnji put sam ga vidio u Dubrovniku. Znamo se iz utakmica Portsmoutha i Chelseaja. Vrlo je smiren čovjek i kada ga vidite ne biste nikada rekli da je to čovjek koji upravlja tako velikim sustavom.

Gdje su vam ostale najveće životne emocije?

– Mislim u Novom Sadu. Iz Like sam otišao s pet godina. Otac je bio u zarobljeništvu, uzeo nas i odveo u Novi Sad. Ondje sam odrastao, završio školu i oženio se. Otišao sam u svijet, ali uvijek volim otići vidjeti kuću u Novom Sadu gdje sam odrastao. Odem na grob pokojnom ocu...

Bojan Knežević SAGA SE NASTAVLJA Otac Bojana Kneževića: Moj sin se izjašnjava kao Srbin s hrvatskim državljanstvom

U Liku ne idete?

– Sada sam se upoznao s jednim čovjekom koji je već neko vrijeme pokušavao doći do mene. Zove se Željko Mandarić. Pričao mi je kakav sam bio klinac. Navodno smo se kao klinci igrali zajedno. Sada je bio na utakmici s Mariborom. Obećao sam mu da ćemo zajedno otići u Liku i to ću vjerojatno napraviti ovog proljeća. To mi je velika želja... – istaknuo je Mandarić.

Inzistirao je da nas odvede na ručak nakon jednosatnog intervjua. Možda i premalo vremena za priču koja bi mogla biti predložak za filmski scenarij. Od Like i Novog Sada do svjetala svjetske nogometne pozornice i poslovnog uspjeha... Godinama već Mandarić odbija zahtjeve uglednih engleskih medija koji su spremni izdati njegovu biografiju. Pričao nam je o svojim teniskim mečevima u paru s Borisom Beckerom, nekoć susjedom u SAD-u.

– Tenis ne mogu igrati već neko vrijeme zbog problema s koljenom. Žao mi je jer je tenis sjajan sport – kaže Mandarić.

Na ručku smo se opet prisjetili neizostavnog Ćire Blaževića. Gurnuo sam Mandariću mobitel u ruke nakon što se s druge strane javio “tata”.

– Milane moj, drago mi je što te čujem... – javio se Ćiro u svom stilu.

Razmijenili su nekoliko riječi, a uskoro će uslijediti i susret tog dvojca. Treba samo dogovoriti ručak u Zagrebu.

– Htio bih vidjeti Ćiru, barem još jednom prije nego... – zastao je Mandarić.

Možda je aludirao na kraj, no njegova energija još je garancija da zadnju još nije rekao. Dapače, siguran sam da će njih dvojica još dugo biti intrigantni na poseban način kao i svih ovih godina... 

DIVA CIJELI DAN
Jedan dan u životu beauty novinarke – puno više od pisanja o cipelama
  • ivi:

    pozdtavi kraljevice u engleskoj di si bio dok je lika gorjela odv velikosrbskog fasizma....

  • snovakor:

    zvuk - katastrofa ... odmah sam prekinuo i uopće se neću ni truditi slušati ... katastrofa