Kasne su osamdesete godine prošlog stoljeća. Do Drage Štambuka, hrvatskog liječnika koji se od 1983. u Londonu usavršava i radi s profesoricom Sheilom Sherlock, “majkom hematologije”, iz domovine stižu sve crnje vijesti. Uza svu posvećenost liječničkom i znanstveničkom radu, budno prati razvoj događaja te pored onog pjesnčikog, koji njeguje od mladosti, u sebi otkriva još jedan dar.
“Shvatio sam da imamo vrlo precizan politički osjećaj, bolan osjećaj jasnoće o onome što će se dogoditi i bio sam toliko uznemiren da nisam mogao ostati po strani”, prisjetio se tog vremena ovaj pjesnik i diplomat ovih dana u Zagrebu, nedugo nakon što mu je u Večernjem listu uručena treća nagrada koju je osvojio na ovogodišnjem natječaju za najbolju kratku priču.
I tako je jednog jutra, tih kasnih osamdesetih, na informacijama zatražio i nazvao broj britanskog Foreign Officea. Niže rangiranog službenika Alana Charltona uznemireni je liječnik dovoljno zainteresirao da ga pozove ako već ne u Vladu, a onda barem na ručak u pub Kod crvenog lava. Saslušao je Hrvata koji mu je objašnjavao da se bavi bolestima jetre, alkoholizmom, AIDS-om i preventivnom medicinom pa apelira na britansku vladu da povede preventivnu politiku prema onome što se kuha na Balkanu.
>> Thatcher: Bolje da na križ pribiju mene nego Hrvatsku!
Pohvale Vesne Parun
“Blijedo me je gledao, nije previše govorio, uzeo je prijevod Memoranduma SANU koji sam mu donio i otišao”, priča Štambuk. Dva i pol desetljeća kasnije, sreli su se u Brazilu, obojica u ulozi veleposlanika svojih zemalja. Bio je to samo prvi korak nakon kojeg je Štambuk uz pomoć svog liječničkog ugleda i osobnih poznanstava dopro i do same Margaret Thatcher. Postao joj je kućni prijatelj i inspirator njezine političke potpore Hrvatskoj. Istodobno je pisao i pjesme u kojima već jasno vidi zlo i patnju koji će se obrušiti na Hrvatsku. O Štambukovoj se poeziji više ne može reći ništa pronicljivije, dublje, ljepše i pohvalnije od onoga što je u pogovoru te kasnije objavljene zbirke, lucidno naslovljene “Croatiam aeternam”, napisala Vesna Parun.
Kada se Franjo Tuđman pripremao za prvi predsjednički posjet Londonu netko je njegovim ljudima rekao: “Pa imate tamo Štambuka! Na svim mjestima na koje vi želite doći on je već bio tisuću puta!”. Tako je Drago Štambuk početkom devedesetih postao i profesionalni diplomat u ulozi opunomoćenog predstavnika Republike Hrvatske u Londonu, premda mu je i majka rekla da je lud što napušta medicinu u koju je uložio toliko godina rada.
“Ušao sam u sve to prilično naivno, misleći da Britancima netko samo treba objasniti tko je ovdje u pravu, a tko u krivu pa će oni u skladu s time voditi i svoju politiku, dok nisam naučio da su njihovi vlastiti interesi iznad tih kategorija dobra i zla. I meni samom stvari su se tada činile crno-bijele, a kasnije se sve, naravno, zakompliciralo. Bio sam na korak do odluke da odustanem od diplomatskog angažmana kada su stvari u Bosni krenule u krivom smjeru, ali ostao sam zbog uvjerenja izraženog onom poslovicom da se ne smije s prljavom vodom baciti i dijete. Već pri tom prvom posjetu Londonu ja sam kod Tuđmana uočio one strane njegove osobe koje se nikako nisu mogle svidjeti Zapadu, a i inače mi je često dolazilo da ljude koji su dolazili u ime Hrvatske udaram nogom ispod stola jer nisu znali što je politička korektnost te da postoje razni načini da se kaže istina”, priča Štambuk.
“Moramo biti bjelji od snijega”, idealistički je tih godina vapio Štambuk koji slično razmišlja i danas: “Male zemlje poput Hrvatske moraju biti univerzalističke i principijelno organizirane na toj osnovi i moraju pounutriti univerzalne principe kao svoje nacionalne interese”. Zapravo je i čudo što je s takvim stavovima uopće opstao u svijetu politike, kao što nije čudo da su ga već 1994. poslali na veleposlaničko mjesto u Indiju.
“Pa zašto u Indiju kada ste Hrvatskoj toliko korisni i potrebni ovdje u Londonu?”, priča nam Štambuk kako se toj odluci čudila i sama Margaret Thatcher. Međutim, on sam je, kaže, tim premještajem ljudski profitirao i procvao u Indiji koja nije zemlja nego stanje svijesti. Zbližio se sa Soniom Gandhi, često susretao s dalaj-lamom, ali njegove indijske godine najsnažnije je obilježilo prijateljstvo s Majkom Terezom kojoj je kao liječnik pružao vrlo osobnu potporu, pa i utjehu, nakon što su je, kaže, duboko pogodile objede na njezin račun iznesene u knjizi Christophera Hitchensa.
Sljedeća diplomatska stanica bio je Egipat, odakle je opozvan 2000. godine, što mu je dalo vremena da se napokon odazove pozivu iz Harvarda gdje se osobito bavio temom odnosa principa i interesa u donošenju političkih odluka. U diplomaciju se vraća 2006. godine kada ga šalju u Japan. Tamo mu mnoga vrata, uključujući i ona carskog dvora, otvara upravo poezija. Njegov oproštajni posjet caru i carici trajao je više od sat vremena i protekao je u prijateljskom razgovoru o Japanu i Hrvatskoj i u čitanju pjesama, sve u skladu s kotodamom – japanskim vjerovanjem u snagu duha koji prebiva u svakoj riječi.
>> Drago Štambuk: Jak je osjećaj pripadanja ovom važnom bratstvu
Djetinjstvo u ruševinama
Osobito dojmljiv dio Štambukove životne priče njezin je početak u rodnim mu Selcima na otoku Braču gdje će i ove godine provesti godišnji odmor kao domaćin pjesničke manifestacije Croatia rediviva koju je utemeljio 1991. godine pod motom “ča-kaj-što” kako bi istaknuo bogatstvo hrvatskog jezika u tropletu njegova tri idioma. Tamo svake godine jedan hrvatski pjesnik postaje ne laureat, nego oliveat, jer se pjesničke glave krune ne lovorovim, nego maslinovim vijencem. Te grančice koje se brzo suše simbol su prolaznosti, dok pjesničku težnju prema vječnosti simbolizira Zid od poezije. Svaki oliveat na njemu dobije jednu ploču od bračkog kamena i u nju uklesan odabrani stih. Sve te i mnoge druge pjesničke obrede osmislio je sam Štambuk koji je na (po)svećenički način uvijek pristupao svakom svom poslu: pjesničkom, liječničkom i diplomatskom.
Ovogodišnja Croatia rediviva počet će 9. kolovoza, točno 70 godina nakon što su talijanski fašisti spalili Selca, od čega ih je hrabro i uzaludno pokušavao odvratiti tadašnji načelnik, Dragin otac Ivan Štambuk. Čitava loza bračkih Štambuka proslavit će ujedno i 300 godina otkako je njihov zajednički predak Antonio Standelpergher, Nijemac iz Praga, postao slobodan čovjek, nakon što je 1710. stigao na Brač pod još uvijek ne do kraja istraženim okolnostima prikovan za vesla neke venecijanske galije. Ta obiteljska priča, baš kao i dvoje u slobodu zaljubljenih filozofa iz Selaca – dominikanac Hijacint Bošković i Marija Brida, te prije svih njegov čovjekoljubivi otac, oblikovali su i odredili osobnost i put Drage Štambuka.
A opčinjenost riječima i samim ljudskim glasom počela je već u djetinjstvu, nakon što je otkrio jeku vlastita glasa u bunaru te spaljeni, još uvijek neobnovljeni dio palače Štambukovih.
“Rođen sam među ruševinama, u kući bez podruma i tavana. Možda je ta praznina utjecala na mene da u svojoj mašti taj prostor počnem ispunjavati nečim dragocjenim, nečim što bi zaslužilo da bude spremljeno u podrumu ili na tavan”, priča ovaj čovjek pun duha koji vas jednostavno zarazi čežnjom i željom da posjetite Selca, nakon čega vam postane jasno zašto se, recimo, za vrijeme njegova mandata u Japanu broj dolazaka u Hrvatsku iz te daleke zemlje povećao za čak šesnaest puta.
>> Štambuk: Zasad neću ukoričiti druženja sa slavnim piscima
