Naslovnica Premium

Domovino, ti (ni)si kao zdravlje

Velika je odgovornost 
onih koji potpaljuju 
i raspiruju ideološki rat, destabilizirajući njime zemlju; jer vraćaju nas unatrag, izluđuju, troše nam životnu energiju
20. veljače 2016. u 23:30 3 komentara 1067 prikaza
Drago Štambuk
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Ideološki rat poput ljetnog požara bjesni našom domajom. Velika je odgovornost onih koji ga potpaljuju i raspiruju, destabilizirajući njime zemlju; jer vraćaju nas unatrag, izluđuju, troše nam životnu energiju. Posve đavolja i uzaludna, potonja je rabota zla i ništetna.

Inscenirani sukob lijevih antisuverenista i desnih suverenista, ili kako se to jezikom uzavrelih medija kaže – partizana i ustaša ili komunista i nacionalista, antifašista i fašista, prevršio je svaku mjeru jer odvlači pažnju s prioritetnih egzistencijalnih, zdravorazumskih problema i tema.

Zašto jednom za vazda nismo kao narod istjerali sve demone zlehude prošlosti, pobrojili povijesne obračune i žrtve, izbrojili kosti u Jasenovcu i one poslijeratne rasute od Bleiburga, preko slovensko-slavonskih grobišta sve do Bitolja kao posljednje postaje hrvatskoga Križnoga puta?

Domovinski rat mogao je i trebao staviti crtu pod međusobne napade ideološki suprotstavljenih strana i usmjeriti pažnju na suočavanje s povijesnom istinom. Kako zločin ne zastarijeva, tako ni detektiranje prošlosnih krvavih ruku i uz njih vezanu potrebu za lustracijom, bilo stvarnosnom ili povijesno-apstraktnom, nipošto ne zastarijeva. Istina će nas, navodi Biblija, osloboditi od zlih duhova prošlosti koji poput krvožednih pasa kidaju meso s naše Domovine, a ljubav prema bližnjima te cjelokupnom domovinstvu i svijetu zacijelit će neprestance zadavane i samozadane nam rane.

Silno me boli promatrati podmetnute ognjeve rata i slušati bubnjeve koji pozivaju na odstrijel! Svaki se nervni končić u meni buni protiv izloženosti rečenom teroru u javnom prostoru.

Stoga, stani, zaustavi se, Hrvatska, ne srljaj k mračnim ponorima. Budi i ostani oslonjena na svoju nemalu snagu čistote i plemenitosti, svoje ljudsko i prirodno, povijesno bogatstvo. Osvrni se na intelektualno nasljeđe svojih bogomdanih sinova Jurja Križanića i Nikole Tesle, Hermana Dalmatina i sv. Jeronima, Matije Vlačića i Markantuna de Dominisa... te tolikih mnogih drugih uznijetih duša. Imućna si, blagoslovljena vodama i gorama, poljima i šumama, morem i otocima, lijepa kano zvijezda Danica, među krasoticama ponajljepša.

Što te to spopadne u ovaj mahnit čas, zašto nas hraniš paklenim obrocima, donosiš bolest, vrućicu i jad? Tko smirit će tvoje kloničke trzaje, obrisat mutne suze? Ugradiše nam u primozgu, kondicionirajući nas stoljećima i ništeći nam dostojanstvo, osjećaj obrnute, naopake vlastitosti, one koja poput izvrnute rukavice ne ispunjava temeljnu svrhu samoodrživosti i zaštite.

Sve pretvorismo, i pri zdravim udovima, u fantomsku bol. Kako dijagnosticirati ovu staro-novu bolest i koje dati joj ime, e kako bismo znali s kakvom nam je opasnošću izaći na kraj. Podvostručeni i usuprotni identiteti, mješte da miruju jedan do drugoga, bune se i izvijaju poput dvoglave zmije, čije obje glave sumnjaju u ispravnost bola uzrokovanog njinim ugrizima.

Probudi se, Hrvatska, dok ti hladnom vodom namočeni povez stavljamo na čelo, žudeći tvoju živost i vitalnost sijedih, ustrajnih kopača i sijača, te mladih žeteoca i pastirica!

Vratih se domu, iz daleka svijeta, gdje služih ti vjerno i predano – ali, Domovino, avaj, nisi više kao zdravlje. Bolesnom postadeš – poopćena žalob zahuknutih obzorja. Gdje pronaći mir koji posjedovasmo čak i u obrani tvoje neovisnosti? U čijem srcu iznaći tišinu; u kojem kutku zemlje stasa čovjek koji će donijeti zdravlje tvome snu i stamenost urušenoj javi; hodu uspravnom krepkost i ponos pogledu uprtom u horizont što neće strašiti tamnim tonovima, a zazivat plamsaje će zore.

Taj bol, ta bol – imenica muškog i ženskog roda – udvostručena poput tvojih oteščalih udova, žareća poput tuge koja obhrvava djecu klonućem prije mučnog sna.

Trgni se, udahni duboko zrak gorski i neka vjetar planinski primakne te k sebi, da zaroniš u snagu iz koje proizlazi tvoj značaj, tvoj usud, tvoja jedinstvena sudbina. Izdržala si i gore dane i tužnije trenutke, pa ipak još si tu, Zvonimirova lađo! Stoga nek i današnja paljba i plotuni što sijevaju nad našim glavama korisno rastrgnu koprene i zavjese koje skrivaju tvoje umiveno, iskonsko, i jedino stvarno, lice. A ono je, znam, srce mi šapuće, lijepo poput morskog otočja i čisto poput poniruće vode Gacke, snažno kano Velebit i Dinara, hladovito poput slavonskih oranica i bogolikih šuma; kao Šopova Pliva milo, gorsko i nizinsko – navraskano jadransko morje. Sudbina je tvoja, Hrvatska, u rukama odanih angjela, dok vito izrasta iz tvoje nadljudske, nepojmljive ljepote.

Bog je tvoj saveznik, starodrevni Bog Hrvata koji uvijek pritječe ti u pomoć, u najtežim satima tvojim, ostaneš li na Njegovoj strani. Uistinu, Patrimonium si Sancti Petri.

Pod Gričem i Kaptolom, dvoglava aždaja smjera pojesti Stepinčevo otuđeno srce. Ukradeno i spaljeno nakon razudbe, s čestima prahnim tog ljubavi trona, rasutim vrtlozima zračnim diljem zemlje. Zvijer, usuprot zluradim očekivanjima, ipak ostat će gladna i skončat na podnožju Medvednice, pred zaboravljenim i zapuštenim oltarom Domovine.

Ne dopustimo da prizemna materija i jalovih jal proždre duhovnu okomicu vrednota; a plemenitost i nova žuđena paradigma gore-dolje, mješte lijevo-desno, neka nadomjesti je i osovi u prostoru vrtoglavoga i zbiljskog sna, snovidošću osjajene jave.

Hrvatska suverenistička linija koja izvojšti pobjedu u Domovinskom ratu, eda vrati u međuvremenu izgubljeni mir i nadu hrvatskome narodu i građanima Hrvatske, ima iznova nadvladati sve agresivniju, u javnosti i medijima bestidno namećuću, ideologiju vraćanja k demonima komunizma, tajnih jugoslavenskih službi i uvjetovanim refleksima, strahom navođene, podložnosti.

Skrovitost će, radišna i tiha, tvojeg ratara i zanatlije, težaka i klesara, učitelja i liječnika, premetnut se u snagu iz koje dolazi istinska sloboda što zbacuje okove današnjega dana – teškog kao turobni stijeg; pokreni se, Hrvatska, konačno pokaži, makar i prigušene, znakove života; tvoji najbolji sinovi i kćeri pouzdano znaju da kucnuo odlučni je čas!

Sursum corda!

>> Drago Štambuk - liječnik, diplomat, potomak oslobođenoga galijota

  • Avatar abakus
    abakus:

    Habemus ad Dominum. :) --- Svaka čast, pjesniče.

  • Avatar emilsalis
    emilsalis:

    Eto ovakvog su coveka trebali staviti za min.kulture !!!