Hrvatska je država koja konstantno po sportskim rezultatima nadmašuje sve moguće parametre. Prije otprilike godinu dana u Večernjakovom magazinu Obzor osvanula je tema s naslovom "Svakih 15 dana medalja oko vrata", što se odnosi na hrvatske sportašice ili sportaše na svjetskim i europskim prvenstvima te Olimpijskim igrama od hrvatske samostalnosti. U toj analizi je donesen zaključak da je, ako gledamo učinak po glavi stanovnika, Hrvatska druga najuspješnija država svijeta.
Međutim, te činjenice bi sportsku publiku trebale učiniti zahvalnima, a ne razmaziti ih. Vjerojatno najbolji primjer te naše razmaženosti je alpsko skijanje. Po prvi put u svojoj povijesti Hrvatska istovremeno ima tri imena koja u su u mogućnosti doći na postolje, a to su Zrinka Ljutić koja je ostvarila dvije slalomske pobjede ove sezone, Samuel Kolega koji je u Madonni Di Campiglio ostvario prvo postolje svoje karijere trećim mjestom, te iskusni veleslalomaš Filip Zubčić koji je tijekom svoje karijere skupio 12 plasmana na postolje, od čega tri pobjede.
Otkako su se Zubčiću ove sezone Ljutić i Kolega (a prošlih sezona i Leona Popović) pridružili kao pojedinci koji su ostvarili takve fenomenalne rezultate, apetiti hrvatske publike su naglo porasli. Tako u komentarima publike nerijetko možete vidjeti razočarenje ako se, primjerice, dogodi da 20-godišnja Ljutić doskija do 12. mjesta, ili da generalno bilo tko od ovih spomenutih imena doskija do rezultata, recimo, između 10. i 15. mjesta. Bez obzira na činjenicu što su ove skijašice i skijaši pokazali da mogu biti u samom vrhu utrka Svjetskog kupa, natjecanja s najjačom svjetskom skijaškom konkurencijom, kad u priču dovedemo cijeli kontekst već su i Top 15 rezultati sami po sebi određena vrsta čuda i ne bismo ih trebali uzimati zdravo za gotovo.
Riječ je o jednom od najskupljih sportova u kontekstu vođenja karijere na najvišoj profesionalnoj razini. Jedan Samuel Kolega je tijekom svojeg odrastanja dijelove školske godine morao prolaziti u inozemstvu, u Austriji kako bi mogao koliko-toliko normalno graditi svoju skijašku karijeru, uz ogromna ulaganja i žrtve njegove obitelji. S druge strane, Zrinkina obitelj je također prošla 'sito i rešeto' kako bi njoj uspjeli omogućiti potreban rast i razvoj u ovom sportu. Nećemo nikad zaboraviti intervjue s njezinim ocem Amirom koji je, kad je Zrinka imala 13-14 godina, apelirao na sponzore da pomognu.
I sama Zrinka je nedavno o hrvatskim sportskim uspjesima istaknula zanimljivu poantu: "Nažalost nemamo tako dobar sustav. Ali čini nas sretnima što imamo toliko sjajnih sportaša. Mnogo je ambicioznih i entuzijastičnih pojedinaca i obitelji koji sami kreću svojim putem. Mislim da je ključno da smo vrlo strastveni. I također pomalo tvrdoglavi. I ponosni. To nas je sigurno odvelo daleko", rekla je u intervjuu za španjolsku Marcu.
Osim što skijanje samo po sebi predstavlja ogromne financijske zahtjeve za kvalitetnu karijeru, što je za Hrvatsku kao zemlju s ne baš visokim standardom ogroman zalogaj u startu, dodatna otegotna okolnost je nepostojanje uvjeta za kvalitetno treniranje u državi. Hrvatska ima nekoliko skijaških staza, no pravi treninzi, i to uglavnom samo jedne discipline - slaloma, mogu se odrađivati isključivo na Sljemenu, a i to ovisi o vremenskim uvjetima. Tako za razliku od Austrijanaca, Švicaraca, Norvežana, Francuza, Talijana, Nijemaca i mnogih drugih Hrvatice i Hrvati konstantno moraju putovati u inozemstvo kako bi trenirali i pripremali se za utrke. Država u kojoj se na jednoj stazi može trenirati samo jedna disciplina ima tri imena koja konkuriraju za najviše rezultate. Samo po sebi je to apsolutno suludo, iznad svakih realnih dometa i van svake pameti.
VEZANI ČLANCI:
Da se vratimo na razmaženi dio publike koji odbija shvatiti kakav je uspjeh čak i 12. mjesto u Svjetskom kupu, nerijetko u tim komentarima možemo vidjeti poante uspoređivanja današnjih naših skijaških aduta s Kostelićima, Janicom i Ivicom. Da, Janica i Ivica u svojim karijerama imaju Velike kristalne globuse, medalje sa svjetskih prvenstava i olimpijada te plejadu pobjeda u Svjetskom kupu, ali ne bi bilo pošteno bilo koga uspoređivati s Kostelićima. Ako ste ikad gledali dokumentarni film o Kostelićima "Upoznaj samog sebe", znate da je riječ o 'apsolutnim manijacima' u smislu posvećenosti i stila života, do te mjere da su u mnogim trenucima žestoko kompromitirali svoje psihičko i fizičko zdravlje kako bi došli do tih nevjerojatnih visina. Ne samo da je suludo očekivati u Hrvatskoj imati nekoga s takvim životnim stilom poput Kostelića, suludo je to očekivati od bilo koga u svijetu.
Da, Zrinka Ljutić, Samuel Kolega i Filip Zubčić su pokazali da mogu biti na stepenicama postolja, ali ako razumijete iz kakve pozadine dolaze za razliku od svoje konkurencije, razumjet ćete zašto se 15. mjesto u utrci i dalje može (i treba) smatrati ogromnim uspjehom za njih. Nije ovo stvar smanjivanja očekivanja zato što, tobože, netko u njih ne vjeruje, nego uzevši u obzir sve mjerljive parametre jednostavno je realno veseliti se i takvom plasmanu. Međutim, hrvatska sportska publika je uvijek u sebi imala dobru dozu nelogične razmaženosti čim neki suludo dobar rezultat dođe, nažalost je teško za očekivati da se može preodgojiti.
Otvori KEKS Pay
