Najprestižniji teniski turnir na svijetu je u punom pogonu, a u Wimbledonu se osim sportskih zvijezda po teniskim terenima, često mogu sresti i nekadašnji teniski asovi koji danas također imaju važne uloge u tenisu kao treneri, mentori, komentatori. Jedan od tih velikih zvijezda je i naš Ivan Ljubičić, nekadašnji 3. tenisač svijeta, osvajač Davis Cupa i 10 ATP turnira, koji je dodatni prestiž u teniskom svijetu zaslužio i kao odlični trener Rogera Federera u posljednjim godinama karijere legendarnog Švicarca kada je Roger osvojio još tri Grand slam titule. Ivan je oduvijek bio profesionalac u svom pristupu tenisu, sjećam ga se još krajem 90-ih na njegovim nastupima u Hrvatskoj kada je uvijek pazio što će jesti ili piti prije ili poslije mečeva Također, Ivan je odličan analitičar i to mu i danas pomaže da svoje veliko tenisko znanje upotrijebi na više razina. On iznimno uspješno žonglira između niza obaveza, kao direktor tenisa u Francuskom teniskom savezu, a ujedno ima i svoju tenisku akademiju na Lošinju, suvlasnik je u velikoj nekretninskoj tvrtki, otac, suprug...
Razgovarao sam s Ljubičićem o tome kakvi su izgledi da se vrati tenisu i još aktivnije kao trener nekog top igrača, kako vidi današnji tenis i nove mlade zvijezde. Ivan se u razgovoru za Večernji list osvrnuo i na fenomenalno izdanje Marina Čilića i veliku pobjedu nad Britancem Jackom Draperom.
- Uvijek kažem da je igranje tenisa kao vožnja biciklom, to se nikad ne zaboravi, samo je pitanje tijela, može li tijelo izdržati napore i potrebe za igrati na tom nivonu. Marin se očigledno uspio fizički vratiti na taj nivo koji je potreba za igrati i pobjeđivati na toj razini. Presretan sam za njega i njegov tim i obitelj. Nakon tako jedne prekrasne nemoguće karijere da ima još uvijek 'ulja u svići'. Koliko god još da bude igrao vjerujem da će ovaj Wimbledon svakako zapamtiti kao taj jedan podsjetnik svima tko je bio i tko je još uvijek Marin Čilić.
Možete li sumirati vašu ulogu u Francuskom teniskom savezu?
- Zadnjih nekoliko godina, još otkako se Federer umirovio 2022. godine, sam na poziciji direktora tenisa Francuske teniske federacije. Oni to zovu direktor tenisa visoke razine. Prvo sam bio usmjeren na kategorije od 15 godina na više, a sada sam za sve uzraste. Šef sam nacionalnih selekcija. To znači da ja biram kapetane, izbornike. Biram ljude, ali ne biram tko će igrati. Recimo šef sam kapetanu Davis Cup reprezentacije Francuske.
Zvuči kao jako puno posla. Fokusirate li se onda na mlađe tenisače na koje se može i više utjecati?
- Da, moja direktna odgovornost jesu više mlađi igrači. A profesionalcima organizaramo stvari koje im mogu pomoći. Recimo, lani sam donio odluku da ćemo na svim Grand Slamovima imati liječničku ekipu Francuskog saveza za naše igrače, tu su liječnik i fizioterapeut. Dakle, imamo svoju ekipu koja brine o francuskim igračima. To je servis koji mi dajemo profesionalcima. Ne treniramo profesionalce i ne bavimo se njima direktno, ali i oni znaju da smo tu ako trebaju neki liječnički ili fitness dio. Prosječni igrač ima trenera koji radi 30-35 tjedana u godini, i sad u onih 5 tjedana kojih ga nemaju mi uskočimo s našim trenerom Laurentom Raymondom. Dakle, ne treniramo mi profesionalce, nego uskočimo kada treba pomoći. Treniramo najbolje juniore. Onda uskačemo mi s nekim trenerom da mu pomogne par par tjedana, ali ideja nije da mi treniramo profesionalce, nego da da ih pustimo da organiziraju sami svoje timove, a mi uskačemo kad možemo pomoći. To je što se tiče profesionalaca, ovaj juniorski dio je drugi dio. Znači mi treniramo najbolje juniore ili odlučujemo, što sam recimo sad napravio za Moïsea Kouaméa, koji je najbolji mladi francuski tenisač, ima 16 godina - dakle mi ga ne treniramo, ali financiramo njegov tim u velikoj većini.
Dakle, više ste u poziciji mentora...
- Nisam na terenu ako to mislite...
U smislu da li vas izvana zovu i traže savjet.
- Da, toga ima puno.
Imali ste sigurno puno ponuda za treniranjem nakon što se Federer umirovio?
- Imao sam puno ponuda. Imam ih još uvijek, stalno dolaze.
Od top igrača?
- Da, da, naravno.
Što ako vas Sinner nazove?
- Nije. Nisam još bio upitan od njegove strane, ali mislim da će njemu sigurno biti prioritet broj jedan da nastavi s trenerom Darrenom Cahillom. A što će biti poslije vidjet ćemo... Sad mi je u fokusu ovo što radim, uvijek samo bio takav. A nikad ne znaš što će biti sutra.
Dakle, niste protiv eventualnog vraćanja na ATP Tour kao trener?
- Apsolutno ne bih isključio tu opciju. Mislim da je to nešto u čemu sam dobar i nešto što mi je gušt. Sada sam u jednoj drugoj funkciji koja je ogromna čast, ogromna odgovornost i uzima jako puno vremena i energije. Jer nije samo to što radim, radim malo i za za talijansku televiziju. I na Wimbledonu ovdje radim emisiju na kraju svakog dana igranja. Ostajem cijela dva tjedna turnira. Imam i akademiju na Lošinju. Idem i tamo često tako da ima puno toga... Moj mandat je vezan uz mandat predsjednika Francuskog teniskog saveza (Gilles Moretton op. a.) On je sad dobio izbore, to je olimpijski ciklus, tako da je moj angažman po ugovoru do kraja olimpijske godine, dakle do 2028, ali vidjet ćemo, tko zna...
Je li vam draže komentirati tenis na televiziji ili trenirati nekoga? Što vam je sada veći gušt?
- Uvijek mi je gušt ono što radim u ovom trenutku. Sve volim. Fala Bogu da sam u ovoj poziciji u životu da mogu raditi ono što volim. Sva ta zanimanja su mi zanimljiva. Čak i u ovom biznis dijelu gdje sam suvlasnik, u tvrtki Dogma nekretnine, najveće agencije za nekretnine u Hrvatskoj i to mi je gušt. Tako da nije mi dosadno, ajmo to tako reći.
A cijene nekretnina rastu u Hrvatskoj...
- Je, i rast će još...To je jednostavno tako.
Kako vidite današnji vrh muškog profesionalnog tenisa. Alcaraz i Sinner djeluju moćno, ali i puno mladih tenisača igra sve bolje. Odjednom je Draper već četvrti tenisač svijeta...
- Mislim da se taj srednji i niski nivo digao strašno. Tu mislim na igrače od Top 15 do Top 100 na ATP ljestvici. A i ovaj niski, čak i počeci s prvim ATP bodovima i Challengerima da se taj cijeli nivo uzdignuo dosta u odnosu na prije 20-30 godina na tim razinama. A najviša moguća razina, dakle Top 10 na svijetu, ta me ekipa još mora uvjeriti da su bolji od generacije prije.
Ali, Alcaraz i Sinner su na dobrom putu...
- Jesu. Na dobrom su putu, ali još nisu tamo. Mislim da ljudi prebrzo zaboravljaju što su velika trojica napravila (Federer, Nadal, Đoković - op. a.). Pričam o trojici, ali pričam i o onoj grupi iza - Wawrinkom, Del Potrom, Čilićem... To je ekipa koja je osvajala Grand Slam turnire. To je po meni generacija Berdych, Ferrer....
Kažu mnogi da je ta generacija najviše i stradala zbog velike trojke...
- Je najviše je stradala, ali je i digla svoj nivo zbog trojke na jednu razinu koja je po meni ova grupa iznad sljedećih koji danas slijede najbolje na svijetu. Dakle i Tsitsipas, pa i Medvedev i Zverev nisu na tom nivou. Ali uvijek je nezahvalno uspoređivati generacije.
Jeste li gledali Alcarazov dokumentarac? Pokazivao je otvoreno kako je partijao nakon velikih pobjeda. Neki kažu da neće ni ganjati 25 Grand Slam turnira, kaže da želi uživati i u normalnom životu...
- Ne znam. Ja sam taj dokumentarac shvatio da je njegova poruka da želi juriti 25, ali na svoj način. To je poruka koju sam primio i koju sam ja dobio iz filma. On stalno govori kako bi on htio, ali na "moj način", kako kaže. On apsolutno želi to dosegnuti, ali ne misli da može i da treba živjeti na način kako su ova velika trojica to napravila. Je li u pravu ili nije, vrijeme će pokazati...
Bila je zanimljiva i Alcarazova izjava u Rimu da je bio jako sretan što se Sinner vratio nakon supsenzije, da mu treba takav igrač na Touru radi visoke razine tenisa.
- Po meni to se vidi i kod Novaka sad kad su otišli Roger i Rafa. Kao da je izgubio, ne znam, neku zvijezdu vodilju, da je malo izgubio kompas. Tako je vjerojatno i Alcarazu bilo čudno bez Sinnera na Touru jer su odrasli skupa i praktički došli na vrh svijeta u isto vrijeme. Vjerujem da im je drugačije kad jednog od njih nema na Touru. Da da da definitivno, a tako je vjerojatno, ali bi bilo čudno da da, da je na Touru bez winnera, jer i oni su odrasli skupa praktički došli su na vrh svijeta u isto vrijeme, tako da nije vjerujem da je drugačije kad jednog od njih nema na Touru.
Je li vas Novak u nekom trenu možda zvao nakon razlaza s Ivaniševićem?
- Nije
Jeste li ostali u redovitom kontaktu s Rogerom Federerom.
- Svaki dan komuniciramo. Prijatelji smo, familije se druže.
Možete li izdvojiti malo posebnosti rada s njim. Poznate su njegove vrhunske radne navike. Bio je perfekcionist na terenu, a iznutra? Koliko je htio učiti još u poznim godinama?
- Htio je učiti jako puno. Ne uzimaš novog trenera, ako nisi spreman slušati i dodavati neke nove stvari. Impresionirao me je količinom energije i zapravo važnošću koju je davao na svaki detalj. Rekao bih da je opušteni perfekcionist Ta kombinacija pokušaja da bude sve perfektno i opušteno mi je uvijek bila impresivna. Ali, količinu energije koju taj čovjek ima je nemoguća. Ono kad bih se nakon se nakon tjedan-dva odmora kod kuće opet vratio s njim na Tour, ja bih već nakon tri dana rada s njim bio mrtav. Samo što sam bio uz njega dok je on radio stvari. Obaveze koje čovjek ima na tom nivou su su nepregledive. Znao sam da sam bio daleko od bilo čega što oni proživljavaju kad sam ja bio top razini. To kroz što oni prolaze, to apsolutno nije za svakoga. To su stotine telefonskih poziva pa do evenata na kojima moraju biti do pažnje koju moraju stalno davati. A dovoljna je jedna greška ili jedna kriva izjava i štete su ogromne...
Sigurno ste ponosni na taj njegov naknadni uzlet i osvojena tri Grand Slama u poznom dijelu karijere. Bekhend mu je nekako bolje probijao Nadala nego ikad prije...
- Bilo je super. Ispočetka sam bio jako ponosan što me uopće uzeo u obzir da ga treniram. Počeo sam s njim raditi 2015. godine Poslije me uhvatio trenutak panike kako da ga napravim boljim igračem. Onda naravno ponos što smo uspjeli zapravo napraviti nešto i na cijeli taj počasni krug u njegovoj karijeri od 2017. Radili smo zajedno sedam godina. Dok je trajalo bilo je jako.
Jel' se možete na tren vratiti kroz vremeplov na taj famozni finale 2019. na Wimbledonu i tih 40:15 na Federerov servis i dvije meč lopte. Što vam je tada prolazilo kroz misli, sjećate li se tog trenutka?
- Sjećam se da, sjećam se tog asa koji je trebao biti as, ali je lopta okrznula mrežu taj prvi servis pa otišao u aut pa je morao servirati drugi servis pa je taj forhend napad otišao u aut. Pa forhend napad na koji je došao passing od Novaka... To su stvari koje smo vidjeli i u finalu Roland Garrosa između Sinnera i Alcaraza. To su stvari koje se u tenisu događaju često. Naravno, kad se dogode u finalu Wimbledona ili Roland Garrosa, tada o tome piše cijeli svijet, ali praktički svaki dan u svijetu tenisa se događaju mečevi u kojima jedan igrač ima meč loptu, a ovaj drugi pobjeđuje na kraju.
Federeru je sigurno taj poraz teško pao. Jeste li ikad poslije s njim možda analizirali taj meč?
- Ne, nikad.
Je li vas iznenadilo njegovo umirovljenje? Čilić mi je rekao da je Roger brzo otišao, vjerojatno ljudi nisu ni znali koliko je teška njegova ozljeda koljena?
- Definitivno se nije znalo koliko je njegovo koljeno loše, a i dan danas. Ali, nisam se iznenadio na vijest o Rogerovoj mirovini. Od prvog dana kad sam počeo raditi s njim, bilo je pitanje koliko će još igrati, u tom trenutku imao je 35 godina. Ali, nekako uvijek se nadaš da može ići dalje. Međutim, nakon te zadnje operacije koljena je bilo jasno da to koljeno jednostavno ne može više primiti dovoljnu količinu rada i treninga koja je bila potrebna za visoki nivo. To je bilo jasno da je kraj blizu. Poteškoća je u njegovoj situaciji bilo što je on mogao na jednoj nozi pobjeđivati ogroman broj igrača. Međutim, taj meč protiv Hurkacza na Wimbledonu te zadnje godine kad je igrao bio je jedan jaki znak da više ne možeš osvojiti Wimbledon i da to koljeno više ne može izdržati pritiske koji su potrebni da bi osvajao najvažnije turnira, a to je jedino što je Rogera njega. Nije njega zanimalo igrati četvrtfinala i biti 10. ili 15. na svijetu...
Vaš sin Leonardo je ove godine osvojio prve ATP bodove na Istarskoj rivijeri, kako ide njegova karijera. Čitao sam da ga ne trenirate, ali sigurno mu date poneki savjet?
- Ne mogu ja biti objektivan kad sam s njim. Mislim da Leonardo treba nečije drugo objektivno mišljenje i savjet. Ja sam tu apsolutno, pričamo svaki dan, ali provoditi na terenu vrijeme s njim mislim da je kontraproduktivno i meni i njemu. Zna da me uvijek može nazvati i da sam mu apsolutna podrška, ne samo u tenisu, nego i u svemu u životu. A taj neki profesionalni dio, bolje je da vodi netko drugi. Na Lošinju u akademiji imamo sve što je jednom tenisaču njegove dobi potrebno.
Leonardo vam govori četiri strana jezika?
- I više.
I više od tate?
Definitivno više od tate, on je stvarno talentiran za jezike.
Kako ide s vašom Akademijom na Lošinju?
- Ide super, ide super. Imamo jako zanimljive igrače.
Možda i neko ime koje ćemo za koju godinu vidjeti i na ATP Touru?
- Recimo Rus Savva Rybkin koji će igrati ovdje juniorski Wimbledon sa 16 godina, zatim Yanru Li iz Kine koji je tek 2012. godište i jedan od najboljih u svom godištu, moj sin Leonardo, sad nam se priključio i Goranov sin Emanuel (17 godina). Priključio nam se i Rumunj Matei Todoran (17) koji je bio jako dobar prije dvije godine, ali je imao dosta problema s ozljedama, mislim da će se vratiti. Ana Marija Rebić (11 godina) dolazi često kod nas u akademiju i dio je naše ekipe. Ima puno djece koja dolazi tjedno trenirati tamo, ali ova imena što sam nabrojao je ekipa koja je tamo stalno.
Ima li neke prilike za suradnju hrvatskog i francuskog saveza?
- Razgovarao sam malo s novim predsjednikom HTS-a. Pokušat ćemo nešto organizirati. Sigurno se može nešto napraviti. Mogu vam reći zanimljiv podatak da u Francuskoj imamo čak 1,2 milijuna registriranih tenisača i čak 7500 klubova.
Linijskih sudaca više nema ni na Wimbledonu. Kako gledate na promjene u tenisu?
- Tenis ide naprijed, uvijek je išao naprijed i treba tako biti. Nisam veliki fan za micanje linijskih sudaca jer je to i način za formirati dobre glavne suce, ali mislim da je to jedna od onih stvari koja krene u jednom smjeru i tada nema više nazad. Neizbježno je. Francuski teniski savez se ne da - pokušat ćemo zadržati linijske suce (na Roland Garrosu op. a.) koliko god dugo se to bude moglo, ali to je isto kao i 'coaching' protiv čega sam ja posve protiv, ali kad se to jednom dopusti, onda više nema nazad. Ja mislim da to nije smjelo biti dopušteno, po meni je to katastrofa, nije to dobro ni za tenis niti za igrače i ništa dobroga u tome ne vidim. Ali, očito sam manjina, odluke su donesene i moramo se nositi s time.
