Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Što bi Marshall rekao na debatu?

Prvo sučeljavanje K. Grabar-Kitarović i Z. Milanovića, kad govorimo o televizijskoj formi i njenim učincima, još jednom je pokazala ispravnost stare američke lekcije iz 1960. koja poučava kako nije važno samo ono što govoriš na televiziji već i kako izgledaš dok to govoriš
03. siječnja 2020. u 05:20 43 komentara 22765 prikaza
RTL-ovo sučeljavanje kandidata Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Prvu debatu Kolinde Grabar-Kitarović (u nastavku KGK) i Zorana Milanovića pred drugi krug predsjedničkih izbora pratilo je više od milijun gledatelja, što je gledanost kojom se zadnjih godina može pohvaliti samo nogometna reprezentacija na važnim utakmicama. Zašto toliki broj ljudi gleda sučeljavanje dvoje političara iako će većina njih inače rutinski reći da im politika gadi?

RTL-ovo sučeljavanje predsjedničkih kandidata Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića Sučeljavanje Analitičari prednost dali Grabar-Kitarović, čitateljima je Milanović bio bolji

Prvo, dramaturški je zanimljivo. Dvoje takmaca, jedan na jedan, pred cijelom nacijom. Ljudi gledaju i borbu pijetlova i utrku kornjača, a kako ne bi sraz aktualne predsjednice i bivšeg premijera u borbi za predsjednički mandat! Drugi, možda čak važniji razlog je zadovoljstvo da ležiš na kauču, a dvoje se sučeljava, nadmudruje, prepire kako bi tebe uvjerilo da jedno od njih zaokružiš na listiću u nedjelju.

Imaš osjećaj, istina medijski posredovan, jer ih gledaš kroz kameru i režijsku montažu, da se tuku ispred tebe, u tvom dnevnom boravku, upravo oko tvoje političke naklonosti, iako istu sliku gleda još milijun ljudi. Iluzija je slična onoj da teta iz reklame tepa samo tebi, a ono što reklamira je napravljeno upravo za tvoju ugodu i sigurnost. U stvarnosti, tvoj glas će utjecati s 0,00005% na ishod izbora. Otprilike istim udjelom sudjeluješ u nagradnim igrama. Ali sve te biračke kapi čine slap većine koja će odrediti predsjednika, a masovni mediji potpomažu dojam da se obraćaju svakom biraču pojedinačno.

Televizijsku debatu primarno treba analizirati kao TV sadržaj, a tek potom kao politički čin. Jer, kako je poučavao veliki Marshall McLuhan, medij je poruka. Ono što smo gledali na televiziji je politika propuštena kroz sito televizijske forme, što bitno utječe na dojam koji poruka odaslana iz studija ostavlja na gledateljstvo. Masovni mediji, prije svega televizija, potpuno su promijenili način osvajanja srca birača. Kako su nekada, primjerice u vrijeme Stjepana Radića, birači mogli vidjeti lidera? Dio njih na skupovima, izdaleka, nejasno, većina nigdje. Uglavnom su ih znali po čuvenju. Cara ili predsjednika si mogao vidjeti u državnoj instituciji na portretu, a sada ih iz udobnosti svog dnevnog boravka gledaš kako se trude, znoje, šmrcaju, popravljaju šminku, prepiru, a sve oko tvoje naklonosti. Imaš dojam da si važan, ali i to je iluzija. Nisi ništa važniji nego birač iz vremena prije televizijske kampanje i debate, samo te se osvaja na drugi način.

Davor Bernardić na konferenciji za medije o predsjedničkim izborima PREDSJEDNIČKI IZBORI Bernardić opleo po Grabar Kitarović pa poručio: 'Milanović je promjena koja treba Hrvatskoj'

Oglašavanje je posebna priča. Kao i za svu drugu robu, oglašivači, što bi rekao McLuhan, prodaju dio tvojih očiju i ušiju koje drže okupiranima. Pa iz svake zasjede na TV i radijskim kanalima, tisku i portalima na koje si navučen iskaču Braco i Seka i pozivaju da zaokružiš 1 ili 2, iako si možda samo želio pogledati recept za tripice, rezultate NBA lige ili vremensku prognozu. Nisi siguran ni u „stvarnom svijetu“, jer u fizičkom prostoru vrebaju jumbo plakati kojim su ti agencije za oglašavanje okupirale vizualno polje pa onda zauzeti dio tvoga vida i mozga prodaju kandidatima za njihove sadržaje.

Televizija ne mora nužno biti zaglupljujuća, ali svaku poruku odaslanu preko nje logikom same forme čini plošnijom. Stoga na njoj treba biti kratak i jasan. Ne može se na televiziji voditi debata kao pred publikom uživo, niti kao na znanstvenom kongresu. Stoga i onda kada si objektivno jači, a neprilagođen mediju, onima koji te percipiraju posredovanjem tog medija nećeš tako izgledati.

KGK su odgovarale vrlo kratke televizijske „runde“ od trideset sekundi, unutar kojih je mogla uporno ponavljati nekoliko naučenih teza, a da ne ispadne tragično. Nogometnim rječnikom kazano, parkirala je autobus pred svojim golom i bila izdržljiva do pred sam kraj. Milanović je retorički vještiji, ali je brzo izgubio živce pa je premoć koju ima u sadržaju, u argumentu, automatski izgubio u formi, jer se postavljao nadmeno i često prekidao protivnicu, što na televiziji uvijek izgleda loše i agresivno, umjesto da je smireno pusti da odvergla do kraja pa je onda racionalno opovrgava.

Bjelovar: Predsjednički kandidat Zoran Milanović posjetio tržnicu i družio se s građanima Milanović skijašima: 'Molim vas, jedan dan poklonite da se sljedećih pet godina ne bismo svi nasanjkali'

Važna osobina televizije je da kamera sve vidi i sve naglašava, svaku gestu, grimasu, ton. Netko tko je uživo prihvatljivo temperamentan čovjek na televiziji, koristeći isti stil, djeluje agresivno i naporno. Na televiziji, prije svega, moraš biti cool. Ono što je u ovakvoj televizijskoj debati jedino važno je učinak. A u ukupnom učinku forma medija, televizije, bitno utječe i na percepciju sadržaja. Tko to ne razumije, u problemu je. Sadržajno je, dakle, u prvoj debati bio bolji Milanović, ali je bio prenaglašen, prenabrijan za televizijsku formu pa je na koncu umjesto pobjede ostvario remi.

Kada, primjerice, ne bismo gledali tu debatu, nego samo čitali njen transkript, Milanović bi bio apsolutni pobjednik, no, s druge strane, kad bismo je samo gledali, ugašena tona, KGK bi premoćno pobijedila jer bismo vidjeli staloženu ženu koja nešto smireno govori, a s njom polemizira nervozan muškarac. U zbroju slike, tona i sadržaja rezultat je – neriješeno. Milanović u debati nije mogao nikako izgubiti, ali na koncu nije ni pobijedio, dok KGK nije mogla pobijediti, ali nije bila poražena. Ako metaforički uzmemo da je susret završio neriješeno, rezultatom 1-1, Milanović je zabio i gol i autogol. Djelovali su na trenutke kao disfunkcionalan bračni par koji se ne razumije, kao da odašilju poruke na različitim frekvencijama. Semiotički mi je bio zanimljiv trenutak kad Milanović prigovori KGK da priča bajke (misleći, metaforički na to da daje nerealna obećanja), a KGK to interpretira tako da on govori doslovno o njenom javnom čitanju bajke u sklopu nedavne hvalevrijedne akcije kojom se potiče glasno čitanje.

Marko Perković Thompson Izaći će na izbore Thompson uzvratio Škori i poručio: Zaustavimo komuniste u pohodu na Pantovčak

Njene poruke su krajnje pojednostavljene, u običnom govoru zvučale bi plitke i banalne, ali u televizijskoj formi, pogotovo u rundama od trideset sekundi, ne ispadaju tako loše. Milanovićev diskurs je složeniji, često i metaforičan, na momente se činilo i ironičan, s književnim referencama („guliveri riječi i liliputanci djela“), no kao takav ispada prekompliciran za televizijsku formu pa poruka do adresata ne dopire na pravi način. Milanović je nastupio pod jakom prehladom, što je otegotna okolnost usporediva s Nixonovom iscrpljenošću i znojenjem u slavnoj debati s Kennedyjem 1960. Potpuno u duhu našeg dinarskog mentaliteta, i on bi radije junački poginuo pateći se i šmrcajući nego da je ponio rupčić, koji je mogao iskoristiti kao prednost. Zamislite da je na početku debate rekao da je jako prehlađen, ali da iz poštovanja prema biračima nije želio propustiti sučeljavanje pa onda izvadio rupčić s cvjetićima uz pojašnjenje da mu ga je dala tetka uz savjet da je bolje njime brisati nos nego šmrcati. Bio bi opušteniji, a nedostatak bi time pretvorio u prednost. Ovako je bio nervozan i šmrcao. Čovjek se nekad zapita zašto uopće plaćaju te silne PR-ovce? Da je osim fanova zlog jugoslavenskog maršala Milanović imao oko sebe pokojeg poštovatelja dobrog starog Marshalla McLuhana, možda je mogao izbjeći autogolove na televiziji.

Dok pišem ovaj tekst, očekuju se još dvije debate. Teško da će utjecati na izbornu odluku više od 2-3% birača, što bi u nekim drugim okolnostima bilo nevažno, ali u situaciji vrlo tijesne utrke može biti presudno. Na koncu, prva debata, apstrahirajući potpuno od njezina sadržaja, jer ovdje govorimo o televizijskoj formi i njenim učincima, još jednom je pokazala ispravnost stare američke lekcije iz 1960. koja poučava kako nije važno samo ono što govoriš na televiziji već i kako izgledaš dok to govoriš.

VIDEO Skoko i Macan uoči drugog kruga predsjedničkih izbora

Masoni
U HRVATSKOJ VIŠE OD 10 LOŽA
Bandić zatajio prijam za masone: Ugostio tri masonske lože s područja bivše Jugoslavije
Kupovina
KVIZ
Otkrij svoj shopping personality
  • LUSTRACIJA:

    Rupcici, geste rukom, stav obrva - allloooo...?.....ovdje se radi o ohrndanoj komunistickoj nadmenoj fukari koja rusi drzavu vec 30 godina...!!???..... jeli ovaj narod skroz poludio - ili jos ludji moze bit....zar ce opet "katulici" dovest komuniste na vlast...??!!...po treci put..??.....morbidno

  • Avatar Ernest_Fulir
    Ernest_Fulir:

    Ajde Nino, ne pokušavaj nešto što je gola i nemaskirana borba između ljevičarenja i desničarenja upakirati u nešto racionalno objašnjivo. Ovo je referendum za ili protiv SDPa i njegove neshvatljjive i krimialne nedistanciranosti od razdoblja zločinačke vladavine SKH. Samo to ... prikaži još! i ništa drugo. Ako SDP izgubi - hrvatski narod je položio test. Ako ne - morat ćemo još učiti ponavljajući povijest. Sve drugo je sasvim nebitno, kao što je to i sadržaj osobe A ili osobe B.

  • Milas:

    Mislim da je Nino glasao za Skoru pa mu je sad svejedno, ali ne bi trebalo biti. Milanovjc na Pantovcaku?! Ma dajte molim vas, pa valjda gradjani nisu sasvim poludjeli.