Neimenovani izvor iz jedne prilično uspješne vaterpolske reprezentacije na zanimljiv je način objasnio “postkarijerni sindrom” i njegov utjecaj na kasnije ponašanje sportskih zvijezda: “Tim je najvažniji i njemu je sve podređeno. To je prva zapovijed. Ali tim je i mehanizam koji sve velike ambicije, sva ega i svu tu pozitivnu ludost i manijakalnu posvećenost drži pod kontrolom. Kada veliki igrači završe karijere, oni ne žive samo drukčiji život jer nemaju obveze. Oni žive i bez tog mehanizma, ostavljeni da sami igraju svoje uloge”. Donekle i te riječi objašnjavaju sav cirkus kojim smo “počašćeni” dok su nam rukometaši bili u igri, a eter će još neko vrijeme odzvanjati grubostima za koje bi i dvije godine isključenja bile malo.

Ove sve počistiti, a novi Goran Perkovac i pomočnik ako bi pristao Irfa Smailagić, ako ne Kljaić Neno, uz Dominikovića za trenera obrane + obavezno trener golmana, osoba koja je dugo u skandinavskom rukometu, a ima i tamo naših......