Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 110
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
MOJ STAN

Jedan mali film iz 1963. može nas podsjetiti koliko je suptilni humor jači od zlobe

Foto: Screenshot
1/3
12.06.2024.
u 22:45

Kad sam opet pogledala taj film, oduševilo me koliko se može postići duhovitošću, bez ogorčenosti. Kao da sam to zaboravila jer se više i ne rade tako dobre, humane, tople komedije; današnje su i prečesto usredotočene na gadosti, na ono što se naziva toaletnim humorom.

U američkoj glazbi već je desetljećima popularna fraza "mrzitelji će mrziti", koju su kroz godine popularizirali brojni hip hop glazbenici i pretvorili u frazu masovne kulture. Možda je najpoznatija upotreba te fraze iz 2014., iz pjesme "Shake It Off" Taylor Swift, koja objašnjava da izljeve mržnje treba samo "otresti sa sebe" i krenuti dalje jer mrzitelji su takvi, oni će mrziti i na to se ne treba osvrtati, oni će uvijek imati svoje ispade mržnje i to se ne da pobijediti…

Te se fraze sjetim valjda jednom dnevno jer nema te prigode, velikog postignuća ili svjetskog događaja koji neće biti povod mrziteljima da dignu svoju ružnu glavu i na nas sruče kante gadosti. Naročito na društvenim mrežama. To mi nije utjeha, ali barem mi pomaže da se pokrenem, pobijedim ukočenu tupost koju osjetim suočena s bezrazložnom mržnjom i kažem samoj sebi, "Otresi to".

GALERIJA: Nada Mirković o modnim promjenama na oscarovskom Red Carpetu: Hit je method odijevanje

1/23

Kad je Nebojša Slijepčević dobio Zlatnu palmu u Cannesu za svoj 14-minutni film "Čovjek koji nije mogao šutjeti", bilo je onih koji su odmah komentirali da Hrvat Tomo Buzov nije ustao i prestao šutjeti za vrijeme napada na Hrvatsku i da je tek progovorio 1993. kad se suočio s bezumnim napadom na muslimane u vlaku u kojem je putovao. Okej, na tu vrstu političke borbe neću se osvrtati, na nju sam se navikla, mnogima koji nose ratne traume ne da se objasniti da su ogorčenost i mržnja otrovi koji na duge pruge najviše truju one koji ih osjećaju u sebi.

Plemenit čin najveće moguće ljudske žrtve za drugog dogodi se kad se dogodi, najčešće kad gledamo u lice sotone i ne možemo više šutjeti, možda i zbog dugotrajnog potiskivanja bijesa i prešućivanja. Takva žrtva uvijek je sveta i dokaz da čovjek može biti velik ispod zvijezda - a to nas mora oplemeniti, ne bi smjelo biti povod za mržnju.

S druge strane, odmah su se javili i mrzitelji vlasti, hrvatske i zagrebačke, koji su se žučljivo, jedva dočekavši povod, s mržnjom zapitali hoće li i za Slijepčevića biti organiziran doček kao za Lasagnu ili nogometaše i koliku će njemu vlada dodijeliti nagradu. Bez humora, uvijek to osvrtanje s gnjevom. I izjednačavanje onoga što se ne da izjednačiti. Ta čudna potreba da baš sve bude tretirano jednako, da se sva postignuća izjednače, da nitko ne odudara, to je ostatak našeg "egalitarnog sindroma", kako je to nazvao sociolog Županov, sindroma koji je u međuvremenu, čini se, poput virusa poharao cijeli svijet.

VEZANI ČLANCI:

 

 

Poznata američka novelistica i kolumnistica Lionel Shriver, poznata po romanu i filmu "Moramo razgovarati o Kevinu", nedavno je objavila novi roman "Mania", parodiju woke kulture. Događa se u paralelnoj američkoj stvarnosti u kojoj se naše, suvremeno društvo svesrdno bacilo na novo područje borbe protiv diskriminacije koju treba dokinuti, a to je kognitivna diskriminacija. U tom društvu ne smije se spomenuti da je netko manje inteligentan pa se sve ocjene i kvalifikacije za radno mjesto dokidaju. Čak i kad netko na satu matematike posve krivo izračuna zadatak, učiteljica ga mora pohvaliti i nagraditi. Riječ na s (stupid, glup) ne smije se izgovoriti i djeca mogu biti izbačena iz škole ako im nešto poput takve djetinje uvrede pobjegne na odmoru.

Shriver želi pokazati jer smo to, čini se, zaboravili, da nismo svi isti, da je diskriminacija dio čovjekova iskustva, dio te naše "comédie humaine", da je svi na ovaj ili onaj način doživljavamo - žene, muškarci, sve rase i seksualne preferencije - jer ne možemo svi biti rođeni isti, jednako lijepi, pametni, s jednako povoljnim startom u životu. Tako ni sva postignuća nisu identična. Različitosti treba prihvatiti i u njima uživati…

Kad netko svojim radom razvedri, ohrabri i dotakne milijune, bez obzira na to što se radi o masovnoj zabavi, a ne velikom intelektualnom postignuću, to nije isto kao kad netko napravi nešto izuzetno vrijedno, ali manjeg dosega. Uvijek me oduševe naši klinci koji pobijede na svjetskim matematičkim olimpijadama ili informatičkim takmičenjima, o njima moramo čitati, moramo ih i nagraditi, no neka su postignuća nagrada po sebi, najvažnija za takozvanu intrinzičnu motivaciju, motivaciju da idemo naprijed i radimo, koja je autentična i dolazi iznutra. Ni to ne treba zaboraviti.

GALERIJA: Nebojša Slijepčević ili kako nejunačnom svijetu u nejunačna vremena ispričati priču o tragičnom junaku

1/5

Kad je naš veliki intelektualac, glazbeni znalac i redatelj Zvonimir Berković dobio za svoj kratkometražni film "Moj stan" sličnu nagradu Slijepčevićevoj na kanskom festivalu 1963. (kad je u glavnoj konkurenciji pobijedio Visconti sa svojim remek-djelom "Leopardom"), to mu je omogućilo da njegov dugometražni film "Rondo" bude prikazan u Cannesu 1967., kad i Makavejevljev "Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a". Od srca želim Slijepčeviću da njegov sljedeći film opet doživi svoju kansku premijeru. To je veliko postignuće i velika nagrada po sebi, ne trebaju mu klicati tisuće ljudi na Jelačić placu kao Modriću. A bude li mu vlada dodijelila i neku novčanu nagradu, možda Nazora ili nešto slično, to će me zaista veseliti. No, narod, stotine tisuća ljudi, ipak taj film neće dotaknuti, što ne znači da je Slijepčević diskriminiran, kako su odmah počeli vikati mrzitelji.

No, ova prva hrvatska Zlatna palma oduševila me i zato što me podsjetila na Berkovićevu nagradu i njegov mali dokumentarno-igrani dragulj "Moj stan". Tko god nije pogledao taj film, mora ga odmah pogledati. Lako će ga naći na YouTubeu.

Zašto mi je Berkov (tako smo ga zvali) film tako važan, pogotovo danas? Jer u njemu živi samo plemeniti duh, ono što se u engleskom naziva wit, što možemo prevesti kao humor, mada je to još puno plemenitije, jer sadrži i aluziju na višu inteligenciju (bez diskriminacije) i nema u njemu ničeg agresivnog ili mrziteljskog (iako može biti puno fine ironije). Berkov film, koji se bavi socijalističkom dogmom da je sve novo nužno i bolje, odnosno izgradnjom Novog Zagreba, toliko je sofisticirano duhovit da se čak ni tadašnji zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, "otac" Novog Zagreb preko Save, nije uvrijedio na podosta kritičan film. Dapače.

Zasmetalo mi je kad se u prvim vijestima o nagradi ponavljalo da je Slijepčevićev film prvi hrvatski film koji je dobio tu nagradu, a Berkovićevog "Mojeg stana" nitko se nije sjetio. Berkovićev čitav opus bio je izrazito hrvatski, u velikoj mjeri baš zagrebački. Berković je i prvi, prije Golika i njegovog filma "Tko pjeva zlo ne misli", što ga mnogi smatraju najboljim hrvatskim filmom svih vremena, u svakom slučaju najpopularnijim, svoj film povezao s novelom Vjekoslava Majera "Dnevnik malog Perice".

Zbivanja u kući i obitelji mali Perica bilježi u proljeće 1935., a u Berkovićevom "Mojem stanu" narator je djevojčica sličnih godina koja piše domaću zadaću "Moj stan" početkom šezdesetih godina.

Njezin sastav započinje riječima: "Ja imam lijepi stan. Moj stan je u jednoj velikoj, novoj kući. Ranije sam stanovala u jednoj staroj, ružnoj kući. Prije rata gradili su u našoj zemlji samo stare, ružne kuće."

Dok slušamo djevojčicinu naraciju, vidimo pogled kroz prozor njezina "novog, lijepog stana" na neku blatnjavu ledinu na kojoj se igraju djeca i jure za otpacima koji lete zrakom. Svi mi koji smo se useljavali u nove zgrade u novim naseljima prije puno desetljeća sjećamo se tog blata oko kuće, tih ledina koje nisu ni livade ni travnjaci, smeća i kutija koje su ljudi bacali kroz prozore kad su se useljavali. Gorko slatko sjećanje na djetinjstvo.

Potom se kamera prebacuje na Ratkajev prolaz u centru Zagreba, u kojem se nalazi "stara, ružna kuća kakve su gradili prije rata", u kojoj je obitelj nekada stanovala. Iako Ratkajev zaista izgleda mračno i sumorno, s tamnim, oronulim fasadama, ipak je to uredna, asfaltirana gradska ulica. Kontrast koji nam Berković nudi dovoljan je da djetetove nevine tvrdnje o novoj vrsti stanovanja, koje je valjda zapamtilo u školi, od tog trenutka čujemo isključivo kao ironiju. Kako dijete po definiciji nije sposobno za ironiju, pogotovo ova pametna, vedra i slatka djevojčica, ispada da film i nije ironija na socijalističku izgradnju, što bi ipak u to vrijeme kad je film nastao bilo nedopušteno i dovoljno za kojekakve crne liste. Film je izgrađen samo na finom, blagom, dobronamjernom i dopuštenom humoru. Berk je zaista vješto navìgao kroz te opasne stranputice socijalističke kritike.

Moj suprug tih je godina išao u osnovnu školu u Splitu i tvrdio mi je da su imali udžbenik iz Prirode I društva u kojem su im posve otvoreno i odrješito objasnili što vrijedi, a što ne. Slavilo se novo I odbacivalo staro, baš kao u Berkovom filmu. Na jednoj fotografiji bio je prikazan neki građanski, predratni salon s namještajem (valjda) u Alt Deutsch stilu. Iznad fotografije pisalo je RUŽNO. Na drugoj fotografiji bio je prikazan namještaj iz pedesetih, onaj niski stolić u obliku bubrega i slični detalji "kombinirane sobe" i iznad nje pisalo je LIJEPO. Možda je i Berk negdje vidio taj udžbenik, ne znam, ja se toga i ne sjećam, no ja sam ipak mlađa. Nismo bili tako otvoreno indoktrinirani protiv svega starog.

Doduše, u sljedećem prizoru saznajemo da je četveročlana obitelj u Ratkajevom prolazu živjela u velikom građanskom stanu u kojem živi nekoliko obitelji pa je djevočicina obitelj imala samo jednu sobu u kojoj su "i kuhali, i jeli, i spavali", koja nikad nije mogla biti pospremljena pa se mama žalila da je zbog toga uvijek nervozna. Djevojčica, baš kao i Perica, prenosi i svađe svojih roditelja, uz puno ljubavi i nimalo gorčine i optuživanja, kao sastavni dio života, a ne traumu iz naše suvremene kulture žrtve. Mama napada tatu da on samo piše molbe, a drugi dobivaju stanove, što je dakako već natruha kritike socijalističke vrste korupcije, čega je dakako I tada bilo.

Dok se voze prema periferiji gdje prestaje svaki oblik urbaniteta, djevojčica govori kako se sele u budući novi centar grada: "To je lijepi kraj, samo su trgovine tako daleko da mama mora izgubiti cijelo jutro ako hoće nešto kupiti za ručak, ali tata kaže da će ovdje za dvadeset godina biti mnogo lijepih kuća i velika Na-Ma." Tata vidi daleko unaprijed jer je "prosvjetni radnik".

Djevojčica nastavlja svoj sastav: "Imamo dvije lijepe, male sobe, kao za lutke". Piše kako svaki vikend preslaguju stvari po tom malom satnu u nadi da će naći rješenje i moći nekako prolaziti po stanu zatrpanom stvarima četveročlane obitelji. Tata i mama se teže snalaze od djece koja se veru po okviru kreveta da dohvate stvari s ormara, što roditelji ne mogu jer su zaposleni pa "nemaju vremena da treniraju". Nikad ne jedu skupa za stolom - brat i sestra jedu na šivaćoj mašini - jer im ne stane veliki stol. Kad im dođu gosti, uvijek "nastane neka gužva". Dragi gost, drug Kadić, objašnjava djevojčica, narastao je visok jer je uglavnom na pozornici kazališta gdje ima više mjesta nego u stanu i djevojčica ne bi voljela tako narasti. Bole ih oči jer im je televizor preblizu kauču pa je tata izmislio "relejnu stanicu u predsoblju", i televiziju gledaju preko ogledala…

Kad netko od njih nije zadovoljan jer nemaju balkon ili prozor u kuhinji, dovoljno je da pogledaju kroz prozor i odmah im je lijepo u stanu - ali ne zato što kroz prozor vide park, cvijeće, prirodu, nego vide obitelji u barakama koje provode vrijeme u blatnom dvorištu i muče se bez vode, s vanjskom pumpom. Sve ti primjeri Berkovićeva humornog kontrapunkta, suprotstavljanje onoga što djevojčica izriče s onim što vidimo u filmu, ključno je za taj kratki film koji uspijeva, bez obzira na kritike koje iznosi, ostati optimističan i vedar. Kako je Zvonimir Berković bio iznimno glazbeno obrazovan, što je jasno i iz naslova njegovog najpoznatijeg igranog filma "Rondo", tako je i kontrapunkt - povezivanje dviju ili više istodobnih glazbenih linija - kao metodu preuzeo iz glazbe.

Kad sam opet pogledala taj film, oduševilo me koliko se može postići duhovitošću, bez ogorčenosti. Kao da sam to zaboravila jer se više i ne rade tako dobre, humane, tople komedije; današnje su i prečesto usredotočene na gadosti, na ono što se naziva toaletnim humorom. Jednostavno nisu suptilne jer ni autori ne njeguju wit, pravu duhovitost, nisu dovoljno obrazovani ili čak pametni. Humor je najviši oblik inteligencije, način da uvjerljivo progovorimo o zabludama društva oko nas i da to bude upečatljivo, da se pamti. To je toliko snažniji, sofisticiraniji oblik čovjekova izražavanja od buke i bijesa kojima smo danas neprestano izloženi! Ništa mi toliko ne manjka kao duhoviti ljudi. Gdje su današnji Billy Wilder, Ernst Lubitsch, George Cukor, Frank Capra… ili naš Berković?

VIDEO: Film o Večernjakovom Hassanu: 10 godina hodao s metkom u glavi, od ratnika postao novinar

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije