Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Zvijezde

Dubravko Ivaniš: Nikad nisam držao baklju, loš sam Hrvat

Frontmen Pips Chips & Videoclipsa uoči koncerta u Domu sportova otkriva kada će napisati dobru pjesmu, zašto kćer odgaja kao Godzillu i zašto obožava slavu iako je nema Slava je sveta misa svih gluposti u kozmosu, ja je obožavam. Nažalost, baš nikad
30. studenoga 2014. u 12:00 71 komentara 15812 prikaza
Dubravko Ivaniš
Foto: Boris Ščitar
Pogledajte galeriju 1/6

Koncert najzagrebačkijeg benda Pips Chips & Videoclips 6. prosinca u Maloj dvorani Doma sportova u medijima najavljuju kao njihov koncert karijere. Događaj jest velik. Je li im baš presudan za karijeru? Teško, jer Pipsima je razvoj put, a ne trenutak pa i poslije nastupa streme daljnjem rastu, a sve o tome pa i više ispričao nam je frontmen Dubravko Ivaniš Daddy.

Šesnaest godina nakon posljednjeg nastupa u Domu sportova vraćate se na "mjesto zločina". Što se kod Pipsa promijenilo u tom odsustvu?

– Prvo što mi pada na pamet – prestali smo biti hype, sad smo valjda trade mark. Općenito, sviranje u sportskim dvoranama ne predstavlja mi artistički vrhunac, a o komercijalnom efektu zaista bi se dalo raspravljati. Primjerice, dok bi mnogima takva prilika bila odskočna daska, ja iskreno ne znam kamo bismo mi to mogli odskočiti. Strop je nizak u ovim krajevima, nemoj puno skakati, razbit ćeš tintaru!

A što se promijenilo kod vas osobno?

– U desetljeće i pol sve se triput okrene naopačke i, što je najbolje, shvatiš da ne treba preuveličavati značaj onoga što tebi paše. Često tebi nešto ne paše, a za opće je dobro. Kada u nekim godinama shvatiš da nisi epicentar svemira, malo popusti tenzija, bude ti lakše. To je preduvjet da budeš bolji.

U najnovijem uratku "Walt" kao da ste se malo dublje tematikom zagledali u svoju intimu. Je li teže pisati o ljubavi ili secirati dnevnopolitička zbivanja u stihovima?

– Uvijek sam uronjen u svoju intimu. Moj je posao ekshibicionistički, živim od toga. Ne razmišljam što je teže ili lakše, a, ako već moramo mjerkati u tim gabaritima, volim najgrbavijim putem po najtežem zadatku. Lakoća me ne izaziva, lakoćom ne dobivam od sebe ono što mislim da moram dati. Pjesme su vječne, ne znam što bi dnevni egzemplari trebali raditi u njima. Tko bi ih razumio za stotinjak godina?

Dubravko Ivaniš | Autor : Boris Ščitar Foto: Boris Ščitar

Pišete od desete godine. Što vas je tada potaknulo na pisanje?

– U pisanje, sviranje, bilo kakvo stvaranje obično te povuče nešto nepoznato, bez tvoje volje. Rijetko što te potiče, fala bogu, zato to i radimo. Radimo uvijek ono što nitko od nas nije tražio i velika je šansa da smo baš u tome najbolji mogući, tamo gdje su nam perceptori širom otvoreni.

Kako izgleda jedan dan vašeg stvaralačkog procesa?

– Sjednem na obalu, bacim udicu i pecam. Ne bih to zvao zanosom, to je sloboda, a sloboda traži željeznu disciplinu. Disciplina ne dopušta da samo gledaš vodu kako ispred tebe teče. Ribolov nikada ne prestaje. Kad jednom prestane, to ujedno znači da više nisi ribič i više nemaš dozvolu. Onda netko drugi sjedne na tvoje mjesto, tako stoje stvari.

Kojom osobinom izluđujete drage ljude pa je zato pokušavate promijeniti?

– Drage ljude, kažete... Draga su mi točno četiri homo sapiensa, a vjerujem da sam i ja njima drag. Ni najmanje ih ne želim promijeniti niti oni to traže od mene.

Utječe li odrastanje u umjetničkoj obitelji na vašu kćer Luciju da se neminovno razvija u tom smjeru?

– Vjerojatno da. Roditeljstvo je poput postavljanja tračnica, a na koji će vlak kasnije sjesti, bit će samo njezin odabir. Mama je fura na svoje likovne radionice, stalno je nazočna u maminoj produkciji nakita, ja pak s njom radim klavir za muzičku. Danas sam je baš slušao kako svira... huh, prije dvije godine nisam ni sanjao da ćemo iole ozbiljno zvučati na tom instrumentu. Ponosan sam!

Kome je i po čemu Lucija karakterno nalik?

– Ja je učim da bude karakterno nalik Godzilli. Mislim, taj Godzilla... Vrlo suptilan lik. Njega u dvosatnom filmu vidiš možda 20 minuta, a opet je glavni u gradu. I kada ga nema u kadru – tu je. Zato kćeri velim: "Pamet u glavu, svi se nešto nameću, deru, ti nemoj tako. Budi čistih misli, a kada hodaš po Zemlji, hodaj korakom od sto megatona".

Je li u vašem slučaju blagoslov ili prokletstvo to što ste vi i supruga Jadranka Ivaniš Yaya u istom poslu?

– Znate li kako to u praksi izgleda? Dakle, ja pričam, glasno pričam, ona ne čuje. I ako me pitate – ima pravo. Ne bi ni ja samog sebe slušao da ne moram! To vam je tako, mi smo u istom poslu, malo smo nagluhi, stvarno je riječ o blagoslovu.

Živite isključivo od glazbe. Je li lako?

– Ne, pomalo i pljačkam banke. Ha-ha. Amaterski zasad, tek učim zanat, ali bit će bolje.

Pipse ste osnivali u vrijeme rata. Jeste li tada vjerovali da ćete ovoliko trajati?

– Rat je prava divota za osnivanje benda. U ratu imaš dojam, a to je stvarno dobar i ispravan stav, da život može prestati svake sekunde. Zato svaku tu sekundu tretiraš kao kap vode na dlanu. Tada nije bilo sutra, još bolje – ni jučer nije postojalo, bilo je samo sada. Nije bilo kalkulacije i što bi bilo kad bi bilo, a kamoli što će biti. Nisam ja bio hrabar niti sam se bacao na glavu. Tada baš ništa nisam imao za izgubiti i samo sam se riješio onoga što mi u životu ne treba. Pravnog faksa, primjerice.

Jeste li zbog slave postali tašti?

– Slava... Mnogi sisavci imaju svojih pet minuta. Treba dobro iskoristiti to svoje vrijeme, treba biti s najboljim ženama, treba se maksimalno preseravati, oprostite na izrazu. Ako imaš dobar kućni odgoj, ostat ćeš i tada plemenit, nećeš povrijediti drugoga. Slava je strašna moć, strašan adrenalin, strašan jebozovni plin za sve ženke u prirodi. Muškarac mora biti barem tih pet minuta slavan, čak i potpuno bezrazložno, slava većinom nije zaslužena, to znamo. Čemu sve to onda, pitat ćete!? Slava slavi ljudsku glupost – a ona je vrhunaravna, slava je sveta misa svih gluposti u kozmosu, ja je stvarno obožavam. Nažalost, baš nikad nisam bio slavan i sve ovo rekao sam na osnovi promatranja drugih mužjaka u preriji.

Kada pogledate prošlost i sadašnjost, smatrate li se vizionarom po pitanju društvenih zbivanja u kojima živimo ili ste nekad sadašnjost zamišljali puno ružičastijom?

– Ljudi, pa sve što će nam se ikada dogoditi već sada piše u udžbeniku iz povijesti za peti razred! Odrasloj jedinci treba jedan dan da to gradivo ponovi i bit će joj prilično bistrije sve. Naravno, može biti i ružičasto i plavo, može biti i black out, ovisi na kojim ste halucinogenima.

Himna "Dinamo ja volim" produkt je vaše ljubavi prema nogometu? Jeste li zadovoljni današnjom nogometnom scenom?

– Vidite, mene svi propitkuju o nogometu, a ja baš nijednu na tu temu nisam napisao. Napisao sam neke koje se laćaju metafore, govore u prenesenom značenju. Pjesma koju spominjete ponajmanje je o nogometu. Možemo li nakon 22 godine uvažiti tu činjenicu i ne očekivati od mene da arbitriram o svakom ekscesu koji se u toj sportskoj branši događa. Jedino što me razlikuje od mnogih je da se ne čudim takvim pojavama ko pura dreku. Kada život ne nudi afirmaciju, kada ne nudi konstrukciju, tada je izlaz u destrukciji. Stvari su u osnovi vrlo jednostavne i njihova implementacija u "nogoloptanje" čisti je spin.

Jeste li vi bili jedan od onih koji je nekada bacao baklje?

– U životu nisam baklju imao u rukama. Malo me sram to priznati, ja sam vjerojatno loš Hrvat. Općenito, ovako na to to gledam – bakljade rade društveni tipovi, ljudi koji vole popit, pojest, zagalamit s prijateljima. Jeste li ikad vidjeli nekog solo tipa s eksplozivnom napravom? Rijetko, vjerujem. Ipak su petarde, topovski udari, baklje... prava muška spika, treba nas biti barem petorica. Ako nas je nekoliko tisuća, još bolje! Onda mi jebemo po tavanu, a ostali živalj nek se sklanja i poskakuje ko po žeravici. Nažalost, ja sam introvertirano, nedruštveno stvorenje. Naglašeno individualno aspektiran, minimalno podložan masama i zapravo od mase bježim, kidam nalijevo.

Umalo ste postali pravnikom. Što vas je smelo?

– Maločas smo spominjali rat. Rat mi je svesrdno htio pomoći da završim taj faks. Recimo, sjećam se da si apsolventsku godinu mogao upisati pod specijalno genijalnim kondicijama. O-ho-hooo, pa mogao si i steći diplomu, a da faksa ni vidio nisi. Imamo puno slučajeva u našem postratnom društvancu gdje ljudi imaju puno diploma, više nego ja duplića iz davnašnjeg Životinjskog carstva. Zaključno, koliko god se život tada trsio i brinuo o meni, ja sam ga uspio zajebat.

Što od sebe očekujete kroz pet godina?

– Hm, očekujem da napišem bar jednu dobru pjesmu. To bi bila velika stvar, mnogi se čitav život bave glazbom, a nisu napisali nijednu spomena vrijednu.

>>Ripper: Bunt 'urbanih' mi jako ide na živce

Pevex
ZASUČITE RUKAVE
Proljetni mini make over: Ovog proljeća osvježite izgled svog doma
PBZ
DIGITALNO DOBA
Iz udobnosti vaše fotelje: digitalne usluge koje će vam olakšati svakodnevicu
  • Avatar petrovic.petar
    petrovic.petar:

    Uhh al ga ovaj Riper trkelja, sviraj, pjevaj, snimaj al mani se pametovanja i filozofiranja :)

  • mudri:

    Joj kak sam pametan,joj kak odskačem,daj me pogle,daj me pogle.

  • sestrićna:

    ufurao se da je veliki glazbenik..nešto slično kao naši glumci :))