Karijere profesionalnih sportaša ispunjene su pričama o velikim pobjedama, teškim porazima, slavi i odricanju. No, ponekad se u mozaiku sjećanja pojavi anegdota toliko nevjerojatna da zasjenjuje sve ostale, priča koja zvuči kao da je pobjegla sa stranica romana ili filmskog platna. Upravo takvu ispovijest podijelio je Nikola Rnić, cijenjeni igrač koji je ostavio dubok trag i na velikim nogometnim travnjacima i na malonogometnim parketima. U razgovoru za emisiju "Svet malog fudbala", Rnić je otvorio škrinju sjećanja i vratio se na finale jednog turnira u Ulcinju, događaj koji je po svemu sudeći bio više od obične sportske priredbe. On i njegov suigrač, još jedna futsal ikona Marko Perić, pripremali su se za odlučujuću utakmicu, prolazeći kroz uobičajene rituale zagrijavanja. Očekivali su napetu atmosferu, glasno navijanje i žestoku borbu za trofej, no ono što je uslijedilo nije ih moglo pripremiti ni najluđe sportsko iskustvo. Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a činilo se da je još toliko ljudi ostalo vani, stvarajući pritisak koji se mogao osjetiti u zraku. Sve je slutilo na spektakl, ali nitko nije mogao ni zamisliti kakav.
U jednom trenutku, dok su igrači bili fokusirani na istezanje i pripremu, uobičajenu buku navijača nadglasao je žamor čuđenja i nevjerice. Rutinu je prekinuo prizor od kojeg se ledi krv u žilama. Nekolicina muškaraca unijela je u dvoranu veliki metalni kavez, a unutra se nalazio - živ vuk. Prava, divlja životinja, čije su oči sijevale pod svjetlima reflektora, postala je dio navijačkog folklora.
Rnić se sjeća potpunog šoka koji je zavladao među igračima.
- Zagrijavamo se Perke i ja, kad odjednom unose vuka! Živog vuka u kavezu! Gledaš i ne vjeruješ što se događa. Kakvo zagrijavanje, kakva koncentracija... Samo smo gledali u tu životinju i pitali se hoćemo li izvući živu glavu - prepričao je Rnić trenutak koji je zauvijek promijenio njegovu percepciju navijačke strasti.
Strah je u potpunosti nadvladao sportsku nervozu. Misli o taktici, protivničkim igračima i rezultatu nestale su u sekundi, a zamijenila ih je samo jedna, egzistencijalna briga: što ako vuk izađe iz kaveza? Vikali su im da se nastave zagrijavati, no kako je sam Rnić rekao: Čovječe, ja sam se pregrijao od šoka, što se mene tiče, utakmica može odmah početi.
Kao da prisustvo divlje zvijeri na nekoliko metara od terena nije bilo dovoljno da atmosferu dovede do točke ključanja, organizatori ili navijači odlučili su otići korak dalje. U trenutku kada se dvoranom prolomio zvuk koji ledi krv u žilama, Rnić i njegovi suigrači shvatili su da ovo finale neće zaboraviti dok su živi. Upaljena je motorna pila. Zaglušujuća buka stroja koji se inače koristi za sječu stabala ispunila je prostor, unoseći novu dimenziju straha i kaosa.
- Kad je upalio motornu pilu... Samo gledaš gdje je taj čovjek, što radi, hoće li nekoga ozlijediti, hoće li mene odrezati?! Što se ovdje događa? - prisjetio se Rnić osjećaja potpune nemoći.
Uz upaljene baklje koje su bacale sablasno svjetlo po dvorani, scena je više nalikovala na horor film nego na sportski događaj. Igrači su se zbunjeno pogledavali, pokušavajući shvatiti pravila ove lude igre u kojoj je lopta postala najmanje bitan faktor.
Kad je utakmica napokon počela, kaos se s tribina jednostavno prelio na teren. Strastveni navijači, koji su, kako kaže Rnić, živjeli za taj turnir, postali su aktivni sudionici igre. Pravila su prestala postojati. Nakon što bi protivnička momčad postigla gol, polovica navijača s tribina sjurila bi se na teren kako bi proslavila sa svojim igračima. Slavlje bi trajalo po pet minuta, a za to vrijeme utakmica je bila prekinuta.
- Ne možeš ih istjerati, nema šanse. Kako da ih istjeraš? Ni onaj vuk ih ne bi mogao potjerati s terena - s osmijehom se prisjeća Rnić nadrealnih scena.
Sličan scenarij ponavljao se i kada bi njegova ekipa postigla pogodak. Njihovi navijači bi uletjeli, palile su se baklje, a motorna pila ponovno bi se oglasila. Igrati u takvim uvjetima bio je pravi izazov. Publika je doslovno sjedila na aut-liniji, pa se korner morao izvoditi dva metra unutar terena, a lopta se nije mogla poslati naprijed jer tamo jednostavno nije bilo mjesta. Svaki prekid bio je borba za loptu s navijačima, a svaka akcija ovisila je o tome hoće li se masa gledatelja pomaknuti dovoljno da igrači prođu.
Unatoč svemu, godinama kasnije, Nikola Rnić o ovom nevjerojatnom iskustvu govori s dozom poštovanja i divljenja. Iako je situacija u svakom trenutku mogla eskalirati u opasni incident, on u svemu vidi nevjerojatnu strast i ljubav lokalne zajednice prema malom nogometu.
Ova anegdota samo je jedna crtica iz bogate karijere Nikole Rnića koji se dokazao kao svestran sportaš. Tijekom godina uspješno je balansirao između profesionalnog nogometa i futsala. U nogometu je nosio dresove klubova poput Čukaričkog, Zemuna, Banata iz Zrenjanina i Radnika iz Surdulice, igrajući na poziciji veznog igrača. Ipak, mnogi ga pamte po majstorijama na malonogometnom terenu, gdje je kao igrač ostavio neizbrisiv trag, posebno u dresu slavnog Ekonomca iz Kragujevca.
Otvori KEKS Pay
