Stapelija, lat. Orbea variegata, skromna mesnatica podrijetlom iz istočne i južne Afrike, koju su u Europu donijeli misionari još u 17. st., cvate potkraj ljeta i u jesen. Biljka je veoma promjenljiva, i po veličini, i po obliku, i po boji, i po načinu rasta, i po građi cvijeta. Njezini neobični zvjezdoliki cvjetovi, promjera 5-7 cm, najčešće su žutozeleni, ali je veći dio cvijeta prekriven crvenkastosmeđim mrljama i točkicama.
No one nisu takve zato da bismo se mi divili njihovoj ljepoti, nego se biljka laticama koje nalikuju na trulo meso služi kako bi privukla muhe i druge kukce koji će je oprašiti. Ne samo izgled latica nego i miris strvine kojega cvjetovi stapelije kratkotrajno izlučuju služi za primamljivanje oprašivača. Stoga je ta biljka dobila naziv strvosmrad. No to ime ne zvuči baš lijepo pa se u hortikulturi, prema prijašnjem latinskom nazivu, radije naziva stapelijom. Ako muhe uspiju oprašiti cvijet, iz njega će se razviti duguljast plod pun svijetlosmeđih plosnatih sjemenki s dugačkim bijelim paperjastim dlačicama. Veoma su lagane pa ih raznosi i najmanji povjetarac.
Valja ih posijati odmah nakon dozrijevanja, a pri temperaturi 21-25°C niknu za nekoliko dana. Cijele godine stapeliji pogoduje vrlo svijetlo mjesto. Ljeti može biti na balkonu u polusjeni ili na suncu na suncu će njeni zadebljani izbojci poprimiti crvenkast nahuk a zimi u što svjetlijoj prostoriji u kojoj temperatura neće biti niža od 10 do 15°C. Najbolje uspijeva u glinenoj plitkoj posudi, u propusnu humusno pjeskovitu supstratu s drenažnim slojem šljunka na dnu.
Ljeti stapeliju zalijevajte oskudno, tek kad se supstrat osuši. Zimi samo povremeno zalijte, tek toliko da se mesnati izboji ne smežuraju. Starije biljke, kad prerastu posudu, presadite u ožujku. Tada stapeliju možete razmnožiti i reznicama, dijelovima stabljike odlomljenim od biljke, koji često već imaju po nekoliko korjenčića.
