Naslovnica Showbiz TV

Anja Alač: I ja sam poput Splićanki - ponosna, mila i prgava

Zvijezda RTL-ove serije “Ruža vjetrova” govori o dugogodišnjoj vezi s Radovanom Vujovićem, odrastanju sa slavnim roditeljima, Vesnom Čipčić i Aleksandrom Alačem, i privikavanju na život u Splitu
09. rujna 2011. u 07:55 2 komentara 4642 prikaza
anja alač (1)
Foto: pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Prije 23 godine u Beogradu, u obitelji poznatog glumačkog para Vesne Čipčić i Aleksandra Alača, rodila se djevojčica za koju su mnogi mogli pretpostaviti da će krenuti stopama roditelja. Anja je odmalena pokazivala sklonost prema umjetnosti, ali i prema sportu. Nakon nekoliko zapaženih uloga u beogradskim kazalištima, filmu i dvjema serijama, Anja Alač dobila je na audiciji glavnu ulogu u RTL-ovoj seriji “Ruža vjetrova”. To joj je promijenilo smjer te se preselila nekoliko mjeseci u Split, grad odakle potječe njezin otac. Kao fotomodel pokazala se odličnom, a kao sugovornica u razgovoru zanimljiva, ali diskretna. Ipak, odmah na početku razjasnit će vam tajnu svog imena. “Dobila sam ime po ocu, ali nitko me nikad nije zvao Aleksandra, pa čak ni u osnovnoj školi. Za obitelj, prijatelje, ali i ljude s kojima radim ja sam samo - Anja”.

Budite se ranom zorom i na snimanju “Ruže vjetrova” ostajete i do 14 sati. Odakle vam energija?

– Čari profesije koju sam odabrala otkrivam iznova iz dana u dan. Neizmjerno me ispunjava i upravo je to izvor moje motivacije i energije.

U seriji igrate žrtvu spletki i podvala. Jeste li i vi imali sličnih problema u životu?

– Izuzetno mi je interesantno i privlačno što imam priliku da se kroz lik Ines Matošić suočim s problemima koji nisu dio mog privatnog iskustva.

Iako ste rođena Beograđanka, prema mišljenju mnogih, solidno ste savladali splitski govor. Koliko vam je u tome pomogao otac koji je rođeni Splićanin?

– Tata mi je veoma pomogao. Svakako je mom savladavanju splitskog govora u velikoj mjeri pridonijela i činjenica da od ranog djetinjstva svoja ljeta provodim upravo u Splitu. Split je moj drugi dom.

Kad su vam nakon audicije javili da ste dobili glavnu ulogu u hrvatskoj seriji, koja vam je prva reakcija bila? Što su vam roditelji rekli?

– Bila sam jako sretna i uzbuđena. S nestrpljenjem sam iščekivala dolazak u Split i prvi dan snimanja. Roditelji su mi savjetovali da budem vrijedna, hrabra i da prije svega uživam u tome što radim.

Kći ste glumaca Aleksandra Alača i Vesne Čipčić. Koliko su oni utjecali na to da se okrenete glumi?

– Kada sam u trećem razredu gimnazije obavijestila roditelje da sam prošla na audiciji u dramskoj školi, oni su se jako iznenadili, ali ujedno me i podržali. Upis na akademiju bio je logičan slijed događaja. Zahvalna sam roditeljima zato što su uvijek bili tu za mene i podržali me u mojim odlukama. Jako mi je stalo do njihova mišljenja, pa su i kritike s njihove strane uvijek dobrodošle.

A da niste postali glumica...?

– Pretpostavljam da bih iskoristila svoj dar govora, bila bih odvjetnica ili politolog. Znanci tvrde da bi mi dobro odgovarala i takva profesija.

Slobodnim vikendima odlazite u Drvenik, odakle potječe vaša obitelj s očeve strane. Koje uspomene nosite iz djetinjstva na to mjesto?

– Drvenik je moja mala oaza mira. Kad odrastate u gradu kao sto je Beograd, mjesto poput Drvenika čaroban je prostor neopisive slobode i sreće. Uspomene iz djetinjstva su brojne, kao i simpatije i nestašluci, kojih ću se uvijek uz osmijeh sjećati.

Kakav je život u Splitu? Možete li ga usporediti s Beogradom?

– S obzirom na to da su ljudi koji žive u Beogradu i Splitu jako sličnog mentaliteta, u svakom od ovih gradova osjećam se kao da sam doma. Volim Split, uživam u šetnji rivom i uskim kaletama. Uvijek me nasmije splitska ćakula kao i domaća atmosfera kod Fife. Osjećam se da ovdje pripadam.

Izjavili ste da ste čuli mnogo ružnih priča o Splićankama? Koje su se obistinile u vašem iskustvu?

– Ono što znam kad su Splićanke posrijedi jest to da su mile, ali prgave. Primjećujem da su i jako ponosne i temperamentne. Sve to prepoznajem i kod sebe. Ipak, krv nije voda!

Tko vam je najbliži od ljudi u Splitu? Branka Pujić koja vam je predavala na fakultetu ili?

– Među rodbinom koju imam u Splitu najbliža sam sa svojom rodicom Reom. U slobodno vrijeme rado se viđam i s kolegama sa seta.

Što vam je seksi na muškarcima? Čime vas mladić može oboriti s nogu?

– Svako od nas ima svoje parametre. Kemija se uglavnom dogodi kada je najmanje očekujemo.

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj bili ste djevojčica. Budući da ste povezani s obje strane, jeste li i na jednoj ikad imali zbog svog podrijetla problema?

– Mislim da ratovi nikad nikome nisu ništa dobro donijeli. Duboko vjerujem da dolaze nova vremena mira i blagostanja za obje zemlje.

Jeste li imali neugodnih iskustava dosad u Hrvatskoj? Općenito, jeste li imali agresivnih obožavatelja?

– Nikad dosad nisam imala neugodnosti u Hrvatskoj. Naprotiv, kad je o obožavateljima riječ, nedavno sam imala prekrasno iskustvo. Naime, dvije djevojčice prišle su mi tijekom snimanja i darovale kiticu lavande. Bila sam zaista dirnuta jer je to ujedno i prvi dar mojih obožavatelja.

Koja je najhrabrija stvar koju ste u životu napravili?

– Trenutak kada sam se otisnula u samostalni život.

Jeste li se ikad našli u životnoj opasnosti, kao vaš lik Ines u prvoj epizodi serije?

– Prije nekoliko godina, u doba terorističkih napada u Londonu, zatekla sam se u školi jezika koja je bila smještena u jednoj od rizičnih zona. Ipak, više su se moju bližnji brinuli što je sa mnom. Ja sam bila nesvjesna opasnosti situacije u kojoj sam se nalazila.

Čega se sjetite kada sanjarite o odrastanju u Beogradu?

– Dvorište u Čarli Čaplinovoj ulici, rošule, osmijeh mog brata, klavir, mamine punjene paprike… Teško je sažeti djetinjstvo u nekoliko riječi.

Kakva ste bili kao tinejdžerica? Jeste li zadavali glavobolje roditeljima ili su živjeli “blaženi u neznanju”?

– Oduvijek sam s roditeljima imala i prijateljski odnos. Bila sam jako otvorena u odnosu s njima još kao tinejdžerica. Kao i svako dijete, i ja sam im zadavala glavobolje. Nadam se da ću svojoj djeci moći pružiti ono što su moji roditelji meni.

Što vam dragi ljudi predbacuju kao manu?

– Kada su sitnice posrijedi, znam biti neodlučna. Zvuči apsurdno, ali kada je riječ o većoj odluci, lakše je donesem.

Koji je vaš najjači adut kao žene?

– To što sam žena.

U vezi ste s Radovanom Vujovićem koji vas je posjetio na snimanju. Oboje ste strastveni obožavatelji putovanja, kamo ćete na sljedeći put?

– U vezi mi je najvažnija iskrenost i poštenje. Raša i ja smo u dugoj vezi i volimo putovati, pa ću pauzu u snimanju iskoristiti da zajedno otputujemo do Venecije, Rovinja i u Münchenu ćemo pogledati Cirque du Soleil.

Što mislite o instituciji braka?

– To mi je normalan slijed događaja ako je dvoje ljudi sretno i zadovoljno zajedno.

Završili ste osnovnu glazbenu školu. Zasvirate li ponekad klavir i u kojim prilikama?

– Otkad sam se osamostalila, rjeđe jer je klavir ostao kod mame, ali kad dođem u obiteljsku kuću, sjednem i sviram za svoju dušu. Tada sam uglavnom sama. A također volim i zapjevati i zasvirati uz obitelj.

Pročitao sam da ste vlasnica i tri medalje u košarci. Otkud jedna naizgled krhka žena u tako, recimo, “muškom” sportu?

– Košarkom sam se bavila pet godina dosta intenzivno i osvojila tri medalje na prvenstvima. To razdoblje ostalo mi je u jako lijepom sjećanju. Prije košarke bavila sam se tenisom i plivanjem, no nije me toliko interesiralo, a ovo je prvi sport koji je bio timski i to mi je bilo zanimljivo pa sam nastavila.

Fridi Kahlo nije bila mrska seksualnost sa ženama, a vi je navodite kao povijesnu osobu čiji lik i djelo cijenite. Koliko vas je inspirirala u životu? Jeste li ikad bili skloni eksperimentiranju u ljubavi s oba spola?

– Frida Kahlo mi je divna, ne samo zbog slika koje je slikala nego me fascinirala i njezina hrabrost i snaga jer je njezin život više nego rijedak. Veliki je borac i divim joj se, ali mi se dopadaju i njezine slike. Ljubav se rodila u Londonu u Muzeju moderne umjetnosti… Nakon tog posjeta krenula sam istraživati i otud ta ljubav. Što se tiče eksperimentiranja s oba spola, tome nisam sklona.

Pročitao sam da ste kolekcionarka ručnih satova, kako je do toga došlo?

– Ljubav prema satovima usadio mi je djed Dimitrije koji je i sam bio kolekcionar i koji me još kao malu obasipao satovima, bilo da su moderni, starinski, šareni... Danas mi je to još draže skupljati jer me podsjeća na njega. Trenutačno nemam drugih hobija jer za njih jednostavno nemam vremena, ali volim čitati i baviti se sportom.

Na koje ste od dosadašnjih glumačkih projekata najponosniji i zašto?

– Svi su mi jako dragi i teško mi je izdvojiti, no i ova serija potpuno je novo iskustvo jer je ovo i velika uloga. Ali uloga Wendy u “Petru Panu” prva je uloga pa će mi uvijek ostati u sjećanju bilo da je riječ o kazalištu ili filmskom platnu.

Snimate seriju, završavate jedan film, igrate dvije predstave u Beogradu... Stignete li u tom ritmu na kraju dana sjesti uz more i samo disati nekoliko minuta?

– Stignem se opustiti, to mi je neophodno. Protekla dva mjeseca isključivo sam na snimanju, ali dok sam u Splitu, odmaram se uz more i uživam plivajući. Što se tiče druženja, najčešće je riječ o kućnim okupljanjima. Bit će naporno kad počne kazališna sezona.

Koga prvog zovete kad vas uhvati panika, a koga kad ste tužni?

– Zovem drage ljude: roditelje, brata... Kad ih čujem, odmah mi je lakše.

  • billybull:

    joj.le gabora...uz put, tko su ti vesna cipcic, i tkogod alac da ih se proglasuje slavnima? po cemu su ti anonimusi slavni, i po cemu je plod njihovog parenja zasluzan za tekst u vecernjaku?

  • Jelci:

    Imas pravo! A na sto smo mi spali da uvozimo tkz. glumce iz Srbije...fuj! I stid me je i reci, ali zar mi nemamo hrvatskuh glumaca i zar oni nisu dobri za takve neke ulogice?!