Nekima je i danas jako stalo dokazati da Titova Jugoslavija čak niti u najcrnjim staljinističkim danima nije bila iza željezne zavjese. No, o tome ipak najviše znaju oni koji su se u tim danima kroz tu zavjesu pokušali provući i – zveknuli čelom.
Jedan od njih bio je i moj ćaća, koji se kao još golobradi mladić odvažio po slovenskim šumama i gorama pokušati provući iz nove Jugoslavije u tu ofucanu Austriju. Dakako, već pogađate, dobri moj Frane nije imao sreće, vodič ga je, kao i mnoge prije i poslije njega, uvjerio da su već prešli granicu, a zapravo ga ostavio duboko u Sloveniji, nakon čega ga je lako pokupila narodna milicija. Željeznu zavjesu doista nigdje nije vidio, ali željezne rešetke jest.
Ništa se neće postići bez jedinstvenog stava Europljana. Jer je riječ, kako je jučer rekao g. Hasanbegović, o organiziranom i financijski dotiranom masovnom kretanju. A znamo da se u politici ništa ne događa slučajno i tko stoji iza velikih stvari.