Biva da se u zagrebačkim antikvarijatima nađu i ovakvi biseri: originalno izdanje jedne od dvije pjesničke knjige Vlade Kristla, objavljene u privatnoj nakladi, pa još s autorovom posvetom. Pisana plavom tintom i datirana 14. II. 1962. u Zagrebu, posveta glasi: "Starom šulkolegi iz poslijeratnih vremena (koja su bila manje u eri), dobrom prijatelju u dobru i zlu, Vlado". Šulkolegi ne zna se imena i neće se nikad ni saznati, kao ni tko je na prodaju iznio ovu vrijednu knjigu. Zna se da je nije zacijenio skupo, jer ni kupac je u antikvarijatu nije skupo platio. Godinu kasnije autor se seli u Njemačku, nastanjuje se u Münchenu, zarekavši se da nikad više neće nogom stupiti u rodni grad. Obećanje je održao, doista nije više za života posjetio Zagreb. U Münchenu živio je sve do smrti, umire u ljeto 2004, u osamdeset prvoj godini. I ne, nije bio politički emigrant.
Vlado Krist slikarstvo je studirao u Zagrebu i Beogradu. S dvadeset i jednom odlazi u partizane, radi u Agitpropu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, a poslije rata novinski je ilustrator i tehnički urednik, te jedan od osnivača grupe EXAT 51 i začetnik geometrijske apstrakcije u hrvatskoj umjetnosti. Izrazito slobodan i slobodouman čovjek u vremenima koja baš i nisu bila takvima naklonjena, ali su ga od većih problema s vlastima čuvali njegova partizanština, te njegov u osnovi politički neuhvatljiv, individualno-anarhistički svjetonazor. Od 1959. surađivao je sa Zagreb filmom, bio autor više crtanih filmova, od kojih je najčuveniji "Don Kihot", klasik domaće crtanofilmske povijesti. U to vrijeme je i među prvim enformel slikarima u Jugoslaviji, opet vrlo uspješan i agilan. Međutim, nakon što su mu prvi put zabranili neki njegov film, Kristl odlazi, i postaje čuveni njemački filmski eksperimentalist, utjecajan, slavljen i naravno - siromašan. Premda kažu da nije bio težak čovjek, netolerantan ili prijeke naravi, Vlado Kristl nije učinio ni najmanji kompromis u korist vlastite životne egzistencije. Godine 1959. je, skupa s Ivanom Piceljom, izlagao u popratnom programu Venecijanskog bijenala. To je trenutak u kojem je, možda, bio i najbliži mainstreamu.
Njegovi pjesnički i književni tekstovi, barem oni iz hrvatske faze, jer je pisati nastavio i u Njemačkoj, za vrijeme u kojem su nastali djeluju krajnje odvažno, hermetično i komunikativno. U današnjem vremenu, pak, možemo ih čitati u kontekstu onih književnih praksi što ih kroz dvadeseto stoljeće, pa sve do naših dana upražnjavali hrvatski likovni umjetnici. Pogotovo Vaništa i Seder. Prvom je sličan po zagledanosti u ljude i stvari, a drugome po misaonom pomaknuću i mikrodrami svojih malih pripovijesti. "Zastava, gledajte je!/ Kako je nemirna, kako se koprca na finoj nozi/ u vjetru zakleta, samo hini ljubav". Ili druga: "Pucketanje ormara ličilo je na niz ispaljenih metaka;/ koliko je, poletjevši za njima/ hitrih misli palo". Sve je tu i u tome izvan vremena u kojem Vlado Kristl piše, vremena sumornog entuzijazma, širokih gesti i prekomjernih društvenih ambicija, a samo se po jednom prepoznaje duh epohe: po zaokruženosti i poanti, katkad i na virtuozno malo prostoru. U svim svojim umjetnostima Kristl se kreće unutar paradoksa koji postoji između figuracije i apstrakcije, mimetičkog prikaza i neprikazivosti. U svome tekstu, u poeziji, u književnosti, on se pokušava primaknuti samoj suštini zbilje. Ne opisuje predmetni svijet, nego ga pokušava predstaviti kroz adekvatne tekstualne senzacije. Ovo mi je jedan od najdražih tekstova u knjizi: "Dolje u drvoredu je grob zasut lišćem platana i viri/ crna srca križ/ kao slijepo dijete izvrgnuto smijehu boja.../ s kopljem u prsima - s kopljem u leđima/ skroz naskroz s nekim kopljem". Nevjerojatno je koliko se toga vidi u tih nekoliko redaka, s jedne strane razglednično dokumentarnih, kopiranih iz neke pomaknute stvarnosti, a s druge strane u jezik uliveno, u riječima utjelovljeno, kao u pjesništvu nekoga budućeg doba. Recimo, "crna srca križ": tri riječi, a samo pet slogova, i jedan stih, koji bi mogao biti i naslov knjige.
"Pet bijelih stepenica" Knjižnice grada Zagreba imaju u reprint izdanju umjetničke radionice Petikat, koju čine petorica umjetnika, Boris Cvjetanović, Hrvoje Đukez, Boris Greiner, Stanislav Habjan i Danijel Žeželj, i koja se bavi oblikovanjem prostora, ambijenata, riječi i vizualnih materijala, a najčešće smo ih viđali po Puli, u vrijeme sajma, te povremeno, na repertoaru bolje snabdjevenih zagrebačkih knjižara. Zahvaljujući njihovom je izdanju, možda, nepoznat netko tako jeftino prodao originalno Kristlovo izdanje, pa ga je mogao kupiti upravo ovaj kupac. Koji, istina, nije kupovao knjigu - zašto bi to činio ako ju je već imao u zdanju Petikata - nego je kupovao posvetu ispisanu plavom tintom. "Bez siromaštva i bez otmjenosti bijele rase i njenog stila/ ja sam često kunjao u sobi/ Bezuspješno je bilo da me tko utješi/ već kao dijete pripao sam fikcijama". Ovo bih mogao uzeti kao moto: "već kao dijete pripao sam fikcijama". Doista, jesam.
Otvori KEKS Pay
