Naslovnica Showbiz Zvijezde

Miroslav Ilić: Po dolasku u Hrvatsku prvo sam se javio Miši

– Manje više sa svim kolegama iz Hrvatske bio sam u vrlo korektnim odnosima, a najprijateljskije odnose imao sam s Novim fosilima i Tončijem Huljićem s kojim sam čak 1980-ih planirao i suradnju koja nije bila do kraja ostvarena.
16. rujna 2013. u 11:04 0 komentara 9899 prikaza
Miroslav Ilić (1)
Foto: Grgur Žućko/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Kada je prije 40 godina otpjevao svoju prvu pjesmu "Volio sam djevojku iz grada" Miroslav Ilić je svojim glasom "kupio" publiku koja mu ubrzo počinje tepati nazivajući ga slavujem iz Mrčajevaca, a taj slavuj je sada vodeće ime folk-scene. Gledajući ga na pozornici Rujanfesta, gdje je nastupio ovog vikenda, teško bi se dalo zaključiti kako su mu 63 godine, a zabavan duh odaje njegov još uvijek mladenački karakter.

Njegov dolazak u Zagreb bio je prilika da se prisjeti s kim se rado družio s naše scene, zašto žali za bivšom državom, zbog čega je odabrao glazbu za svoj poziv i kako se supruga nosi s njegovom popularnošću.

– Manje-više sa svim kolegama iz Hrvatske bio sam u vrlo korektnim odnosima, a najprijateljskije sam imao s Novim fosilima i Tončijem Huljićem s kojim sam čak 1980-ih planirao i suradnju koja nije bila do kraja definirana i ostvarena, ali smo svejedno ostali u dobrim odnosima. Dobar sam i s Mišom Kovačem. Kad sam prvi put 2000. godine nastupao u Hrvatskoj, prvi kojemu sam se javio bio je Mišo i bilo mu je drago što sam ga nazvao. Mi smo dva čovjeka koja se u svakom trenutku mogu pogledati u oči – govori Ilić i odlučno dodaje kako ga nije bilo strah kada je prije 13 godina prvi put nakon dugo vremena nastupao u Hrvatskoj. Iako se nije bojao pjevati u našem veleposlanstvu u Srbiji, upozorili su ga da ga neće svi dočekati raširenih ruku.

– Rekao sam tada: "Znate što, svjestan sam toga, ali mislim da je krajnje vrijeme da se netko potrudi da se urazumimo". Ne osjećam se nelagodno kad dođem ovdje jer zbilja nemam razloga tako se osjećati – kaže glazbenik. Na spomen razdoblja kada je tek počeo pjevati, Ilića uhvati nostalgija jer je, kaže, to vrijeme bilo neopterećeno komercijalnim uspjehom.

– Nedostaje mi to vrijeme, bilo je više emocija i romantike i u druženju, ali i u samoj glazbi. Puno više smo se družili, gradili prijateljstva i odnose. Svi smo mi profesionalci i radimo to za novac, ali pored toga su nam neke druge stvari bile važnije od glazbe. Bili su nam važni međusobni odnosi, a zadnjih godina mnogo se toga promijenilo i glazba je postala nemilosrdna i bezdušna industrija u kojoj nema toliko romantike i to je suštinska razlika između vremena u kojem sam ja stasao kao estradni profil na ovim prostorima i ovog današnjeg – govori pomalo s gorčinom.

Žali za Jugoslavijom, naglašava pri tome kako se ne slaže s ideološkim i političkim uređenjem koje je tada vladalo, ali sustav vrijednosti bio je uređeniji.

– Kako je to lijepa zemlja, zlato moje, kako je to lijepa zemlja bila sa svim svojim različitostima – sjetno će Ilić, a glas mu opet postaje snažan i odlučan na spomen turbofolka protiv kojeg bitku vodi već 20 godina.

– U metežu koji je 1990-ih zadesio cijeli ovaj prostor, neki su neznalice iskoristili gužvu i uletjeli kao desperadosi u ovu vrstu glazbe, napravili kaos i veliku štetu koju tvrdoglavi magarci poput mene pokušavaju na neki način ispraviti, ali teško to ide. Ima nekih naznaka da se nešto može popraviti iako je šteta učinjena i već je velika – kaže. Kao mladiću nije mu bila namjera baviti se glazbom, ali život mu je na kraju ipak tako posložio kockice.

– To nije bio moj san, nisam maštao o tome. Kao dijete sasvim sam slučajno zalutao u ovaj zanat i u šali volim često reći kako sam počeo pjevati od muke. Završio sam gimnaziju u Čačku i potom sam upisao u Skoplju studij elektrotehnike. Tamo mi je na drugoj godini fakulteta došla moja tadašnja gimnazijska ljubav i moja dugogodišnja suputnica i supruga Gordana i ubrzo zatim dobili smo kćer Mariju. U potrazi za nečim što bi se moglo nazvati vlastitom egzistencijom, da ne bude svako malo tata, mama, deda, baba, daj za gaće, daj za čarape, cigare, sjetio sam se da sam na nekakvim školskim priredbicama lijepo pjevušio i kod sebe u Mrčajevcima sam imao jednog divnog čovjeka koji je opjevao moju Moravu, bio je to čika Obren, pokojni sada, obratio sam se njemu i tako je to počelo, ali ne s namjerom da mi to bude životno opredjeljenje. Imao sam plan malo se zabaviti pjevanjem ne bih li zaradio neke parice da završim studij, međutim, dan po dan, mjesec po mjesec otvarale su se neke karte i shvatio sam da u stvari imam što tražiti u tom zanatu i ostao sam u njemu. Ne kajem se i povremeno mi bude žao što nisam završio studij, ne zato što bih se time bavio nego zato što bih se osjećao potpunije kao čovjek – pripovijeda Ilić. Cijelo ovo vrijeme uz njega je bila i supruga Gordana kojoj je odmah na početku objasnio s kakvim se poteškoćama može susresti zbog popularnosti.

– Sjeo sam sa svojom Gordanom i rekao joj: "Gordana, ako se posvetim punim kapacitetom ovom zanatu i budem uspješan, naš život mogao bi izgledati tako i tako", i rekao sam joj: "Eto ti jedan mjesec da vidiš hoćeš li moći živjeti tako ili ne, ako ne budeš mogla, tražit ćemo nešto drugo, nije ovo jedina opcija. Međutim, Gordana nije čekala ni mjesec. Poslije tjedan dana rekla mi je: "Slušaj, ako misliš da bi to moglo uspjeti, guraj, a ja sam uz tebe". Uostalom, još nešto, neka moju Gordanu nitko ne doživljava kao neku Penelopu koja veze goblen i čeka da se ja vratim. Gordana je jako samostalna i otresita osoba i neka se nitko ne brine za nju – kaže pjevač. Kći Marija i sin Marko nisu slijedili očev put iako je Miroslav dugo osluškivao njihove želje.

– Osluškivao sam njihove želje dok su bili mali. S kćeri nisam ni pokušao jer sam shvatio da nju to uopće ne zanima, a sa sinom sam, kad je imao 10 godina, pokušao, ali ni njega pjevanje nije baš zanimalo, a ja nisam roditelj koji svoje ambicije preslikava na djecu i odustao sam od toga – kaže. Danas ga veseli vrijeme koje provodi s unucima Predragom i Strahinjom.

– Strahinja je krenuo u osnovnu školu i mene i baku odveo je na večeru da nas počasti. Kod nas je običaj da se unucima da i nešto novca kad krenu u školu. Nismo još ni naručili večeru, a Strahinja nas je pitao kad će dobiti novce – smiješeći se govori Ilić. Iako je u mirovini već dvije godine, još je aktivan na sceni, ali kad više ne bude mogao nastupati. odselit će se u svoj rodni kraj gdje već preuređuje obiteljsku kuću.

– Moja genetika je seljačka, moja krv je seljačka, ali plava i moja prirodna sredina je selo. Povezi me na bilo koje mjesto i sigurno te neću obrukati jer imam manire i pristojnost, ali moja krv je plava seljačka, a selo je moja prirodna sredina i svake godine mami me sve više – zaključio je Ilić.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.