– Mogu izanalizirati Homera, Baudelairea, Shakespearea, Goethea... i to na tri jezika. Ali bila sam nekidan u Grazu u šopingu i nisam znala izračunati koliko košta majica koja je na rasprodaji snižena 70 posto, a koštala je 50 eura – komentirala je jučer jedna moja prijateljica u raspravi o reformi lektire i cijeloga školskoga sustava.
Rasprava o tome jesu li Marko Marulić, poznat i kao otac hrvatske književnosti, i neki drugi zvučni autori opravdano izbačeni iz obavezne lektire i trebaju li klinci u školi proučavati uratke Johnnyja Štulića, s razine stručne javnosti spustila se i na razinu birtija i sada svatko pokušava argumentirati za Marulića, protiv Štulića ili obrnuto.
Reforma školstva i cijeloga sustava obrazovanja jedno je od ključnih pitanja ne samo u Hrvatskoj. I u zapadnim zemljama o tome se vode žestoke diskusije. Imaju li djeca previše lektire, treba li čitati ove ili one autore, koja znanja djeca trebaju donijeti iz škole da bi se mogla dobro nositi s poslovnim i drugim životnim izazovima, pitanja su koja se postavljaju u cijelome svijetu.
Oni koji se zalažu za to da Marulićeva Judita mora biti obavezno štivo za sve učenike, argumentiraju povlačeći paralelu sa Shakespeareom i Goetheom, jer su Hamlet i Faust "obavezna lektira u Engleskoj i Njemačkoj". No, činjenice pokazuju drukčije – Goethea u Njemačkoj čita mali dio učenika – samo oni koji pohađaju gimnaziju. Temeljna značajka zapadnog sustava obrazovanja (kapitalističkoga) je da se u što ranijoj dobi otkriju kapaciteti i afiniteti učenika i onda ih se usmjerava u tom pravcu. Istočni princip obrazovanja, koji se i danas baštini u Hrvatskoj, temelji se na obuhvaćanju što više gradiva i bubanju činjenica da bi se dobilo što više "znanja".
Istočni sustav obrazovanja (socijalistički) stvara ljude koji se pune informacijama što se na kraju, potpuno krivo, naziva znanjem. Naime, nabubane informacije tipa kojega je datuma počela neka bitka ne predstavljaju ništa, ako se ne zna zašto je došlo do te bitke, koji je njezin ishod i koje su bile posljedice. Ovo "znanje" odlično je za kvizove poput "Milijunaša", ali beskorisno za rješavanje problema i stavljanje događaja i pojava u kontekst. To je temeljni problem našega sustava obrazovanja koji stvara "sveznajuće neznalice".
Za razliku od istočnog sustava, zapadni stvara učenike koji odmah iz škole mogu uskočiti u tvornice i urede i bez problema početi raditi posao, primjeren školi koju su završili. Većina od tih učenika nikada nije niti čula za Goetheova Fausta. Mogli bismo, dakle, reći da zapadni sustav stvara "uskospecijalizirane neznalice".
Ni kapitalistički ni socijalistički sustavi obrazovanja očito nisu dobri. Da je tako, pokazuju i žestoke rasprave i gotovo redovite reforme koje uvode i zapadne i istočne zemlje u svoje obrazovne sustave. I Istok i Zapad u reformama pokušavaju stare metode učenja pomiriti s novim tehnologijama koje iz dana u dan sve više utječu na naš svakodnevni život.
Što će nam Goethe kada imamo Google, pitanje je koje će mladi postaviti starijima kada im se savjetuje da bi trebali čitati svjetske klasike.
Svi se pitaju kako internet, društvene mreže i nove tehnologije staviti u službu što kvalitetnijeg obrazovanja. Informacije su danas dostupnije nego ikada, a znanja ima manje nego prije ere interneta. Potvrđuje to i jedna studija po kojoj su djeca 1988. godine puno bolje rješavala iste zadatke iz matematike koje su rješavali i današnji učenici istoga uzrasta. Informacija je sve više, a znanje je sve površnije, dalo bi se zaključiti.
No vratimo se lektiri. Što će nam Goethe kada imamo Google, mogli bi danas odgovoriti mladi starijima kada im ovi kažu da bi trebali čitati svjetske klasike.
Tim mladim ljudima teško je teoretski objasniti da je čitanje jedini način da se razviju asocijacije, mašta, da se vide slike – ti glavni instrumenti dugoročnog pamćenja i temelji kvalitetnog učenja koje poslije može naći široku primjenu u poslu i svakodnevnom životu.
Da se mene pita, ovako bih pomirio internet i lektiru. Za svaki razred dao bih 30 knjiga primjerenih uzrastu i učenicima na slobodu da preko Googlea izaberu pet do 10 naslova (ovisno o sposobnosti učenika) koje će pročitati tijekom školske godine. Učenici bi trebali pismeno obrazložiti zašto su izabrali baš te knjige i kada ih pročitaju pisali bi esej i usmeno odgovarali na pitanja o knjizi koju su pročitali. Rezultati ovih testova, a i izbor samih knjiga, dali bi i odličan uvid u preferencije učenika i njihova očekivanja, što bi bile dragocjene informacije na temelju kojih bi se dalje moglo usmjeravati njihovo obrazovanje.
Uz reformu gradiva svakako bi trebalo provesti i "reformu nastavnika" da bi oni mogli što kvalitetnije odgovoriti za sve veće izazove koji stoje pred mladima. Njemačka u tom smjeru čini veliki korak – u osnovne škole uvodi pilot-projekt – kamere u učionicama i videoanaliza predavanja, kao što to čine treneri nakon nogometne utakmice. Cilj je da nastavnici i učitelji analiziraju svoje satove.
– Isuse Bože, zašto nakon svake druge rečenice kažem "kako bi rekli" – komentirala je jedna učiteljica dok je s drugim kolegama učiteljima na TV-u gledala svoje snimljeno predavanje.
Cilj je vidjeti gdje učitelji griješe, utvrditi kada je učenicima pažnja najmanja ili najveća i zašto je to tako te niz drugih detalja koji će utjecati na to da se poboljša nastava i rezultati učenika.
Zaključno – lektira mora biti obavezna i djeca trebaju naučiti čitati, ali tako da uživaju u čitanju i da za cijeli život shvate poruke onoga što su pročitali, a ne da im to bude najveća muka u školi.
Njemački školski sustav ne propisuje obavezno čitanje Goethea za sve učenike, pa tako ne treba ni hrvatski Marulića ili bilo kojeg drugog pisca. Djeci treba postaviti okvir i ostaviti slobodu u izboru onoga što će čitati, a djela klasika domaće literature treba ugraditi u cijeli društveni sustav kao što su Goethe, Schiller, Hegel, Kant i drugi veliki umovi njemačke pisane riječi i misli kroz vrijednosti koje su zastupali u svojim djelima poput slobode pojedinca, ravnopravnosti, pravednosti, solidarnosti, odgovornosti, discipline... ugrađeni u temelje njemačkog političkog sustava i cijeloga društva.
>>Boris Jokić: Ostane li reforma na razini dokumenta, treba je odmah prekinuti
