Prošle se godine u Hrvatskoj puno investiralo u tzv. politiku pomirenja. Vlada Andreja Plenkovića tumačila je kao civilizacijsko dostignuće uključivanje Borisa Miloševića, političkog predstavnika hrvatskih Srba i SDSS-a, na potpredsjedničku funkciju u Vladi. Milošević je potom otišao u Knin, na središnju proslavu Dana pobjede, što je Hrvatima glavni državni praznik, te dobio aplauz. Nije mu bilo ugodno, no smatrao je da je potrebno učiniti tu gestu. Nije bilo ugodno ni još jednom potpredsjedniku u Vladi, Tomi Medvedu, no i on je otišao u Grubore odati počast civilnim srpskim žrtvama jer je smatrao da je gesta potrebna. U rujnu su svi zajedno sudjelovali na komemoraciji u Varivodama, gdje je Plenković održao integrativni govor. U studenome Milošević se pojavio u Koloni sjećanja u Vukovaru. Svi dobronamjerni, pristojni i neopterećeni ljudi doživjeli su to kao vrlo važne geste i iskorake u politici pomirenja Hrvata i Srba u Hrvatskoj.
Srbijanci su slavili 1991. kad je Vukovar pao, pjevali su "bit ce mesa, bit ce mesa, klat cemo Hrvate" mi to nismo slavili, tako da ja ne ocekujem niti da Srbijanci slave Oluju..