Lista HDZ-a za novi “praznik demokracije”, svibanjske EU izbore, po prvim reakcijama svih, izgleda im politički nakaradna. Morbidnije od liste samo su anonimne izjave članova predsjedništva vladajuće stranke koji prigovaraju “da je previše tih nepoznatih Plenkovićevih mladih nada koje u stranci nemaju nikakav značaj, a nema političkih kapitalaca”. Te su izjave zapravo politički ljigave, s obzirom na to da su svi ti članovi predsjedništva “sa stavom” šutke digli ruke za tu, kako sami sada tvrde, političku nakaradnost. No, to samo govori o kakvom se karakteru ljudi u vrhu stranke radi. Ta neviđena unutrašnja “hrabrost” i “samopoštovanje” ljudi iz vrha HDZ-a i jest razlog da se Andrej Plenković i ponaša i može ponašati kao Vladimir Putin i krojiti listu kako hoće.
Listu vodi jedva tridesetogodišnji Karlo Ressler, a na njoj je još šest-sedam mladih i široj javnosti, pogotovo HDZ-ovoj bazi, nepoznatih karijerista. Ressler je još najpoznatiji među njima i svi koji ga znaju kažu da je sjajan građanski obrazovan mladić, no njegov je hendikep što je uglavnom poznat kao posinak Vladimira Šeksa i bruxelleski Plenkovićev asistent. Vidi se da jest ozbiljan i vjerojatno i jest O.K. No, bez obzira na svoje kvalitete, budimo realni, nije (još) zaslužio da na izborima predvodi listu najjače hrvatske stranke! Morao je i sam biti svjestan da će njegovo postavljanje izazvati masovnu povrijeđenost članova HDZ-a. Na ta se čelna mjesta inače stavljaju već debelo dokazani stranački ljudi, prepoznatljivi i biračima. Plenković je, međutim, listu sastavio izvan tih pravila. Zašto? Pa – zato što može.
I nije to eksperiment, potpuno je jasno o čemu se radi. Plenković stavlja na listu onoga koga on želi. Gleda ovako – znam da ćete morati dignuti ruku jer nemate petlje da mi kažete ne, i to je njegov model kadroviranja za sve, od ministara i pomoćnika do zastupnika. On je apsolutni kadrovski gazda, stavlja ljude koji će slušati njega i on će po tom modelu očito slagati i liste za hrvatske parlamentarne izbore. Znači, dolaze u obzir samo oni koje on želi, a ne oni najbolji koje stranka ima ili želi baza. Lojalni i poslušni, to je obrazac. Sa stajališta gole političke pragme, Plenković je potpuno u pravu, radi što hoće jer nailazi na otpor poput tune kad uleti u jato srdela. Za one koji još drže do političkog morala i etike, Plenković ne može raditi pogubnije.
Njegova poruka da treba gurnuti te mlade jer će se oni učiti političkom poslu u Bruxellesu, u savršenim uvjetima, na plaći i privilegijima od 10 tisuća eura mjesečno, morbidna je i štetna. Mladi političari, naime, uče prvo u općini, županiji, lokalnoj upravi, gradu, stranačkoj organizaciji gdje lijepe plakate, pa na terenu..., tu se uči. Ovdje se radi o potpuno izokrenutoj priči. Ovdje je preskočen cijeli proces dokazivanja na terenu, pa postupnog pomicanja prema gore, pa dugo-dugo dok te ne postave na najjača mjesta. Za HDZ je tragično što bi i da je Plenković na listu stavio Maletićku, Kovača, Stiera i još nekoliko kapitalaca – rezultat bio tu negdje. I Plenković je toga svjestan. Što god baza mislila o imenima na listi, ona će i dalje glasovati za HDZ. Do trenutka dok to više ne bude tako, a nitko ne zna kada će se to dogoditi. Evidentno je da je HDZ najjači, jer su drugi katastrofalni, motiviranost birača za izlazak je ionako mala, i zato on i kaže – onda ću staviti koga ja hoću.
Ne treba mu, dakle, netko tko će graditi svoj identitet pa da sutra ugrozi Plenkovićev. Kao što je bilo omogućeno Plenkoviću kada je pušten ili otjeran od vrha stranke u Bruxelles, što mu je omogućilo i da ojača svoju europoziciju i da u datom trenutku preuzme stranku u domovini. Zašto bi on sada nešto slično omogućio nekome dovoljno jakome da ga sutra ugrozi? No, što bi Plenković danas bio da nije bio eurozastupnik. Pa, za početak, ne bi bio predsjednik HDZ-a. Ovako, on i dugoročno miče konkurenciju od sebe. I doma i na međunarodnom planu. Zato je i odrezao i Stiera, i Kovača, i Maletić. Igra igru isključivo temeljem svog interesa. Plenković više nije inkluzivan, nego ekskluzivan.
Poruka tog njegova izbora pet-šest lojalnih mladaca jest stvaranje posebne političke kaste. Kadrova koji ne osvajaju funkcije vrijednim postupnim radom i pomalo, nego kao Karlo Ressler imaju “nenormalno” ubrzan razvoj karijere. Baza i birači ipak će se sada pitati – a čime su to oni zaslužili? Nije im to simpatično. Pogotovu kad vide da će i ti mladci kad dođu u Bruxelles postavljati svoje asistente po istim principima stvaranja političke kaste, da im ne konkuriraju oni koji nemaju “pedigre”. To nisu mladi lavovi, već mladi birokrati koji žive izvan vremena i prostora i koji sada dobivaju krive poruke kako uspjeti u životu.
Čuj sad po čemu su zardili plaće? Godinama kmečite da trebamo dati šansu mladima, sad se pitate kako su zardili plaće? Kako je zardio Bauk,Milenka Opačić,Bernrdić,Glavašević i drugi koji nikad nisu zaradili koru kruha sa svojim radom van politike?