Iz male otočne sredine do prepoznatljivog glasa dalmatinske pjesme, tako bi se mogao opisati glazbeni put Katice Marinović. Povodom izlaska obrade pjesme "Ćer od stareg kalafata" legendarnog autorskog dvojca Runjić/Fiamengo, govori o odrastanju na Braču, ljubavi prema starim dalmatinskim pismama i o tome zašto je upravo tradicija temelj njezina glazbenog izraza. Katica Marinović kaže da je njezin odnos prema glazbi počeo vrlo rano, gotovo prirodno, u obiteljskom okruženju.
Kako biste ukratko opisali svoj glazbeni put, od prvih nastupa do današnjih projekata? Moj glazbeni put počinje od ranog djetinjstva, kad je pjevanje roditelja bila svakodnevna aktivnost kojoj su se ja i moja braća i sestre pridruživali. Kad se na otoku Braču otvorila prva otočna glazbena škola, za mene se otvorio potpuno novi svijet iz kojeg nikad nisam izašla. Osim klasičnog obrazovanja, moji nastupi kao pjevačice počinju kroz nastupe u bendu, kasnije u klapi Dišpet u Zagrebu, a zatim opet kao pjevačice u različitim glazbenim sastavima.
Dolazite li iz Postira na Braču. Koliko je otok i dalmatinska tradicija oblikovala vaš glazbeni identitet?
Tako je, dolazim iz male sredine koja se, kao i svaka otočna ili manja zajednica, ne odlikuje raznolikošću nego se drži onoga što je njeno i autentično, pogotovo u mom odrastanju koje je ipak iz vremena bez interneta. U djetinjstvu sam se naslušala prave dalmatinske pjesme, spontanog pjevanja i ljepote koju ona ima. Dalmacija i dalmatinska pjesma su duboko u meni i dio mene. Iako sam nekad u životu mislila da sam prekasno otkrila svaku drugu vrstu glazbe, sada mi se čini da sam koncentraciju upravo dalmatinske pjesme dobila u količini koja je zahvatila svaku moju poru.
Vaš repertoar često se oslanja na stare dalmatinske pjesme. Što vas privlači tim „pismama iz naftaline“?
„Pisma iz naftaline“ je repertoar koji nije nastao kao projekat s predumišljajem. To je popis pjesama koje sam slušala i pjevala kao dijete i koje su obilježile neki dio mog života ili su mi jednostavno bile drage. Kroz godine nastupanja sam filtrirala repertoar koji mi je drag i tako, uz pomoć društvenih mreža gdje su me ljudi slušali i sviđalo im se ono što ja pjevam, spontano birala samo ono što volim: zaboravljene, malo neobične, pa i tradicionalne dalmatinske pjesme koje kad izvodim ustvari se vraćam u djetinjstvo i prizivam svoje uspomene.
Kako pronađete ravnotežu između očuvanja tradicije i modernog zvuka u interpretaciji? Ne razmišljam previše o ravnoteži kao takvoj, nego se tu radi o poštivanju i razumijevanju tradicije i svjesnosti današnjeg vremena. Volim „ogoljiti“ pjesme koje izvodim – tekst i glazba ne smiju biti žrtve prevelike količine zvuka. Moji suradnici Tomislav Mrduljaš i Vinko Didović jako dobro to razumiju, pa u stvaranju zvuka zajednički donosimo odluke.
Nedavno ste objavili obradu pjesme „Ćer od stareg kalafata“. Što vas je potaknulo da posegnete baš za tom pjesmom? Pjesma „Ćer od stareg kalafata“ je prije svega zaboravljena i vrlo mali broj ljudi je zna. Ona je temom teška i možda nije ni čudno što se rijetko izvodi, ali poezija Jakše Fiamenga u predivnoj glazbi Zdenka Runjića meni je toliko posebna i dirljiva da sam poželjela da ljudi znaju za nju. Znam da je priča možda uznemirujuća, ali i život je ponekad, zar ne?
Snimili ste duet „Tila san se ostaviti pisme“ s Tedijem Spalatom. Kako je došlo do te suradnje? Suradnja s Tedijem Spalatom je nastala zbog pjesme. „Tila san se ostaviti pisme“ sam otpjevala kao demo, a Tomislav Mrduljaš je predložio i osjetio da bi se upravo Tediju mogla svidjeti. Bio je u pravu – kad ju je čuo, odmah je pristao na suradnju. Ne trebam vam govoriti koliko mi to znači. Ne samo za karijeru, što je očigledno da znači jako puno, nego kao djevojčici koja je Tedija slušala čitav život, a onda u sljedećem trenu pjeva duet s njim.
Sudjelovali ste i u televizijskim glazbenim formatima poput Dora 2011. Koliko su takva iskustva važna za karijeru? Željela sam jednostavno osjetiti kako je biti dio takvog formata. Nije mi se to svidjelo. Bilo je stresno i morala sam pjevati pjesme koje mi se ne pjevaju, nego su potrebne za show. Ipak, veliko iskustvo mi je to donijelo – kako u glazbenom smislu, jer smo nastupali uživo sa bendom, u čemu sam uživala, tako i u osobnom. Uvidjela sam koja glazba mi ne leži i nije za mene.
Čime se još bavite osim glazbom? Osim glazbom, imam obiteljski privatni posao. Jedino na takav način mogu kombinirati nastupe i putovanja. Sama sebi ne mogu dati otkaz u firmi (hahaha).
Na čemu trenutno radite i što publika može očekivati u sljedećem razdoblju? Sljedeći korak je najvjerojatnije snimanje nove pjesme i nadam se većem koncertu u Splitu krajem godine. Kode mene nema stresa ni imperativa kad nešto mora biti. Uživam u procesu stvaranja kao i u nastupima. Slijede topliji dani pa se jako veselim nastupima po obali, na otocima – pjevanje uživo pred publikom je za mene vrhunac glazbenog izričaja.
Kako vidite budućnost dalmatinske pjesme i tradicijske glazbe među mlađim generacijama? Dobra glazba uvijek nađe put do slušatelja – u to sam uvjerena. Tradicionalna glazba je nešto što se mora čuvati i njegovati. Tu mislim i na dalmatinski melos u zabavnoj glazbi koji sam po sebi nije tradicionalan u etnomuzikološkom smislu. Mlada publika će uvijek slušati ono što je u trendu, ali ista ta publika svojim sazrijevanjem to shvaća i vraća se korijenima. Ne bojim se za budućnost glazbe koja je stvorena prije umjetne inteligencije. Bojim se za onu koja dolazi.
Otvori KEKS Pay
